Зоки, дођи на кафу!

Povezani članci

• ŠJORA FILE GRE U ZAGREB TRAŽIT KOLINDU
• USKOK i ratni sudovi pod povećalom EK
• Što nam pokazuju haaški dokumenti o planskom uništenju spomenika?
• Iako ga je smijenio, Tripalo je volio Tita
• Dečko, dama, kralj, špijun
• AZRA ŠEHOVIĆ: MORBIDNA IGRA BROJEVIMA

Mnogima se čini kako je jučer u Vukovaru došlo samo do opstrukcije gotovo cijele hrvatske vlade. Netočno. Blokadom pristupa koloni sjećanja cijelog ministarskog tima, na čelu sa premijerom, uključivo predsjednika Republike te predsjednika Sabora, jasno se pokazao odnos prema legalno izabranoj vladi – bila ona kakva bila, a jeste na rubu parodije iole ozbiljne državne vlasti. Svoju totalnu nekompetentnost i nesposobnost nošenja sa problemima manjinskih prava, sankcioniranja protuzakonitih poteza „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“ poput nasilnog skidanja „dvojezičnih“ tabli sa pročelja državnih institucija, jučer je ova vlada demonstrirala gubljenjem svakog autoriteta i digniteta, i to ne samo među gomilom desničara iz pozadine upravljanih HDZ-om uz blagoslov (ako ne i aktivno učešće) Crkve. Međusobna povezanost navodno ad hoc organiziranog „stožera“ za fiktivnu obranu grada (od koga ili čega?) sa spomenutim strukturama, jasno je demonstrirana propuštanjem upravo čelnika navedene stranke u kolonu sjećanja, dok je gomila ministara na čelu sa prvim ljudima države nemoćno stajala po strani, nalik na pokislu gomilu džukaca nemoćnih ne samo da išta učine, već i da laju. Poruka je jasna: za nas je jedino legitimni faktor Karamarko sa svojom desničarskom, proustaškom kamarilom – a vladu RH ne šljivimo ni koliko je crno ispod noktiju. Jasno je da ovakav bojkot vladajućih nema nikave veze sa uvođenjem dvopismenosti u Vukovar, gdje Srbi čine više od trećine ukupnog stanovništva, već sa pokušajem iznude ostavke cijele vlade, uz prijevremeno raspisivanje izbora. Scenarij – po metodi gotovo korak ispred državnog udara – skoro istovjetna kopija događanja sa splitske rive, kad je HDZ optuživao Račanovu vlast i SDP kao izdajnike nacije, e da bi potom bez ikakvog problema i zrnca prosvjeda upravo Sanader transferirao generale u Haag. Ovaj put, na jednako licemjerni način HDZ organizira proteste protiv ustavnim zakonom garantiranog prava na uvođenje dvopismenih natpisa, predstavljajući kao da je stranka od samih početaka bila protiv njih – unatoč činjenici kako je upravo on sa pravašima prvi izglasao u Gradskoj skupštini njihovo postavljanje. Nije im sjećanje kratko, a i rulja organizirana od njih to zna. Stvar je jednostavnija da jednostavnija ne može biti: koristi se svaki mogući način (osim direktnog nasilja; za sada) za poništavanje izbornih rezultata i prekorednu grabež vlasti. Da ćirilica ni najmanje ne smeta organiziranoj desnici, da je čak znaju čitati i pisati, svjedoči transparent izvješen na kući kraj mimoiduće kolone sjećanja: „Зоки, дођи на кафу!“ – Zoki, dođi na kafu!. Ni jednom jedinom članu „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“, ni jednom jedinom HDZ-ovcu koji je navodno ponosno marširao u koloni, ni jednom jedinom njenom učesniku taj ćirilićni natpis – izrugujući uperen protiv premijera i cijele hrvatske vlade – nije smetao, a da bi se potrudio skinuti ga poput onog sa policijske stanice. Sasvim jasno, kad je on bio samo sredstvo upotrebljeno za destabilizaciju vlade, koja inače – poput pijanca što krivuda od stupa do stupa – jedva stoji na vlastitim nogama. Zaista, takva vlada ni nije za drugo negoli da uz kafu divani – uz budno oko ministra unutrašnjih poslova – oko tema čiji je raspon obuhvaćen žutom štampom.

