Što s Titom?

Izdvajamo

• Eto, kroz takve nas tematske vrleti vodi ova vrijedna, ali ne i neupitna knjiga, čiji bi naslov mogao biti i – što danas s Titom. Ispada jedva išta, jer Goldsteini rezimiraju, s pravom, da se razumijemo, da od tri njegova životna djela – komunizam, Jugoslavija, nesvrstanost – nije preživjelo nijedno. Ali izmiče im da ideje koje je utjelovljivala Jugoslavija – socijalna egalitarnost i međunarodna ravnopravnost, prije svega – nisu umrle samo ovdje, nego umiru i širom svijeta. I zato se teško složiti s recenzentom Ivanom Lovrenovićem da ova knjiga, svojim ni-crno-ni-bijelo pristupom, deaktualizira prijepore oko Tita. Naprotiv, Broz možda tek sada postaje jako, vraški aktualan.

Povezani članci

• Smisao jedne presude
• VIKTOR IVANČIĆ: JOŽEK I LOJZEK
• Amila Buturović: Religije se pod hitno moraju odvojiti od politike jer ih to banalizira i pojeftinjuje
• Umbert Eco (1932. – 2016.)
  Svi smo mi patuljci na ramenima divova
• Blagoslov i prokletstvo granica
• OD KADA JE ZATVARANJE IMIGRANATA U KAVEZE POSTAO EU STANDARD?

U najnovijoj knjizi Ive i Slavka Goldsteina dobro se zbrajaju plusovi i minusi iz Titove biografije, ali se ispuštaju ili podcjenjuju neke ključne vrijednosti njegove vladavine. Te vrijednosti, prvenstveno socijalna egalitarnost i međunarodna ravnopravnost, i dalje ga čine aktualnim, jer ono što je umrlo s Jugoslavijom sada umire i širom svijeta

Piše: Marinko Čulić-Novosti

Pri kraju vrlo obimne, 911-stranične knjige ‘Tito’, koju su ovih dana objavili Ivo i Slavko Goldstein, nailazimo na ovakvo objašnjenje zašto su Josip Broz i jugonostalgija toliko in. Dugogodišnji bliski suradnik tvorca jugoslavenske socijalističke federacije kaže da je to stvar kuta gledanja, jer ‘nije riječ o žalu za bivšim, već o žalu nad sadašnjim’. Dakle Tita nije moguće promatrati samo kroz 35 godina koliko je bio na vlasti, nego i kroz 35 godina nakon toga, od čega prvih deset obuhvaća krizu i raspad Jugoslavije. A drugih 25 još veću krizu, djelomično i urušavanje novostvorenih država, što već zvonko kuca na vrata pitanjem – koje ipak još nitko ne postavlja – je li se isplatilo. Ovo sugerira da jugoslavenska i postjugoslavenska epoha čine jedinstvenu tematsku cjelinu, pa čovjek priželjkuje da se pojave baš takve komparativne knjige, u kojima bi se to analitički precizno i strogo istražilo. No dvojica Goldsteina, sin i otac, procijenili su da još ima smisla baviti se temom socijalističke Jugoslavije i njenog ključnog ideatora i tvorca, i za to su, bez sumnje, pružili dovoljno dobrih argumenata. Njihov ‘Tito’ ozbiljna je, marljivo i akribično pisana studija, u kojoj nema, ako se tome netko nadao, senzacionalno novih otkrića, ali zato funkcionira kao pouzdan ‘retardant’ protiv senzacionalističkih ‘novosti’ koje se mahnito množe oko Broza.

Tako knjiga argumentirano pobija da se on uspinjao po ljestvici partijske hijerarhije preko leševa svojih partijskih drugova iz Hrvatske i Jugoslavije koji su stradali u moskovskim staljinističkim procesima. Štoviše, s Krležom je razmjenjivao mučne i odbojne dojmove o tim procesima, iako bez petlje da o tome javno progovori prije razlaza sa Staljinom. Ali, s druge strane, Goldsteini skidaju s Tita pozlatu genijalnog partizanskog vođe. Jest, bio je talentiran gerilski komandant i osobno hrabar, ali je i gubio neke velike, najveće bitke (Sutjeska, dijelom i Neretva), nerijetko i zbog vlastitih krivih procjena i konfuzija. No ‘gubitnik bitaka’ postao je ‘dobitnik rata’ zato što su i poslije najvećih poraza (na Sutjesci je izginulo sedam i pol hiljada njegovih boraca) njemački generali morali priznati da je Titova vojska ‘odlično organizirana, vješto vođena i raspolaže borbenim moralom koji izaziva čuđenje’. Ipak, ta ista vojska nije više bila tako dobro organizirana i vođena na kraju rata, kada je počinila brojne zločine (Križni put, Beograd, Kosovo…). Ali autori uvjerljivo pokazuju da je to u najvećoj mjeri bila posljedica neobuzdane osvete za zločine nacifašističkih kolaboranata, koju Tito dobrim dijelom, i da je htio, nije mogao kontrolirati (između ostalog i zato što je bilo nepotrebnog verbalnog revanšizma koji je dolazio čak i od tako rafiniranih intelektualaca kao što su Koča Popović ili Marko Ristić).

