Vojislav Vujanović: INSAN ZAIMA MUZAFERIJE

Vojislav Vujanović
Autor 1.11.2016. u 11:36

Izdvajamo

  • O toj njegovoj kreaciji sam zapisao: ”Zaim Muzaferija je bio impresivan. Postizao je to i svojom izduženom figurom, svojom staračkom utonulošću u svoju mudrost, koja nas neodoljivo asocira ne mudre slijepce, nekadašnje rapsode, i svojim glasom, zatamnjelim, starački drhtavim i onemoćalim, on je stvarao potresnu sliku o čovjekovoj tragičnoj usudnosti i sveopćim bolom zbog nesavršenosti svijeta. Lirske partiture literarnog predloška u njegovoj interpretaciji su i poprimile eho mističnog zaziva tragičnog”.

Povezani članci

Vojislav Vujanović: INSAN ZAIMA MUZAFERIJE

Foto: arhiva

Sjećanje na Zaima Muzaferiju (Visoko, 9. III 1923. – Visoko, 5. XI 2003.)

Zaim Muzaferija je predstavljao markantnu ličnost koja se nije mogla zaboraviti već nakon prvog viđenja. To nošenje Zaimovog lika u vlastitoj duši divno je predočio jedan Mostarac: „Kada meni neko kaže da opišem Stari most, ja ne umijem drukčije već o njemu govoriti ko o insanu. Dragom i dobrom čovjeku…K’o o Zaimu Muzaferiji, eto tako.”

Kao da je iz duboke drevnosti došao u naše sada i sa sobom donio svu onu plemenitost, i mudrost, od kojih smo splitali bajke. Koračao je ispred nas, stasit, amblematičan sa beretkom na glavi, sa pomalo zatamnjelim govornim tonom, od kojega se modulirala riječ, izgovarana lagano, kao da je u nama tražila svoje udubljenje i lijegala u nj preobražavajući se u svojstvenost nas samih. Po tome mu se niko nije mogao približiti. Bio je samosvojan, nikome sličan, čak ni po gesti. Bio je lik za pamćenje!

Nosi prezime sarajevskih Muzaferija, ali je rođen u Visokom i tu zasnovao svoju obitelj. Milenko Filipović, u svojoj studiji ”Visočka nahija”, kaže da je moguće da im se predak doselio iz Sarajevo, ali su, starinom, iz Carigrada, mada ne precizira vrijeme kada su se mogli doseliti iz Turske, kao što tvrdi za neke bošnjačke porodice da su u ove krajeve dospjele u vrijeme Fatihovog osvajanja Bosne. Za ove doseljenike iz Turske Filipović kaže da su ”ljudi visokog rasta, koštunjavi, dugog lica sa velikim i povijenim nosom” dok su im kosa i oči tamno smeđe a koža dosta tamna. Sudeći po Zaimovu izgledu, on je u svome liku očuvao, gotovo neizmijenjene, sve antropološke karakteristike svojih davnašnjih predaka. I samo prezime je izrazito istočnog porijekla i moglo bi se, u slobodnoj interpretaciji, dovesti u vezu sa nazivom jedne perzijske dinastičke porodice – Muzafferûne, mada se, u obliku ”Muzafferun”, pojavljuje i kao vlastito ime, pa bi se Zaimovo prezime, u prisvojnoj formi, moglo protumačiti kao potomak nekoga sa takvim imenom. Kako god bilo, ostaje činjenica da je Zaim Muzaferija predstavljao markantnu ličnost koja se nije mogla zaboraviti već nakon prvog viđenja. To nošenje Zaimovog lika u vlastitoj duši divno je predočio jedan Mostarac: „Kada meni neko kaže da opišem Stari most, ja ne umijem drukčije već o njemu govoriti ko o insanu. Dragom i dobrom čovjeku…K’o o Zaimu Muzaferiji, eto tako.”

