Rizici (ne) investiranja u elektroenergetski sektor BiH

Povezani članci

• Za hrvatske neonaciste Austrija organizira instant-sud: Kažnjavat će sve koji će nositi HOS-ov grb i znakovlje NDH
• Frka, pa frka već 30 godina, i vuk pojeo magare
• Naša stranka zatražila izmjene Ustava: Predsjednik BiH umjesto Predsjedništva
• Velika Britanija se protivi politici EU u Bosni i Hercegovini
• Dina Bajrektarević: Žene koje odrastaju u patrijarhalnom društvu razvijaju internaliziranu mizoginiju
• Opasna aktivna Sanaderova obrana

Bosna i Hercegovina posjeduje značajne potencijale i prirodne resurse na osnovu kojih može udvostručiti svoju proizvodnju električne energije, a energetski sektor može biti glavni ekonomski pokretač razvoja zemlje. Cijeli naš region ima sve veću potrebu za novim količinama energije, a kako bi se obezbijedila sigurnost i kontinuirano snabdijevanje. Sve ovo su signali domaćim i stranim investitorima da energetski potencijali naše zemlje moraju puno ozbiljnije da se razmatraju i uključuju u buduće strategije.

S druge strane, postojeći proizvodni kapaciteti, pored toga što su zastarili, pri kraju su predviđenog roka trajanja, dok političke tenzije, birokratske procedure i energetska strategija onemogućavaju BiH da u potpunosti iskoristi svoje resurse i unaprijedi svoju energetsku infrastrukturu. Ni strateški dokumenti BiH, koji se odnose na proizvodnju električne energije, nisu dovoljno usklađeni sa aktuelnim trendovima razvoja elektroenergetike u EU. Sve izražajnije su i ideje o planiranju i izgradnji termoelektrana na ugalj iz lokalnih rudnika, a to znači i povećanje štetnih gasova u zraku koji dišemo, iako EU insistira na njihovom smanjenju za najmanje 40% do 2030. godine i 80% do 2050. godine. Od članica zemalja koje žele da pristupe EU, očekuje se da prilagode svoje energetske politike energetskim politikama EU, što BiH još uvijek nije uradila, te ove obaveze preuzima bez jasno razrađene strategije kako da ih ispuni.

Tako, recimo, imamo situaciju da se BiH svojim akcionim planom obavezala da će povećati učešće obnovljivih izvora energije u sektoru grijanja sa 43% u baznoj 2009. godini  na 52% i u sektoru električne energije sa 50% na 57% do 2020. godine, ali uprkos tome BiH svoje planove razvoja elektroenergetskog sistema bazira na procjeni rasta potrošnje od 10% i planiranju odgovarajućih novih proizvodnih kapaciteta, najčešće termoelektrana.

Problem je što je takav proces planiranja rasta zasnovan na principima koji su vrijedili u prošlom stoljeću, kada su godišnje stope rasta potrošnje električne energije iznosile oko 10% i kada se rast potrošnje mogao nadomjestiti samo  izgradnjom ili unaprijeđenjem novih termoelektrana. Međutim, sada je već potpuno jasno da se planirane investicije EU u termoelektrane neće realizovati i zbog toga lokalne vlade planiraju TE Tuzla 7, TE Gacko 2, TE Kostolac 3, TE Ugljevik 3 i TE Kakanj 8 izgraditi kineskim i ruskim kapitalom na komercijalnim osnovama.

Drugi problem je to što su, uz radikalan pad troškova izgradnje obnovljivih izvora energije (nivelisani troškovi za vjetroelektrane su oko €50/MWh, a za fotonaponske elektrane €70/MWh), neki projekti obnovljivih izvora energije već danas (iako bez poticaja) konkurentni planiranim termoelektranama.

Stoga, ako je očigledno da su planiranja novih termoelektrana rizične investicije, postavlja se pitanje da li je u BiH zaista izvodivo promijeniti energetsku politiku, a treba uzeti u obzir i da naša trenutna energetska politika neminovno vodi do povećanja kaznenih klauzula za emisiju CO₂, što će znatno povećati i cijenu proizvedene električne energije iz termoelektrana. Time  se svakako smanjuje i njihova konkurentnost, odnosno kapacitet da privuku strane investitore, što u konačnici ima uticaj i na buduća domaća ulaganja u proizvodnju energije iz uglja.

Tržišno poslovanje elektroenergetskog sektora takođe implicira niz izazova po pitanju upravljačke strukture domaćih elektroenergetskih preduzeća. Osim svakodnevne potrebe da se pravi raspored rada elektrana, sada se nameću i upravljački rizici kompletnog poslovanja, uvrštavajući tehničke i finansijske aspekte rada proizvodnih dijelova. Do izražaja posebno dolazi otvorenost bosanskohercegovačkog tržišta za elektroenergetske kompanije, što bi moglo imati negativan uticaj na postojeće domaće kompanije. Zbog toga što elektroprivredne kompanije imaju elektrane u svom sastavu, rizik njihovog poslovanja direktno je vezan sa rizikom poslovanja elektrana, a eventualno niže cijene kWh koje su BiH ponudili budući strani proizvođači u našoj državi itekako mogu finansijski ugroziti postojeće elektroprivredne kompanije jer one nisu spremne za takve rizike.

Pored svih navedenih faktora, strategije elektroenergetske infrastrukture u obzir trebaju uzeti i sve izraženija pitanja zagađenja okoliša. Agencija za zaštitu okoliša, treba uticati na vlasnike elektroenergetskih objekata da investiraju u nove čiste tehnike proizvodnje i distribucije električne energije, te  generalno transport energenata jer će to smanjiti i značajno opterećenje na naš zdravstveni sistem usljed bolesti uzrokovanih zagađenjem.

Neka od rješenja navedenih problema mogu biti edukacija kadra koji će imati neophodne kompetencije za efikasno strateško planiranje na svim nivoima, te smanjenje vremena realizacije započetih investicija. Vještine upravljanja projektima neophodno je razvijati zbog uštede i efikasnosti izvedbe i okončanja započetih projekata. Neusklađenost planiranja na entitetskom nivou moguće je riješiti planiranjem na kantonalnim ili opštinskim nivoima, što bi smanjilo tehničke, ekonomske i administrativne rizike investiranja.

Procesi energetske politike EU odvijat će se i u budućnosti, a naš cijeli region morat će uskladiti svoju elektroenergetsku politiku sa EU politikom. Najbolji primjer za to je Hrvatska. Lokalne zajednice, mali privatni investitori i nevladine organizacije treba da budu začetnici energetskih promjena naše zemlje, ali konačna energetska politika BiH nije moguća bez učešća vladinih institucija. Veoma je važno da vlada kreira zakone koji omogućavaju opstanak domaće energetske strategije, a ona treba biti zasnovana na dugoročnom investiranju u objekte koji imaju duži radni vijek.

Ostaje da se vidi kada će BiH usvojiti niz prijeko potrebnih setova zakona za rekonstrukciju elektroenergetskog sektora, a informisanje, obrazovanje i umrežavanje predstavnika lokalnih zajednica, posebno opština i gradova, mladih stručnjaka, vladinih i nevladinih organizacija, treba da bude obaveza u međuvremenu.