Koridor Zrinjevac-Mariupolj

Povezani članci

• Politički piromani
• Ledeno doba hrvatsko-srpske gluposti
• Alan Pejković o aktivizmu koji potresa društvene mreže: Pod zastavom populizma
• Ne želimo se pomiriti s lažima koje nam se serviraju kao “novootkrivene” istine
• Prve godine bit će nam dostupno oko 700 mil. eura
• Pjevaj Thompsone!

Ah, blažena li neznanja u glavama onih ljudi što su odustali od traženja kakva poštenog i odgovornog posla, pa se – sukladno svojim radnim sposobnostima – porazmjestili po državnim institucijama Republike Hrvatske…

   Ah, ima li bjelodanijega dokaza poslovične odgovornosti u tim državnim institucijama od onoga kada, recimo, novinar Večernjaka nazove radno sposobnu i odgovornu osobu u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, da je priupita za komentar javno razglašene informacije o dvadesetak hrvatskih državljana koji se trenutno nalaze na ratištu kod Mariupolja, a odgovorna ga osoba – ponosna što ne zna ama baš ništa o tome – poklopi sadržajnim i nadasve odgovornim odgovorom: »Nemamo nikakvih saznanja ni službenih informacija o tome pa ništa ne možemo ni komentirati.«

   Ah, blaženo li je raditi u državnim institucijama Republike Hrvatske, pa se ne zamarati tričarijama poput rata u Ukrajini, ne razbijati glavu time tko tamo koga, zašto i pošto, ne imati pojma čak ni o sudjelovanju hrvatskih državljana u tom teško zaustavljivom uvodu u veliki sukob između Zapada i Istoka… Blaženo li je imati pravo na neimanje nikakvih saznanja ni informacija, bez obzira na to što ih je odgovorna osoba u državnoj službi mogla dobiti samo da je tog jutra kupila novine koje su najavi priče o Hrvatima na ukrajinskim ratištima posvetile pola naslovne stranice.

   Saznala bi glasnogovornica Ministarstva vanjskih i europskih poslova – jer o njezinu je blaženome neznanju ovdje riječ – saznala bi samo da je skoknula do najbliže trafike ili da je pročačkala makar i najgluplji smartphone kako na istočnoukrajinskoj bojišnici vojuje tih dvadesetak hrvatskih državljana: mahom ratnih veterana, sudionika međunarodnih vojnih misija i nekolicine navijača GNK Dinamo.

A stekla bi i nekakva saznanja i kakve-takve informacije o dvojici hrvatskih dvadesetogodišnjaka koji su za Mariupolj krenuli kako bi se ukrajinskoj braći revanširali za njihovo »dragovoljno sudjelovanje u obrani Hrvatske 1991.«, kao i za to što je Ukrajina bila »prva članica UN-a koja je priznala Hrvatsku, već 11. prosinca 1991., prije Njemačke, Vatikana i ostalih država«.

  U nedjeljnim novinama se državnim službenicima skoro pa nacrtalo – i to ne po prvi put! – da se hrvatski ratnici na istoku Ukrajine listom priključuju pukovniji »Azov«, koju se po našim medijima blagonaklono naziva »glasovitom dragovoljačkom postrojbom koju su ustrojili sudionici Majdan-revolucije u Kijevu kao jednu od prvih dragovoljačkih postrojba u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova«.

Objavljena je – i to ne po prvi put! – fotografija pripadnika pukovnije »Azov« s nacističkim svastikama i ostalim »domoljubnim« insignijama naslijeđenim iz vremena Drugoga svjetskog rata, kada je, prema osebujnom povijesnom uvidu ukrajinskoga premijera Arsenija Jacenjuka, »Sovjetski Savez izvršio invaziju na Ukrajinu i Njemačku«.

   Nije, dakle, glasnogovornica hrvatskog diplomatskog inkubatora na Zrinjevcu morala pretraživati bizarne militarističke sajtove na kojima su naši momci iz Mariupolja otvoreno iskazivali svoje ogorčenje ponašanjem »većine institucija Ukrajinaca u Hrvatskoj« kod kojih su – umjesto oduševljenja što idu braniti njihovu pradomovinu – »naišli na hladnoću i zid«, za razliku od njihovih sunarodnjaka na terenu koji su »od prvog trenutka bili oduševljeni« dolaskom hrvatskih dragovoljaca.

Nije morala tragati za tajnim diplomatskim potvrdama već bezbroj puta objavljenih informacija iz oblasti ratnog marketinga kako Hrvati u pukovniju Azov ne stupaju kao plaćenici već kao dragovoljci, kojima nitko, sve kad bi i htio, ne može platiti čar i čast borbe pod kukasto dizajniranim barjacima. Sve joj je, da ponovimo, bilo objavljeno u novinama, i to ne po prvi put.

   Ali čemu da zamišljamo tu ionako teško zamislivu situaciju gdje glasnogovornica MVPEI-ja kaže kako, naravno, zna za slučaj hrvatskih državljana koji odlaze ratovati u Ukrajinu i gdje je gospođa portparolka k tome još i u stanju izreći stav službenoga Zrinjevca o našim ratnim volonterima koji pristupaju isključivo postrojbi koja se kiti nacističkim znakovljem? Čemu da od hrvatske diplomacije očekujemo suvisao stav i o čemu na ovom svijetu?

  Ma hajmo se mi – bolje nam je! – zgražavati nad onim vehabijama iz Gornje Maoče koji vrbuju bošnjačku mladež za rat u Siriji! I hajmo se pretvarati da hrvatski veterani u Ukrajinu stvarno odlaze kako bi obranili zapadnu civilizaciju i svoja vjekovna ognjišta!