Ovim svojim karakteristikama Zaim se odlikovao već u ranoj dobi. Bio je dinamičan i maštovit, organizator dječjih igara, zabava i nestašluka, čak je formirao i svoj nogometni tim, ”Zaimov tim”. Bio je od ostalih dječaka za glavu viši pa su mu govorili da je ”babo među djecom”. Za svoju dječačku dinamičnost je ventile nalazio i u organiziranju kazališnih predstava kao učenik – eksternista u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. To ga je dovelo do toga da je postao šaptač u dramskoj sekciji Dobrovoljnog vatrogasnog društva što mu je omogućilo da, izbliza, prati rad visočkog reditelja Šerifa Salihbegovića.

Sa tako stečenim ”iskustvom”, kad je odrastao, Zaim Muzaferija je osnovao kazališnu grupu i, potom, godinama, režirao u visočkom Amaterskom pozorištu. Prema tvrđenju znalaca, režirao je oko osamdeset predstava. Za svoju rediteljsku postavku ”Dnevnika Ane Frank”, na prvom festivalu amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine, održanom u Travniku 1959. godine, dobio je nagradu za režiju. I nije samo on dobio nagradu, već i dvoje aktera u predstavi koju je on rediteljski modelirao kao likove – Milena Radaković i Pavle Ilić. Za njegovu režiju, pak, ”Djevojka bez miraza” Ivan Fogl je zapisao u reviji Odjek: ”Reditelj Zaim Muzaferija… umije da priđe scenskom djelu, da otkrije njegove suštine i da ih, sa istinskim poznavanjem zahtjeva i zakona scene, realizuje. I ova predstava pokazuje da prošlogodišnja nagrada za režiju nije slučajno dodijeljena ovom reditelju–amateru koji nosi niz osobina istinskog umjetnika”.

zm3

Boravak u Travniku, osim nagrade, rezultirao je još jednim činom koji je imao u sebi i nečega usudnug: Travničani su mu ponudili da se preseli kod njih i prihvati se rediteljskog posla u njihovom Amaterskom pozorištu. Ponudili su mu niz pogodnosti, pa i stan u zgradi Amaterskog pozorišta. Zaim je prihvatio ponudu i sam je obrazložio na sljedeći način: ”U to vrijeme – ’59. je bila – u Visokom sam stanovao u jednoj staroj kući, sa ocem, majkom, bratom, sestrama, oženjen, dvoje djece već tu, troje, postalo tijesno, a u Travniku mi ponudiše, nakon festivala, da dođem da preuzmem njihovo Amatersko pozorište, i stan u samoj zgradi pozorišta. To je bilo jako zgodno i ja ti pređem u Travnik. Bilo mi je drago, i mojoj djeci, a naročito mojoj pokojnoj Danici.”

Ali se klupko i dalje odmotavalo: nakon godinu dana pozvali su ga u Brezu, ponudili mu i znatno bolje uslove, i radne i stambene. Međutim, on je imao i motiv više za prelazak u Brezu: bio bi bliže Fakultetu u Sarajevu, gdje je još uvijek studirao. Prihvatio je poziv, spakovao stvari, ali kamion, koji je trebalo da ga preveze u Brezu, nije došao i Zaim je odlučio da, za još jednu sezonu, produži boravak u Travniku. Ta godina je bila presudna za Zaimovu životnu orijentaciju. Filmski reditelj Veljko Bulajić je počeo u Zenici vršiti pripreme za snimanje filma. Bulajić je volio snimati film sa mnogo statista i poslao je svoga asistenta Krstu Papića da obilazi okolinu i pronalazi likove koji bi bili zanimljivi za njegovu filmsku kameru i za njegov film ”Uzavreli grad” koji je planirao snimiti u Zenici. Put ga je doveo i u Travnik i našao se na probi koju je Zaim održavao sa travničkim amaterima. I dok je Krsti Papiću predstavljao svoje glumce, Papić se, ustrajno, zagledao u Zaimovo lice. Najzad mu je rekao: ”Vi ste primijetili da ja stalno gledam u vas. Ima jedna uloga u Veljkovom filmu koja bi, možda, Vama odgovarala”.

