Službena vozila Predsjedništva BiH: Javno vlasništvo, tajna pravila

Povezani članci

• Izbjeglica i poslovica ili pametnom je išaret glasača dovoljan
• Šimo Ešić: Jugoslavija je bila država, da ustaneš kad je pomeneš
• Promocija knjige Ivana Čavlovića: Muzički portreti. Izvori i sjećanja
• Non-paper Evropske komisije o trenutnom stanju u Poglavljima 23 i 24: Za prevazilaženje nasleđa prošlosti potrebno je unaprediti regionalnu saradnju
• Ipak i glas razuma i savjesti
• Ukidanje rijalitija u fokusu protesta ‘Srbija protiv nasilja’ ispred Pinka

Nakon što je automobil u vlasništvu Predsjedništva BiH stavljen na raspolaganje supruzi Bakira Izetbegovića, pokušali smo saznati kako je korištenje službenih automobila ove institucije uređeno propisima. To se, međutim, pokazalo nemogućim. Zahtjevi za pristup informacijama za sada su otkrili samo pravni haos koji su dvije krovne institucije izvršne vlasti u BiH stvorile oko ovog pitanja.

Krajem aprila, portal “Žurnal” objavio je da je Sebija Izetbegović, direktorka Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu i supruga Bakira Izetbegovića, na svoj službeni put u Tuzlu otišla u vozilu Predsjedništva BiH. Bakir Izetbegović se, nakon sedmodnevne šutnje, konačno oglasio izjavom u kojoj je ovo dodjeljivanje službenog vozila i vozača objasnio namjerom da suprugu zaštiti od “raznih neprijatnosti” koje doživljava. Državni ministar sigurnosti, Dragan Mektić, rekao je da za tako nešto nije postojao nikakav osnov prema važećim propisima. Mektić je takođe rekao da bezbjednosne službe nisu pratile Sebiju Izetbegović na put u Tuzlu, niti je zabilježeno da je Bakir Izetbegović nadležnim tijelima ikada prijavio prijetnje na osnovu kojih bi se donijela odluka o dodjeli takve zaštite.

Tvrdnja o “pružanju zaštite” očito je bila samo loš pokušaj da se opravda zloupotreba službenog automobila. No, uvid u postojeće propise pokazao je da je problem mnogo dublji. Naime, trenutno ne postoji nijedan javno dostupan javni dokument koji propisuje pravila za nabavku i upotrebu službenih vozila u Predsjedništvu BiH.

Početkom marta 2014. godine, Predsjedništvo je usvojilo interni Pravilnik kojim se regulira upotreba službenih vozila. Pravilnik je usvojen po preporuci revizora, kako bi se uspostavio bolji nadzor nad trošenjem javnih sredstava i, s obzirom da se radi o internom dokumentu, nije objavljen u Službenom glasniku. Vijeće ministara BiH je samo par sedmica kasnije, 19. marta 2014. godine, usvojilo Pravilnik o uslovima nabavke i načinu korištenja službenih vozila u institucijama BiH. Ovim pravilnikom je, između ostalog, propisano da nijedno vozilo u posjednu državne institucije ne može koštati više od 130.000 KM sa svom pratećom opremom (Član 3.), pri čemu je nabavka vozila iz ove kategorije bila dopuštena samo članovima Predsjedništva i Vijeća ministara (Član 11). Pravilnik propisuje i obavezno korištenje i formu putnog naloga, ali i maksimalan broj vozila koji može posjedovati svaka državna institucija (Član 5. Tabela 1). Za Predsjedništvo BiH, propisan je maksimum od 15 službenih vozila. Svim institucijama koje su u trenutku donošenja Pravilnika imale više vozila od dozvoljenog broja, naloženo je da ih prodaju u skladu s propisanim odredbama (Član 14.).

Prema posljednjem revizorskom izvještaju, 2015. godine Predsjedništvo je posjedovalo 34 vozila – 24 za urede članova Predsjedništva i 10 za Sekretarijat – i upošljavalo 14 vozača. Ukupan trošak upotrebe i održavanja ovog voznog parka bio je 343.969 KM. U 2014. godini, u iste svrhe potrošeno je 347.002 KM.