Jurica Galoic/PIXSELL / Pixsell (Foto)

        HDZ je od početaka raspada Jugoslavije bio percipiran – upravo od tađašnjeg vođe SDP-a – kao „stranka opasnih namjera“, s tim da ni on ni itko od onih kojima su sline curjele oko raspodjele vlasti, nije ama baš ništa poduzeo da ih ukroti. Prije dvije godine, još u vrijeme hadezeovske vlade, na internetu je pokrenuto potpisivanje peticije o tom da je „vrh HDZ-a zločinačka organizacija“, što su naredni događaji (USKOK-ove optužnice i sudski procesi) samo potvrdili. Sramotno mali broj potpisa, kombinacija je prevladavajućeg desnila među Hrvatima i/ili straha od javno izjašnjavanja u aktualnom „uzoru“ demokracije. Svima koji znaju upletenost stranačke vrhuške (i ne samo nje) u zločinačko i kriminalno djelovanje (ratni zločini, likvidacija neistomišljenika, pretvorba, utaje, mito, korupcija, plagiranje radova,…) – od njenog osnutka do danas – to je jasna stvar, kao što im je podjednako očita desetljetna umiješanost i toleriranje (po principu „ruka ruku mije“) ovakve djelatnosti od strane čelništva ostalih stranaka. Zar nije protuzakonitost i derogiranje Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina te članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, izglasavanjem novog gradskog Statuta glasovima HDZ-a i HSP AS. Upravo onih koji su prije četiri godine izglasali stari, kojim se pripadnicima srpske nacionalne manjine omogućavala slobodna upotreba „srpskog“ jezika i ćirilićnog pisma u društvenom i javnom životu. Iako protestni marševi, mitinzi i pokušaji raspisivanja referenduma protiv ćirilice nisu primarni motiv njihovih organizatora, zazor od tog pisma postoji od davnina među hrvatskim nacionalistima. Stjepan Radić tako piše:

„Čak ako Hrvati uče ruski ili ga žele učiti, svejedno ostaju robovi njemačkih predrasuda i njemačke mržnje prema Rusiji. Nijemci vrijeđaju ćirilicu kad pišu da je to „prokleto barbarsko pismo“, a Hrvati slijede taj primjer. Nijemci nazivaju ruski jezik tatarsko-njemačkom smjesom, a Hrvati to ponavljaju. Nijemci tvrde da je ruski izgovor nemoguće naučiti, a Hrvati se s tim slažu. Samo u jednoj stvari ne slijedimo Nijemce. Oni vrijeđaju i preziru ruski jezik, ali ga uče s velikim entuzijazmom.“

Zamijenimo samo etnonim Nijemac sa – Hrvat! To „prokleto barbarsko pismo“ bilo je dijelom hrvatske povijesti i oblik pismenog izražavanja Hrvata. Kad budala vrijeđa druge, on nije ni svijestan da prvenstveno to čini samom sebi, vlastitoj inteligenciji, navodnoj obrazovanosti i civiliziranosti. Od te spoznaje ga samo spašava upravo to što ih ni ne posjeduje. Sedamdesetak godina nakon nacističke okupacije – u kojoj su koristili usluge intelektualnih a i bioloških predaka današnjih „antićiriličara“ – očito premnogo njihovih potomaka nije došlo pameti, niti steklo imalo više civiliziranosti od vječnog pozivanja na „stoljeće sedmo“. Tu je počela i prestala se razvijati njihova lična „uljudba“. Koje smo danas, na žalost napredne manjine građana, postali taoci – u očekivanju u što li će se sav taj jad i bijeda premetnuti.