Nije Zaim nikada sanjao o takvoj mogućnosti, da igra na filmu, ni u svojim predstavama nije glumio, smatrao je nepriličnim da svoje gromadno tijelo ugrađuje u strukturu predstave. Sada se neposredno suočio sa neočekivanim izazovom. I odlučio da ode u Zenicu. Poslije cjelodnevne gužve na probnim snimanjima, Veljko mu je prišao, stavio ruku na rame i rekao: ”Stari, oči te spasiše”. I Zaim je zaigrao na filmu.

Sreli su se, tako, on, Zaim Muzaferija  i celuloidna traka, neodoljivo su se prizvali i spleli se u nerazmrsivi stvaralački čvor. I dugo će se ta celuloidna traka odmotavati i sa sobom, kroz vrijeme, pronositi njegov lik i njegovo ime, ovjekovječivati njegov stvaralački agon. Film ”Uzavreli grad” jeste poema o tome kako jedna srednjebosanska varošica prerasta u industrijskog giganta. Između masovnih scena, jednog od glavnih obilježja filmske poetike Veljka Bulajića, provlači se tanka nit osobne sudbine malog čovjeka koji se našao u žrvnju novog vremena, svlači sa sebe zmijski svlak svoje utonulosti u vječni jad i bijedu i pokušava da stigne do obale nove vizije svijeta. Traumatičan je taj njegov hod, potresan i bolan, ali on korača njegovim uzbrdicama, lomi se, korača tromo i što tromije korača, misao biva produbljenija, psihološki lomovi uzvijoreniji i na kraju, pada pod teretom svih iskušenja. I sve je to Zaim Muzaferija utkao u biće svoga lika, u svoga Jeftu Karanfila,  preobražavao sebe u svoga junaka, ne vještinom glumačkog umijeća, glumačke preobrazbe, već unutarnjim saživljavanjem sa svojim junakom. Jeftina sudbina je izazivala u Zaimu onu zgusnutu ljudsku bol, bol je ona autentična melasa od koje je Zaim Muzaferija vajao svoga junaka, vajao ga je iz one sluzi koju je prepoznavao u sebi kao vlastiti usud koji je izgovorio, jednom prilikom, svome sabesjedniku: ”Ja sam ovako golem po izgledu, a vrlo mehak po nekoj duši, srcu, kako se zove uopće ono što je unutra u insanu”.

Izranja Jefto Karanfil iz toga što je ”u insanu”. Tumačeći, na ovakav način, svoga junaka  Zaim Muzaferija nije postao filmski glumac, tehnički izbalansiran, već glumac koji je znatno bliži teatarskom načinu oblikovanja scenskog lika, koji svoga junaka rađa iz izvornog jezgra u kojem nema sofisterije na kojoj svoj lik zasniva filmski glumac. I sve je to Zaim Muzaferija sveo u svoju epizodnu rolu, u svoga Jeftu Karanfila koji će se u cijelom filmu pojaviti samo u nekoliko epizoda, ali će mu to biti dovoljno da kroz njegove vene poteče krv živog lika koga će profesionalni žiri na Pulskom festivalu prepoznati u toj njegovoj životnoj elementarnosti, u njegovoj kreativnoj izvornosti, bez izglumljivanja, potvrđujući krilaticu da je najbolja gluma ona u kojoj nema glume.

zm1 (1)