No, i pored 34 vozila i 14 vozača, kako se navodi u izvještaju, 2015. godine potrošeno je još 15.595 KM za „najam motornog vozila za potrebe Ureda člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda“. Poređenja radi, u 2014. godini za istu stavku je potrošeno ukupno 1.287 KM.

Novi pravilnik stupio je na snagu u januaru 2015. godine, a Predsjedništvo BiH je već u martu tražilo da ga Vijeće ministara izuzme od njegove primjene, kao i od primjene Pravilnika o korištenju službenih telefona i Pravilnika o korištenju sredstava za reprezentaciju. Predsjedništvo je u svojim zaključcima tražilo da sva ova pitanja regulira svojim internim aktima. Ovakav zahtjev Vijeću ministara su uputile i druge državne institucije, ali bez uspjeha. Za razliku od njih, svim zahtjevima Predsjedništva je udovoljeno.

U julu 2015. godine, Vijeće ministara je zadužilo Ministarstvo finansija i trezora da, u saradnji sa Predsjedništvom, pripremi prijedlog izmjena navedenih pravilnika. U septembru 2015, Vijeće ministara je usvojilo Pravilnik o izmjenama i dopuni Pravilnika o uvjetima nabavke i načinu korištenja službenih vozila u institucijama BiH. Član 1. izmijenjen je tako da je iz njegove primjene izuzeto Predsjedništvo BiH, te je navedeno da će se ovo pitanje regulirati internim aktom koje će usvojiti Predsjedništvo. Član 5. izmijenjen je tako da se Predsjedništvo BiH briše iz tabele kojom je propisan maksimalan broj vozila kojima može raspolagati svaka pojedinačna institucija. Na istoj sjednici usvojene su i izmjene pravilnika o korištenju službenih telefona i sredstava za reprezentaciju.

U sva tri akta, Vijeće ministara je propisalo da njihova primjena počinje “od 1. januara 2015. godine”, iako su izmjene usvojene u septembru 2015. godine. S obzirom da se propisi ne mogu primjenjivati i ne smiju donositi retroaktivno, provjerili smo da li su naknadno objavljene ispravke ovog dokumenta, u slučaju da se radilo o pogrešci prilikom objavljivanja. Međutim, registar propisa objavljenih u Službenom glasniku 2015. i 2016. godine, te pregled propisa objavljenih u 2017. godini, pokazuju da nikada nije objavljena ispravka nijednog od ova tri pravilnika.

Ovakvim protuzakonitim postupkom, Vijeće ministara je zapravo legalizovalo nepoštovanje primjene Pravilnika od strane Predsjedništva BiH. Budući da je primjena samog Pravilnika počela 1.1.2015, Predsjedništvo je moralo uskladiti svoje korištenje službenih vozila sa njegovim odredbama i prodati 19 vozila u svom posjedu. No, kako su i izmjene pravilnika retroaktivno “počele da se primjenjuju” 1.1.2015. godine, Vijeće ministara je naprosto poništilo činjenicu da je Predsjedništvo devet mjeseci kršilo postojeći propis time što je – kako se vidi iz izvještaja o reviziji – zadržalo 34 vozila koja je posjedovalo i 2014. godine.

Osim što je Predsjedništvo pošteđeno prodaje polovine svog voznog parka, ovo poigravanje sa zakonima i procedurama ubrzo je dalo i druge konkretne “rezultate”. Izmjene kojima je Predsjedništvo izuzeto iz primjene postojećeg pravilnika Vijeće ministara je usvojilo 15.09.2015, a već 22.09.2015. raspisan je poziv za nabavku vozila za Predsjedništvo BiH. Po ovom konkursu, nabavljen je Audi 8 za Dragana Čovića, koji je sa PDV-om plaćen 200.000 KM, što ne bi bilo moguće da nisu usvojene izmjene pravilnika kojima je Predsjedništvu ukinuto ograničenje cijene vozila na 130.000 KM.

