Ivo Anić: Kada se sve ugasi ostat će samo ponos, osjećaj koji smo svi izgleda davno izgubili, a vratila nam ga je vatra

 Ivo Anić
Autor 18.7.2017. u 12:28

Ivo Anić: Kada se sve ugasi ostat će samo ponos, osjećaj koji smo svi izgleda davno izgubili, a vratila nam ga je vatra

Kada se sve ugasi ostat će samo ponos, osjećaj koji smo svi izgleda davno izgubili, a vratila nam ga je vatra.

Užasan je osjećaj promatrati ovakvu kataklizmu daleko od Splita, svoj rodni grad u plamenu. Gusti dim nadvija se nad kanalom, dok zalazak sunca udaljenu buktinju pretvara u zavjesu koja se nadvija i nad nama na Hvaru. Svi smo uznemireni. Slušaju se vijesti, pale agregati da se hvata signal, društvene mreže užarene.

Jedna rečenica posebno me se dojmila, a dramatično je izrekla jedna gospođa na Kili. Od devedesetih, od zamračenja i rata nismo imali takvu situaciju, ali vjerujem u moje sugrađane, svi zovu, nude pomoć, herojski se borimo s vatrom.

Zovem braću. Jednom davno ušao sam u bratstvo. Blesav kakav jesam pristao sam na Civilnu zaštitu u rasporedu iza služenja domovini, pa me svaki iole veći požar nije mimoišao. Bratstvo vatrogasaca posebno je na više načina, ekipe su to koje su više od familije, sa tim ljudima prošao sam dobro i zlo, krštenja, samotna dežurstva, sve njihove privatne i poslovne probleme, ljudske slabosti, ali i akcije koje su mi zauvijek promijenile predodžbu o životu kao jednostavnoj činjenici. Gasili smo veliki požar, desantirani smo na Sv. Anu na Hvaru koja je gorjela u niskom obruču makije, borova i vinograda na strmom terenu. Oboružani popularnim “brentačama” ušli smo u požar i on nas je podmuklo, kao živo biće isprva promatrao, a zatim u hipu, u nekoliko sekundi okružio. Počela je divlja borba s vatrom, jarom i šiškama koje su zujale iznad naših glava kao projektili. Pokušavao sam ugasiti brata kojeg je zahvatila vatra kada se nad našim glavama pojavio kanader i istresao galone vode po vatri, po nama, po makiji i plamtećoj borovini. Bili smo crni kao vragovi, ali nasmijani. Zagrljeni pili smo vodu iz “brentača.”

Taj dan shvatio sam mnoge stvari. Koliko su braća slabo zaštićena, koliko nedostaje sredstava, ljudstva, opreme. Shvatio sam koliko se i kako divljački moraju boriti prvo sa svojom oskudicom, a tada sa vatrom koja ima dušu, ima toliko zloće i destrukcije u sebe da te kao živo biće prati, želi te zahvatiti. Sav užas loše organizacije, nedostatka veze, dezorijentiranosti, kaosa shvatio sam taj dan i pozdravio se s braćom na izlasku s trajekta.

Od tog dana prošlo je užasno puno vremena. Dogodio se užas na Kornatima, dogodili su se strašni požari u kojima nisam sudjelovao i par zajedničkih susreta uz uvijek iste priče. Priče o zemlji koja ima za fantomsku vojsku, zahrđale helikoptere, NATO avione – a nema za nova vatrogasna vozila, bolju opremu i odore, novije sustave veze i više ljudi u pričuvi. Slušamo dramatične vijesti u Vali na Hvaru. Nebo je užareno i crveno. Kao da je zora, ne mrkli mrak. Sluša se radio, pale agregati da se hvata signal, društvene mreže užarene.

Jedna rečenica posebno me se dojmila, a dramatično je izrekla jedna gospođa na Kili. Od devedesetih, od zamračenja i rata nismo imali takvu situaciju, ali vjerujem u moje sugrađane, svi zovu, nude pomoć, herojski se borimo s vatrom. Devedesetih sam bio ponosan na svoje sugrađane. Barem one normalne koji nisu sudjelovali u sranjima. Ti sugrađani disali su kao jedno. Solidarnost, pomoć, samilost, empatija, ponos, krasili su moj grad tih dana, tih mjeseci pred pad Vukovara. Gdje je nestao taj osjećaj? Taj osjećaj zajedništva? Ljudi su se promijenili, promijenila se krvna slika grada, ljudi su postali nalik na kokoši, slabo vide i rano liježu. Ljudi, barem moj grad, biraju stoku koja nikada ništa nije uradila za njih, za moju braću, već samo za sebe. Parade i balade. Ljudima je muka. Muka im je od svega jer su prevareni, izigrani, jer su ih zajebali. Ljudi više ne vjeruju nikom i ničem.

Ljudi u mom gradu više ne vjeruju u solidarnost u pomoć bližnjemu. Razmišljam o tim stvarima dok gledam grad u plamenu. Hvatamo konačno signal. Tisuće poruka, tisuće prijedloga, nudi se pomoć, smještaj, prijevoz, ljudi zovu sa svih strana i nude se da pomognu mojoj braći na požarištima. Trnci mi prolaze kroz vene. Muka mi je i na samu pomisao, ali možda nam je svima trebao ovaj požar. Da se resetiramo svi. Da shvatimo koliko jedni drugima značimo kada je prijatelj, susjed, brat u nevolji. Da shvatimo koliko se zapravo volimo, a samo mislimo da se mrzimo, da smo podijeljeni. I zato neka ovakvih sranja. Trebaju nam tu i tamo takve stvari. Da vidimo kome smo poklonili svoj glas i povjerenje. Kakvim ljudima. I da shvatimo da smo svi samo jedno. Dobri ljudi koji vole svoj grad, svoje susjede, svoju braću.

Kada se sve ugasi ostat će samo ponos. Ponos i onaj novi, a stari osjećaj solidarnosti. Osjećaj koji smo svi izgleda davno izgubili. A vratila nam ga je vatra.

Splitski  dnevnik

Foto: fb

20106733_10211720300234571_9154510758575219168_n

 Ivo Anić
Autor 18.7.2017. u 12:28