Svoj glumački imidž Zaim Muzaferija će steći kao  epizodni glumac u gotovo stotinu filmskih i televezijski kreacija. Samo će se u tri filma pojaviti kao nosilac glavne role – kao Kaja kod Vatrosla Mimice u filmu “Kaja, ubiću te(1967), kao Isus u filmu Lordana Zafranović “Gosti i radnici(1976) i kao Jagoš kod Bate Čengića u filmu “Jagoš i Uglješa” (1976). Sa svojim epizodnim rolama, prilikom dodjeljivanja filmskih nagrada, stvarao je, u nekim situacijama, određenu zabunu:  tako na filmskom festivalu u Nišu bio je nominiran za glavnu nagradu festivala, ”Ćele kulu”. Istovremeno je, i Branislav Lečić bio nominiran za istu nagradu sa svoje dvije glavne role. Žiri se, ipak, odlučio za Lečića pa je tu situaciju iskoristio Bogdan Tirnanić i napisao tekst u odbranu i Zaima, ali i epizodne kreacije, svojim vibrantnim rečenicama: ”Ma, nema veze, svi su bili dobri, a najbolji je, zna se, bio je Zaim Muzaferija. Istaknut kao mogući dobitnik ”Ćele kule”, najvišeg priznanja ovog glumačkog festivala, stari Zaim je konačno nagrađen za epizodu jer on i igra samo epizode. Znači li to da epizodista nikada ne može osvojiti grand prix? … Inače, nije nam uopšte potreban Niški festival da bismo znali kako je ovo sezona Zaima Muzaferije, koji se, sticajem okolnosti, pojavio u tri filma snimljennih u periodu dugom pola decenije, iskazujući u svakom od njih majstorstvo pred kojim je svaka teorija nemoćna. Za divno čudo, Muzaferija to odlično podnosi.”

Koja su to sredstva kojima je Zaim uspijevao formirati tu nepatvorenu istinu svojih likova? Činio je to jednostavno – ugrađujući u njih upravo ono što je nosio u sebi kao izvornost sopstvenog životnog iskustva. On ih je modelirao od žive tvari, bez metaforičnog posredovanja i bez usaglašavanja forme sa idejom, jer su se i forma i ideja nalazile u njegovom iskustvu. To je reditelj Bato Čengić nazvao ”Zaimovim realizmom”. Jedini proces usaglašavanja jeste usud lika za koji je, u svome ”insanu”, tražio ljudsku mjeru za njegovo uobličenje. Tu mjeru je oglašavao svojim glasom, svojom izduženom tjelesnom vertikalom, svojim pogledom, svojim očima za koje je Veljko Bulajić, pri prvom susretu, rekao da ga je taj pogled ”spasio”, svojim usporenim kretnjama, svojom ”mehkotom” koja i jeste sublimat njegovog insana. Insan je daleko više od njegove leksičke vrijednosti, insan je supstrat etičkog, ”mehkota”, pak, njegova tvarnost, u njoj prebiva duša, izvor iz kojega sve potječe. Svaki je njegov lik ”ono malo duše” koja je stekla svoje ovaploćenje u likovima koje je tumačio Zaim Muzaferija. ”Ono malo duše” jeste zajednička supstanca njega i njegovih likova, koja se prelijevala iz jedne duše u drugu, koja se dala modulirati u svim vidovima posebnosti, dovoljno vidljive da se ne može reći da su sve njegove melodije (likovi) odsvirani na jednoj žici. Bogata je njegova lira, razvijena u široki rečitativ kojim su se predstavljali njegovi likovi. Varijeteti u istom!

