Bosna i Hercegovina – Argentina: pobjeda, a ne poraz

Elvedin Nezirović
Autor/ica 16.6.2014. u 13:50

Izdvajamo

  • Sve osim sreće, sinoć je bilo na našoj strani. Nadigrali smo Argentince u skoro su svim važnijim aspektima fudbalske igre, međutim to jednoj maloj, jednoj napaćenoj Bosni i Hercegovini, koja se za svaku pobjedu mora oznojiti tri puta više od protivinka, nije bilo dovoljno. Ni sinoć, ni bilo kada prije. Ali,tako vam je to kad ste Bosanac i Hercegovac.

Povezani članci

Bosna i Hercegovina – Argentina: pobjeda, a ne poraz

Foto: Reuters

U sreći je, eto, sinoć Argentina bila bolja od BiH. U svemu drugom, bili smo bolji mi.

Piše: Elvedin Nezirović

Valjda se to može desiti samo reprezentaciji Bosne i Hercegovine: dati dva gola, a izgubiti 2 – 1! Postojao je, izgleda, samo jedan način na koji smo mogli izgubiti sinoćnju utakmicu, a to je da sami sebe pobijedimo.

I gle čuda: tako je i bilo.

Usudit ću se da kažem da su utakmicu između naše i argentinske reprezentacije odlučili neki drugi, vanfudbalski elementi. Mislim da će mi svako ko prati našu reprezentaciju dati za pravo ako kažem da je većina golova, možda čak i svaki koji smo ikada postigli, plod teškog, gotovo rudarskog rada igrača na terenu. Ne sjećam se, zaista, da smo u nekoj (važnoj) utakmici bili miljenici sreće.

A šta je zapravo sreća? E to vam je ono kad božica fortuna, dobra vila iz neke argentinske narodne bajke ili možda sam đavo puhne u loptu dok ona putuje ka šesnaestercu, a lopta se – kad već u blizini nema argentinskih igrača – odbije od Kolašinca i završi u mreži, iza Begovićevih leđa. U jebenoj trećoj minuti utakmice!

Tačno da se čovjeku zanebesa od tolike nesreće!

U sreći je, eto, sinoć Argentina bila bolja od BiH. U svemu drugom, bili smo bolji mi.

A trebalo je, ako ćemo pravo, biti obrnuto. Trebali su nas dobiti jer su u svojim redovima imali igrače poput Messija, Aguera, Di Marije, Higuaina, jer je na Maracani sinoć bilo pedeset hiljada njihovih navijača, jer na klupi imaju jednog Sabellu, odličnog selektora, možda i najboljeg poslije Menottija, ali nisu. Zato me poraz nekako zabolio.

Kao da nas je nebo izdalo, ono veliko i tamno nebo što je poput zategnutog platna natkrivalo travnjak, nebo čijom mračnom, neistraženom dubinom još odjekuje plač ucviljenih, bosanskohercegovačkih majki.

Jer postoji li, recite mi, ijedna druga reprezentacija koja zaslužuje mrvu sportske sreće, taj jedan volt kosmičke energije koji će stvari u određenom trenutku gurnuti na našu stranu? Ali, sreća se očito, na ovom svijetu dijeli i raspoređuje po nekim drugim, nama nepoznatim mjerilima i aršinima.

Sve osim sreće, sinoć je bilo na našoj strani. Nadigrali smo Argentince u skoro su svim važnijim aspektima fudbalske igre, međutim to jednoj maloj, jednoj napaćenoj Bosni i Hercegovini, koja se za svaku pobjedu mora oznojiti tri puta više od protivinka, nije bilo dovoljno. Ni sinoć, ni bilo kada prije. Ali, tako vam je to kad ste Bosanac i Hercegovac.

Na kraju treba dodati još jednu, jako bitnu stvar.

Za Bosnu i Hercegovinu, ono sinoć na Maracani nije bila samo obična fudbalska utakmica. Trenutak kada su se na stadionu začuli uvodni taktovi naše himne ostat će u kolektivnom sjećanju svih Bosanaca i Hercegovaca kao možda i najveća potvrda njihovog viševjekovnog identiteta, još od podizanja zastave s ljiljanima na East Riveru 22. maja 1992. godine.

Siguran sam da je svaki iskreni Bosanac i Hercegovac, koji ovu zemlju voli i osjeća kao svoju, sinoć bio ponosan na sebe, na svoju zastavu i svoju reprezentaciju.

Dovoljno da momcima koji su sinoć ostavili srce na terenu kažemo jedno veliko: HVALA!

Elvedin Nezirović
Autor/ica 16.6.2014. u 13:50