Za ovu nabavku aktiviran je još jedan administrativni „vremeplov“. Predsjedništvo je, naime, retroaktivno korigovalo sopstveni plan javnih nabavki, s obzirom da isti nije predviđao kupovinu vozila od 200.000 KM. Čovićev Audi kupljen je 27.10.2015. a  4.12.2015. donesena je Odluka o izmjenama i dopunama plana javnih nabavki Predsjedništva BiH, čime je retroaktivno „planirana“ nabavka vozila u vrijednosti od 200.000 KM. Ironično je da je upravo Čović bio među prvima koji su komentarisali korištenje službenog vozila od strane Sebije Izetbegović, rekavši kako „u 90% slučajeva“ ne koristi svoj službeni automobil, koji je evidentno bio direktan povod da Predsjedništvo zahtjeva izmjenu postojećih propisa.

Od ukidanja Pravilnika imao je koristi i Mladen Ivanić, za kog je takođe nabavljen novi Audi vrijedan 200.000 KM, godinu dana nakon Čovićevog.

Kada je Vijeće ministara usvojilo izmjene Pravilnika, propisalo je da će Predsjedništvo donijeti sopstveni interni akt, za koji će tražiti saglasnost Vijeća ministara. Pokušali smo saznati da li je ovakav akt donešen, da li je za njega dobijena saglasnost Vijeća ministara i kakav je njegov sadržaj. Sa ovim pitanjima smo se 26.4.2017. obratili objema institucijama sa zahtjevom za pristup navedenim informacijama.

Predsjedništvo je u odgovoru navelo da primjenjuje svoj pravilnik iz 2014. godine, čiji je tekst odbilo dostaviti. Novi pravilnik, kako su naveli, još nije usvojen jer se čeka odgovor Vijeća ministara na još jedan specijalni zahtjev Predsjedništva:

„Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, imajući u vidu svoju ustavnu poziciju glavnog tijela izvršne vlasti Bosne i Hercegovine, zatražilo je od Vijeća ministara BiH da gore navedeni pravilnik donosi bez prethodne suglasnosti Vijeća ministara BiH. Navedeni zahtjev je trenutno u proceduri rješavanja u Vijeću ministara BiH. Do donošenja tražene odluke u Predsjedništvu BiH primjenjuje se važeći interni akt koji propisuje uvjete nabave i način korištenja službenih vozila.“

Sekretarijat Predsjedništva BiH, odgovor na zahtjev za pristup informacijama

Ukoliko Vijeće ministara odobri i ovaj zahtjev, time će i zvanično biti kompletirano ukidanje bilo kakve kontrole nad trošenjem javnih sredstava za vozni park Predsjedništva BiH.

Pokušavši da utvrdimo kako je regulisano korištenje službenih vozila u Predsjedništvu BiH, tražili smo od Predsjedništva da nam dostavi svoj interni Pravilnik o korištenju službenih vozila. Zahtjev je odbijen uz zakonski neutemeljeno obrazloženje da za njega “ne postoji javni interes”.  

Nakon što smo utvrdili da je Predsjedništvo BiH de facto izuzeto od svih propisa o korištenju službenih vozila, uz obavezu da donese sopstveni pravilnik i za njega traži saglasnost Vijeća ministara, obratili smo se objema institucijama sa upitom o tome da li je Predsjedništvo BiH u međuvremenu donijelo svoj pravilnik i ako jeste, da li je Vijeće ministara na njega dalo saglasnost. Takođe smo tražili da nam se pravilnik, ukoliko je usvojen, dostavi. Oba upita poslali smo 26. aprila 2017.

Iz Vijeća ministara BiH nam je ubrzo stigao odgovor da ne posjeduje tražene informacije i da je zahtjev upućen na dalje postupanje Predsjedništvu BiH – iako se drugo pitanje eksplicitno odnosilo na saglasnost koju Vijeće ministara mora dati na usvojeni pravilnik Predsjedništva, što je svakako informacija koja jeste u posjedu ove institucije.

Kako nam od Predsjedništva BiH nije stigao ni odgovor, niti potvrda da je zahtjev zaprimljen, početkom maja smo im se obratili usmenim putem. Tada nam je rečeno da našeg zahtjeva za pristup informacijama nema na protokolu, uz komentar da je razlog tome to što smo “vjerovatno tražili lične informacije o članovima Predsjedništva”. Objasnili smo da nisu tražene lične informacije, već pravilnik o korištenju službenih vozila, te nam je rečeno da zahtjev pošaljemo ponovo, što smo i učinili 5. maja. Odgovor je stigao 19.05.2017.