Trebalo bi, dakako, o svakoj osobenosti njegovih likova reći svoj sud, ali bi to zahtijevalo postavljanje jednog opsežnog istraživačkog projekta, sa pregledanjem svih filmova i svih postojećih kritičkih zapisa i sopstvenih analitičkih poniranja u ono tvoračko u koje je Zaim Muzaferija pretakao svoj životni misterij. U sadašnjem trenutku, to možemo jedino kompenzirati sopstvenim doživljajima i kritičkim sudovima i stavovima stručnih žirija koji su omogućili da Zaim u svojoj kolekciji ima brojna zvanična priznanja. Ta priznanja su se rasporedila vremenskom vertikalom od trideset godina. Dobio je ukupno sedam nagrada na festivalima u Puli, Nišu i Vrnjačkoj Banji. U tome postoji i jedna zanimljivost: prvo priznanje dobio je na samom početku, nakon prvog filma, filma ”Uzavreli grad”, na pulskom festivalu 1961. godine, za ulogu Jefte Karanfila, a posljednje se zbilo 1990. godine za epizodnu ulogu u filmu “Stanica običnih vozova” (1990.) Nenada Dizdarevića kada je nagrađen Zlatnom arenom također na festivalu u Puli. I time se zatvorio krug prisustva Zaima Muzaferije na celuloidnoj traci sa oko stotinjak pojavljivanja, ubrajajući i nastupe na televiziji. Ipak, najusublimniji profil stvaralačkog umijeća Zaima Muzaferije na filmu dao je filmski kritičar i teoretičar Ranko Munitić. Po njemu, Zaim je na filmu zaorao duboku brazdu, umjetničkih pregnuća na ekranu, vukao je kroz duhovni humus i produbljivao značenje čiju je stvaralačku gamu sveo u trolist –  tri Zaimove role koje su se završavale na isti način – smrću, role u filmovima „Uzavreli grad“ (1961.), „Kaja, ubiću te“ (1967.) i „Kuća pored pruge (1988.), tematski raznolike, ali se, po ljudskoj poruci slijevale u jedinstveno čvorište, u „monument“, čije su osnovne karakteristike svedenost i koncentriranost proistjecale „iznutra“, „a silno snažne, potom nezaboravljive“. I zaključio: „Još jednom živeo je pred nama na ekranu kao čovek izvana miran i u sebe povučen, no, pod kožom i u duši gromadan, nepomerljiv, stamen poput iskona“.

Pa ipak, bez obzira što je, skoro stotinjak puta, njegov lik bio utisnut u emulziju celuloidne trake, on nije presijecao korijene svoje vezanosti za sve ono što je činilo njegov životni habitus. Studirao je strane jezike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, bio profesor njemačkog jezika i nikada nije zapostavljao svoje profesionalno određenje, pa, kada bi morao biti odsutan na snimanju nekog filma, on je tražio pouzdanu zamjenu i svojim novcem plaćao čovjeka da drži časove njemačkog da učenici ne bi gubili časove. I – nikada nije napuštao svoj rodni grad – Visoko! Nuđeno mu je da dođe u Sarajevo, u Zagreb, Beograd… Jednom prilikom je rekao: ”Nisam nikada pokušavao otići iz Visokog. Ja nisam nikada imao namjeru ni u Sarajevo, Zagreb, Beograd, a bilo je mogućnosti i ponuda…Ja nisam mogao, nemam ja te petlje da napustim nešto gdje sam rođen…Ne bih mogao preboliti ove moje Ševulje, Ševulje su imanje, voćnjak mojih pradjedova i mog babe rahmetli, to ne bih mogao nikada napustiti”.

U tim Ševuljama je oblikovao svoj karakter, svoj unutarnji profil. Na drugom mjestu će reći: “Prije svega, ja sam zemljoradnik, poljoprivrednik, jer me je rahmetli babo od malena privikao na zemlju i radove oko nje. Bože moj, koliko sam samo sijena prebacio preko ruku! Kasnije su došli voćnjaci sa 115 stabala jabuka oko kojih je bilo dosta posla, a ja sam asistirao ocu u svim…Ja sam čitav vijek proveo oko tih jabuka”.

Ta vezanost za Visoko, za Ševulje, jednom se uzdigla do krika, do poetskog zanosa: ”Putniče namjerniče, kad dolinom Bosne jutrom stigneš do ušća bistre Fojnice, uzdigni pogled ka suncu, ako si prijatelj i dost, pozdravi visoki brijeg voljom Stvoritelja uzdignut, a rukom graditelja bedemima ogrnut – Visoki Grad – drevni grad vladara višestoljetne Bosne. Danas ga neki zovu ”Visočica”, a stari ljudi uvijek su ga zvali – Grad. Popeti se na Grad bila je mjera životne snage. Momci bi se hvalili curama: Bili smo na Gradu. Zreli ljudi bi zadirkivali jedan drugog: Otkad nisi bio na Gradu!. Bolesnika bi sokolili: Još ćeš se ti popeti na Grad, a ostarjeli i iznemogli bi sklapali oči: Neima više Grada!