No vratimo se ‘čuđenju’ njemačkih generala. Čuđenje ne čudi, jer oni nisu mogli znati cijelu istinu o Narodnooslobodilačkom ratu, a to je da je taj rat u najvećoj mjeri bio plebejska borba koju, doduše, jesu organizirali i usmjeravali Titovi komunisti, ali je njegova dominantna osobina bila to što je vođen odozdo. Druga dominantna osobina NOR-a bila je da su partizani gotovo pa na svakom pedlju oslobođene zemlje ostavljali za sobom gustu mrežu lokalnih narodnih vlasti. To su također poticali komunisti, ali je glavna osobina te mreže ipak mogla biti, i bila je, jedino samoorganiziranje običnih ljudi, vanpartijaca, bez kojih to nije moglo uspjeti. To, rekoh, njemački generali nisu mogli znati, ili su znali samo fragmentarno. Više čudi što se u knjizi Ive i Slavka Goldsteina o tome ne može naći praktički ništa, što se ne može shvatiti drukčije nego da im nije izgledalo važno. To bi se možda moglo opravdati, ili barem shvatiti, da su pisali samo ratnu monografiju o partizanskom vođi, pa ih je naslov knjige usmjerio prvenstveno na Tita i glavne jedinice kojima je rukovodio. Ali pisali su i povijest socijalističke Jugoslavije, a tu ovaj propust postaje bitno veći, čak i kardinalan, jer će iz spomenute dvije dominantne osobine NOR-a poslije logično izrasti i dva glavna ideologema te zemlje. To su samoupravljanje i nesvrstanost. No autori ni tim dvjema glavnim sastavnicama jugoslavenskog socijalizma ne pridaju veću pažnju, a ono malo redaka koliko je posvećeno samoupravljanju vrvi s više podcjenjivačkog bagateliziranja nego što ih analize najvišeg ranga mogu podnijeti. Naravno, i to je nekakav legitiman stav. Ali Goldsteini su time postali zatočenici paradoksa da u ključne slabosti Titove vladavine ubrajaju činjenicu što se Jugoslavija previše svodila na njega, a onda su oni u tom svođenju otišli još kilometre dalje. Tito, Tito i samo Tito.

E, nije samo on. Tito jeste dominirao zemljom, ali je ona svoj subjektivitet stvarala i kroz samoupravljanje, koje je bilo toliko potentno da se Jugoslavija najbrže razvijala baš kada je i ono bilo najrazvijenije (od konca pedesetih do konca šezdesetih). Poslije toga ukrali su ga ne samo Broz poznatim ‘Pismom’, kojim se knjiga opširno bavi, nego još prije republičke partijske vrhuške. I to je bio početak kraja Jugoslavije.

Druga percepcijska falinka knjige je tvrdnja da se raspad Titovog eksperimenta dogodio zbog toga što je on ideološki ostario, jer nije htio prihvatiti tekovine liberalne demokracije, pri čemu se naročito apostrofira odstranjivanje i zatvaranje Milovana Đilasa. Utamničenje Đilasa jeste bila gola grozota, ali se odmah postavlja pitanje što bi značilo prihvaćanje njegovog zazivanja zapadne demokracije. Pa ako Jugoslavija nije kapitulirala pred staljinskim Istokom, jednako je bilo razloga da ne kapitulira ni pred Zapadom (čija nam se ideološka matrica upravo raspada pred očima). Imala je vlastiti put, superioran i jednom i drugom. Ali u ‘Titu’ nam se svejedno sugerira da je liberalna demokracija mogla biti čak i lijek protiv raspada jugoslavenske federacije, iako upravo gledamo tešku krizu nacionalno složenih zemalja i takvog uređenja (Velika Britanija, Belgija, Španjolska…).

Eto, kroz takve nas tematske vrleti vodi ova vrijedna, ali ne i neupitna knjiga, čiji bi naslov mogao biti i – što danas s Titom. Ispada jedva išta, jer Goldsteini rezimiraju, s pravom, da se razumijemo, da od tri njegova životna djela – komunizam, Jugoslavija, nesvrstanost – nije preživjelo nijedno. Ali izmiče im da ideje koje je utjelovljivala Jugoslavija – socijalna egalitarnost i međunarodna ravnopravnost, prije svega – nisu umrle samo ovdje, nego umiru i širom svijeta. I zato se teško složiti s recenzentom Ivanom Lovrenovićem da ova knjiga, svojim ni-crno-ni-bijelo pristupom, deaktualizira prijepore oko Tita. Naprotiv, Broz možda tek sada postaje jako, vraški aktualan.