Iako nam je prethodno rečeno da zahtjev poslat u aprilu “nije signiran i protokolisan”, odgovor je dat upravo na zahtjev zaprimljen 26. aprila, a ne na ponovljeni zahtjev od 5. maja. No, proceduralne pogreške i kašnjenje sa odgovorom (zakonski rok je 15 dana) ispostavile su se kao manji problem u odnosu na sam sadržaj odgovora.

Sekretarijat Predsjedništva je, naime, odbio da nam dostavi Pravilnik koji reguliše upotrebu službenih vozila, uz obrazloženje da se ne radi o informaciji od javnog interesa. Sekretarijat je pri tome ponudio potpuno pogrešno tumačenje Zakona o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI), koji je ovim odgovorom suštinski prekršen.

„Tajništvo Predsjedništva BiH, kao donositelj rješenja i kontrolor osobnih podataka u ovom slučaju, procijenilo je da informacije iz točke I i II izreke rješenja, mogu biti dostupne javnosti. Međutim, nakon obavljenog ispitivanja javnog interesa, prvostupanjski organ je stava, kako objavljivanje informacije iz točke III izreke rješenja, nije od javnog interesa, a sve ovo sukladno članku 5. stav 1. točke b) u vezi s člankom 9. Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.“

Sekretarijat Predsjedništva BiH, odgovor na zahtjev za pristup informacijama

Činjenica je, međutim, da Sekretarijat nije imao pravo “ispitivati javni interes” za dostavljanje informacije, ukoliko prethodno nije utvrdio da tražena informacija predstavlja izuzetak od objavljivanja. Izuzeci su definisani članovima 6.-8. ZOSPI, no sekretarijat se pozvao samo na peti i deveti član, ignorišući one članove koji definiraju uslove pod kojima se može uskratiti tražena informacija.

Član 5. ZOSPI navodi da se izuzetak od objavljivanja tražene informacije utvrđuje u slučajevima kada javni organ utvrdi izuzetak u smislu članova 6, 7. ili 8. istog zakona, te ako javni organ nakon obavljenog ispitivanja javnog interesa u smislu člana 9. zaključi da informacija nije od javnog interesa.

Izuzeci od objavljivanja, propisani članovima 6.-8. ZOSPI, odnose se na informacije koje bi ugrozile zaštitu interesa vanjske politike, sigurnosti, monetarne politike, sprečavanje kriminala, privatnosti trećih lica, povjerljivih komercijalnih podataka i sl. Ispitivanje javnog interesa, propisano Članom 9, vrši se tek ukoliko su prethodno utvrđeni ovakvi izuzeci. Dodatno, njegova svrha nije da ograniči pristup informacijama, već upravo suprotno od toga – javni interes se ispituje kako bi se utvrdilo da li informaciju treba objaviti čak i ako spada u izuzetak od objavljivanja, ali  se procijeni da za to postoji javni interes:

„Nadležni javni organ će objaviti traženu informaciju, bez obzira na utvrđeni izuzetak u smislu čl. 6., 7. ili 8., ako je to opravdano javnim interesom, i uzeti u obzir svaku korist i svaku štetu koji mogu proisteći iz toga.

U donošenju odluke da li je objavljivanje informacija opravdano javnim interesom, nadležni javni organ će razmotriti okolnosti kao što su, ali nisu ograničene na, svako nepoštivanje zakonske obaveze, postojanje bilo kakvog prijestupa, sudsku pogrešku, zloupotrebu vlasti ili nemar u obavljanju službene dužnosti, neovlašteno korištenje javnih fondova, ili opasnost po zdravlje ili sigurnost pojedinca, javnosti ili okoline.“

Član 9. Zakona o slobodi pristupa informacijama

Jasno je da se postupak utvrđivanja javnog interesa vrši samo ako je informacija utvrđena kao izuzetak od objavljivanja, te da se ne radi o podrazumijevanoj proceduri za svaku traženu informaciju, kako je implicirano u odgovoru Predsjedništva. Sekretarijat, pak, u svom odgovoru nigdje nije naveo da je tražena informacija utvrđena kao izuzetak od objavljivanja, što znači da nije bilo nikakve osnove da se ispituje javni interes za njeno objavljivanje. Razlog tome je vjerovatno u činjenici da se Pravilnik o korištenju službenih vozila Predsjedništva BiH zaista teško može dovesti u vezu sa bilo kojim od propisanih izuzetaka, koji dopuštaju uskraćivanje tražene informacije.