Zaim_Muzaferija

Pod tim Visokim Gradom, Visočicom ili, jednostavno, pod Gradom rođen je Zaim Muzaferija 9. marta 1923. godine, na porodičnom imanju, začetom ko zna kada, od mogućeg pretka Muzafera koji je doselio najprije u Sarajevo, a Zaimov djed potražio zaklonište ispod Grada. Tu će, za vrijeme drugog svjetskog rata, biti pripadnik antifašističkog pokreta (bio i hapšen), tu se, amaterski, počeo baviti glumom, i započeo svoje studije stranih jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u Visokom postao srednjoškolski profesor njemačkog jezika, za trenutak se preselio u Travnik, a onda, nenadano, nekim nadnaravnim promislom, uskočio u voz koji ga je odveo u svijet filma. I tu, u Visokom, sklopio svoje oči, umorne ispod gustih vjeđa, 5. novembra 2003. godine.

Trideset je godina snimao filmove sa čitavom armijom različitih reditelja, tumačio epizodne uloge, ali je, u nekoliko navrata, svoje ime poklanjao nekolikim vodećim rolama. Zaboli ga kada ga neko upita koja mu je uloga najdraža, jer su njegove uloge izrasle iz njegove ”ono malo duše”, dio njegova bića, proistekle iz tišine njegovog insana. Zaim je učestvovao i u televizijskom filmu ”Bajram”, rađenom po pripovijetki Edhema Mulabdića. Autor dramatizacije i reditelj je bio sin Jesenko Muzaferija. Govorio je da, od svih svojih filmova, rado je volio pogledati film ”Žena s krajolikom” Ivice Matića i ”Ovo malo duše” Ademira Kenovića.

Šezdesetogodišnji jubilej na sceni Zaima Muzaferije  će biti, uistinu, obilježen na izuzetno dostojan način – ulogom u predstavi ”1001 bošnjački dan” izvedenoj u teatru u kojem je i začeo svoju karijeru, Amaterskom pozorištu, koje je, odavno već, nosilo ime ”Total”. Za predstavu je načinio predložak njegov sin Jesenko Muzaferija, koristeći djela Skendera Kulenovića, Derviša Sušića i Ćamila Sijarića. On će predstavu i režirati. Drama ima naglašene elemente poetske drame u kojoj pripovijedač piše o ratniku koji bi htio biti pripovijedač. Glavne role su imali otac i sin – Zaim i Jesenko. Bio je to stvaralački krug začet i okončan u istoj tački: gdje su začeti prvi teatarski koraci, tamo su načinjeni i posljednji. Jubilej će propratiti  i Federalna televizija, posvetiti mu emisiju ”Umjetničko veče”.

Na kraju karijere, zaskočen bezumnim ratom, ponovo se vratio svome iskonu, visočkom amaterskom teatru. Iz njega je načinio nekoliko izleta u profesionalne teatre – Zenicu, Tuzlu, Sarajevo. I, nesustalo, prihvatio nekoliko rola. Igrao je i u dramatizaciji Mešina ”Derviša i smrti” u daramatizaciji Nijaza Alispahića, u ”Hamdibegu” Harisa Silajdžića i u ”Šehidu” Zilhada Ključanina. Sticajem okolnosti dva puta je nastupao u ”Hasanaginici” koju je teatarski obradio Alija Isaković, i jednom u ”Hasanaginici” autora Nijaza Alispahića. Ova postavka je bila istinski začudna.  Nijaz Alispahić ju je sam i režirao. Zaim Muzaferija je imao neobičan zadatak: poput  arhajskih mudraca, on je, u nekoj vrsti preludija, izgovarao cijelu baladu o stradalništvu junakinje Hasanaginice i to je dobilo gotov čudesnu izražajnu snagu. O toj njegovoj kreaciji sam zapisao: ”Zaim Muzaferija je bio impresivan. Postizao je to i svojom izduženom figurom, svojom staračkom utonulošću u svoju mudrost, koja nas neodoljivo asocira ne mudre slijepce, nekadašnje rapsode, i svojim glasom, zatamnjelim, starački drhtavim i onemoćalim, on je stvarao potresnu sliku o čovjekovoj tragičnoj usudnosti i sveopćim bolom zbog nesavršenosti svijeta. Lirske partiture literarnog predloška u njegovoj interpretaciji su i poprimile eho mističnog zaziva tragičnog”.

U amaterskom teatru ”Total” u kome su svoje umijeća okušavale tri njegove generacije – od Zaima preko ćerke i sina do unuka Lordana, Muhameda i Mersada. Kćerka Gordana je dugo godina režirala u visočkom ”Totalu” i obezbijedila mu jedan od najvidljivijih statusa amaterskih grupa u tadašnjoj Jugoslaviji. Kasnije je postala univerzitetski profesor. Rediteljsku palicu je preuzeo sin Jesenko, koji je ponekad tumačio i neki od likova. Zaim je bio divan otac i djed i, ma gdje bio, uvijek se telefonom javljao, raspitivao se o dnevnom životu, a kada bi se vratio, okupljao ih je oko sebe i nazivao ih ”mojim golubićima”.

m1-Custom

Foto: Yugopapir

Životnu epizodu s prodajom meda Zaim je podigao do rituala. Nabavljao ga je od supruginih rođaka iz Krajine, prodavao ga zainteresiranima i govorio: ”Takvo je zadovoljstvo pretakanje meda! Ima nešto metafizičko u onom gustom zlatnom mlazu, kad iz velike kante u kevčiji dignem med, pa nagnem na teglu. Ako je pravi med, ne ide brzo, prvo u debelom mlazu, a onda se tanji, tanji i nikad se nît ne prekida doklegod ga ima u kevčiji. To je nešto što me drži, što volim, što me goji i što mi godi”. Ipak, nije li se ispod svega toga krila i egzistencijalna potreba, korak na koji je veliki filmski glumac i gimnazijski profesor bio prinuđen?

Još jednu stranu stvaralačkog agona Zaima Muzaferije moramo dotaći: Zaim je bio pjesnik! Za vrijeme rata je govorio gdje god mu se pružila prilika, posebno na bojišnicama gdje je podsticao borce na hrabrost i odbranu domovine. Poezija mu je, uglavnom, ispovijednog karaktera i vezana, svojom inspiracijom, za trenutke neposrednog doživljavanja stvarnosnih zbivanja. Jedna od njih, nastala je januara 1993., nosi naslov Sila:

Poživjeh evo preko sedamdeset ljeta
I toplih i hladnih i s medom i s jedom
Bijah sin pa otac i djed – sve redom
Kako to nosi ljudska sudba kleta

Učih od elifa pa bukvar i dva – put – dva
Francais i Deusch i kraljevine slavne
Lingua latina i carevine davne
Al’ jedno nikad ne naučih ja
U vrtlogu vječnom istina i laži
Jači se pita, samo sila važi

U djetinjstvu nosah mahalom kurbane
Gurabije mijenjah za šarena jaja
Aco, Karlo, Mošo bjehu školska raja
Četeres’ sedam ljeta s Danom dijelih dane
Ljubav rodi djecu – silnik sije mržnju
A ja kuvet skupljam i unuke gledam
Mersada i Lolu rastaviti ne dam

I sad ne znam da l’ bih pjevao il’ plako
Za oboje trista poriva već ima
Narasla da prsne guta pod rebrima
Sjatile se vrane, zlo i naopako
Al’ ne vrijedi pjesma a još manje suze
Ne dajmo dušmanu što nam silom uze.