Zakon o slobodi pristupa informacijama je vrlo jasan u pogledu toga da informacije pod kontrolom javnih organa predstavljaju javno dobro, kojem se treba omogućiti pristup u najvećoj mjeri (Član 1. i 2. zakona), te da javni organ neće ispitivati ni zahtijevati razloge opravdanosti zahtjeva za pristup informacijama (Član 11.) Zakon je, takođe, nedvosmislen i u odredbama kojima je propisano na koji način se odbijaju tražene informacije: Član 14. propisuje da se u rješenju kojim se odbija zahtjev za pristup informaciji mora navesti zakonski osnov za status izuzeća informacije, uključujući sva materijalna pitanja koja su važna za donošenje rješenja, te uzimanje u obzir faktora javnog interesa.

Predsjedništvo je postupilo suprotno svim ovim odredbama, sa očitim ciljem da javnosti uskrati uvid u jedini postojeći, interni propis kojim je ova institucija sama za sebe odredila pravila za korištenje službenih automobila. Na ovakvu odluku uputili smo žalbu Vijeću ministara BiH kao drugostepenom organu, te tražili i mišljenje institucije Ombudsmana, koja je zadužena za praćenje primjene Zakona o slobodi pristupa informacijama.

U ovom trenutku, jedini, kakav-takav, uvid u sadržaj internog pravilnika Predsjedništva, može se naći u Izvještaju o finansijskoj reviziji Predsjedništva BiH za 2014. godinu. Tu je navedeno da je internim Pravilnikom definisano da pravo na cjelodnevno i svakodnevno korištenje putničkih vozila imaju članovi Predsjedništva, šefovi kabineta i glavni sekretar, koji mogu odobriti stalnu upotrebu i drugim uposlenicima/cama Predsjedništva (koju je glavni sekretar i odobrio svojim zamjenicima). Izvještaj dalje navodi da se pravilnikom regulira „upotreba, način izdavanja i pravdanja putnih naloga, održavanje vozila, točenje goriva, zaštita vozila“, ali nema pomena o bilo kakvim ograničenjima za broj vozila koje može posjedovati Predsjedništvo, niti za cijenu vozila koja se nabavljaju. Ovo su, naime, bila ograničenja postavljena Pravilnikom o uslovima nabavke i načinu korištenja službenih vozila u institucijama BiH, iz čije se primjene Predsjedništvo izuzelo.

Izvještaj o reviziji navodi i niz utvrđenih nepravilnosti u korištenju službenih vozila:

„Testiranjem putnih naloga za vozila na bazi uzorka uočili smo da se u pojedinim slučajevima velike kilometraže koje vozila prelaze evidentiraju kao „loko vožnja“ (cca 100 km dnevno). Također, uočili smo da u pojedinim slučajevima, relacije koje su upisane na putnim nalozima za vozila nisu praćene putnim nalogom za osobe, što nije u skladu sa odlukom Vijeća ministara BiH o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za službeno putovanje. Određeni nalozi za vozila nisu pravilno popunjeni, odnosno samo su upisane početna i krajnja kilometraža za tekući mjesec, bez upisivanja relacija i prijeđene kilometraže.“

Izvještaj o finansijskoj reviziji Predsjedništva BiH za 2014. godinu

U izvještaju za 2015. godinu navedeno je da je Predsjedništvo, po preporukama iz 2014. godine, „pojačalo nadzor nad troškovima upotrebe i održavanja službenih vozila“. Pregled svih postupaka Predsjedništva i Vijeća ministara, uključujući retroaktivno poništavanje važećih propisa i nabavku dva automobila vrijedna ukupno 400.000 KM u samo godinu dana; te očita namjera Predsjedništva da na svaki način sakrije svoje interne dokumente koji regulišu ovo pitanje, ipak upućuju na drugačiji zaključak.

(istinomjer.ba)