U sličnom poetskom ključu je ispjevana i njegova pjesma Stari most:

K’o grdnu ranu u dubini vida
Zamišljam sliku slomljena luka
Uporni kraci rastavljeni plaču
Nad hrpom u vodi svog vjenčanog zida

I rijeka oplakuje kamen palog svoda
Umom – rukom mimara davno u niz skićen
Vijekovima glađen hudom ljudskih stopa
Sad leži utopljen, ubijen iz topa

Ko ga, tko ga ubi – zna golub i galeb
Ali zašto – to znaju orao i jastreb

Bijaše čisto – prost kao same riječi: voda, nebo, most
I lijep i lip i lep, so schőn, si beau and beutiful
Nad zelenom rijekom kamen bijel svom gradu đul

Na hair svim stoljećima – krsta, križa, zvijezde, dina
Bez mahane od postanja stajao je spajao je
Šaren svijet a on bijel, osijedio bez mahane
Ubiše ga – ima manu – zbog imena Hajrudina

Njegovi Visočani su znali da iskažu svoje poštovanje velikom svome sugrađaninu, glumcu i profesoru Zaimu Muzaferiji i uveli su u svome gradu ”Dane Zaima Muzaferije” koji se od 2004. godine redovno održavaju tokom novembra. Njegova ćerka, profesorica Gordana Muzaferija, na prvim Danima istakla je: ”Zahvaljujem se u ime porodice svima onima koji su došli na ideju da pokrenu jednu ovakvu Manifestaciju… mi, njegova djeca, mislim na moju sestru Aminu i brata Jesenka, svjedoci smo koliko je puno u životu radio i kako nikad nije zamrzio rad. Bio nam je i otac, i prijatelj, i učitelj.”

zm5

Na svoj način su mu se odužili i dramski umjetnici Bosne i Hercegovine: nakon obnove Kazališnih/pozorišnih igara u Jajcu, uveden je simbličan čin – dodjela Ključa grada na otvorenju Igara. Prvi glumac kojem je uručen Ključ grada  Jajca bio je Zaim Muzaferija.

Mnogo je lijepih riječi izrečeno o Zaimu Muzaferiji, i kao umjetniku, i kao čovjeku. Jer – čovjek i umjetnik u  njemu su živjeli istim intenzitetom. Nekima od tih sentenci zaokružit ćemo ovaj svoj portret Zaima Muzaferije:

Nijaz Alispahić, knjževnik i teatarski djelatnik:

Zaim je bio mudar čovjek, uz to, pjesnik, čovjek ogromnog i nataloženog znanja i iskustva, prosvjetar, dobrotvor. Čovjek one stišane, helenske mirnoće i vlasnik, opet, onog dragocjenog. Osjetljivog kantara kojim se mjeri i izgovoreno i napisano slovo…

Bato Čengić, filmski reditelj:

Ostvarivanje cjelovite i žive ličnosti jeste osnovni zadatak glumca. Zaim je vrlo rano shvatio da je realizam njegove glume – njegov talenat. Naslanjao se na iskustva značajne kinomatografije koja je imala autore kao Viskontija, Roselinija, de Sicu. Šta je filmska gluma u kinematografskom djelu? Evo, ja ću vam reći… Zaim je, igrajući oca u filmu ”Mali vojnici”, znao da igra sve očeve… i to je njegova mudrost kao glumca. Nudio je realizam u kome je njegova ličnost bila cijelina lika koji je interpretirao. Svaki lik, koji je igrao, bio je pun tajni od samog početka, ali potpuno naslonjen na realizam. Svi likovi, koje je igrao, ustvari su njegovo iskustvo. Zaim je sa svojom racionalnom i realističkom glumom ostajao u jugoslovenskoj kinematografiji zato što je uvijek igrao sebe.

Abdulah Sidran, pjesnik i akademik

Nije to bila mudrost za koju se zna da dolazi s godinama, ne, bijaše to neka Zaimova urođena pamet i mudrost. A opet – nema pameti koja će to objasniti! – bijaše u njegovoj mudrosti, u cijelom njegovom biću, nešto sasvim djetinje. Nevino, čedno, bezazleno, toplo i mehko. Zaim bijaše oličenje Božjega zakona po kojemu su mudrost i jednostavnost rođene sestre, i po kojemu se mudrost i ne skriva nigdje drugdje nego u jednostavnosti. To se ne da naučiti iz knjiga. To se moralo učiti od Zaima.

Vojislav Vujanović
Autor 1.11.2016. u 11:36