OTAC NA SLUŽBENOM PUTU

Povezani članci

•  Kemal Ataturk, Josip Broz i jedna bista
• Amer Tikveša odgovara Tanji Miletić Oručević: Neko je dirnuo u liberalni feminizam?!
• NOVA POLITIČKA PARADIGMA ILI POTPUNI RASAP BH DRUŠTVA I DRŽAVE??!
• Ljubo R. Weiss: Povodom presuda u Haagu: Mostar, Stari most – Bogdan Bogdanović i Vladimir Kreća
• Heni Erceg: Zadnja pošta Bristol
• BALKANSKI TANGO POMIRENJA

Jeftinim populizmom i krajnje degutantnim podilaženjem desnici (fućka mi se za fašističke pozdrave) Zoran Milanović napokon je pokazao svoje pravo lice kupujući glasove desnice nauštrb naših glasova za koje je procijenio da su beznačajni, da su zanemarivi i da smo mi manjina, manjina u zemlji kojoj dominiraju nacionalisti.

Piše: Ivo Anić

Nikada se u protekle dvije godine onaj uljuđeni dio Hrvatske, onaj građanski i civilizirani dio, nije osjećao jadnije, izdanije i prevarenije kao danas. Istina, zgražali smo se nad daleko gorim stvarima, dostojanstveno otrpjeli provalu primitivizma, otvoreno veličanje fašizma i povampireni klerikalni desant na vlast, mirno smo s tikovima u kutu očiju promatrali kako medijima, državnim dalekovidnicama onaniraju revizori povijesti, kako nas zagađuju svojom gubitničkom propagandom i kako polako, ali sigurno gubimo svaku natruhu ljevice koja se povukla u mišje rupe. Šest mjeseci divljačkog napada na sve civilizirane zasade i povijesne činjenice izdržali smo kažem, sa tikovima u kutu očiju.

Šest mjeseci smo bezuspješno očekivali da se pojavi vođa oporbe koji je nestao sa post – izbornog skupa svoje stranke žurno odgovarajući na hitan poziv u nepoznatom smjeru nakon veličanstvene gubitničke kampanje u kojoj su skupovi SDP- a izgledali u dlaku isto kao i skupovi HDZ-a u susjednim dvoranama. Šest mjeseci je hrvatsko društvo bilo suočeno sa pogubnim divljanjem radikalno desne opcije pod vodstvom najvećeg domoljuba među njima koji će se pokazati najvećim izdajnikom, šest mjeseci jedne politike koja je točno znala što želi, kako i na koji način to postići i kako devastirati građansko društvo u što kraćem vremenu.

Šest mjeseci ta je i takva politika tražila takmaca, tražila vođu oporbe koji će se oglasiti sa ljevice. Ulogu vođe preuzeo je član Predsjedništva SDP-a i saborski zastupnik Peđa Grbin koji se kroz taj period nosio praktički sam i izložen kritikama od strane desnice koja je preuzela državnu televiziju pučom u kojem je glavom platilo sedamdeset ljudi, devastirala ključne resore i na koncu se prelomila na kurikuralnoj reformi suočena sa, po prvi put građanskim društvom koje je izašlo na ulice. Brigadir Peđa odradio je posao za gazdu Zorana i vjerojatno dobro učvrstio svoju poziciju u stranci koja se iznenada ukazala hrvatskoj javnosti unaprijed dijeleći fotelje buduće Vlade koju će konstituirati u rujnu.

HSS je stranka koja je odabrala umjeren, srednji put na tradiciji radićevštine i drago mi je da su s nama u koaliciji, izjavio je Milanović ukazavši se konačno hrvatskoj javnosti naglašavajući ponovo kako objedinjuje lijevi centar i kako sada na miru mogu razgovarati o programu i načinu na koji će se podijeliti pojedini resori. Onaj poljoprivrede pripao bi HSS- u. Stabilnost, sigurnost, komopetentnost, uzviknuo je naš junak građanske, civilizirane Hrvatske i mahnuo novinarima odlazeći sa prve tiskovne konferencije nakon nekoliko mjeseci.

Ljevica se napokon konsolidirala i izašla iz mišje rupe, uzdahnuli su mnogi, no ne i svi. Naime, vodeći lijevi intelektualci, koji nisu proteklih šest mjeseci glumili Oca na službenom putu već se aktivno borili protiv divljanja desnice i pridonijeli tom borbom da ista ode s vlasti, ukazali su Milanoviću na propuste i na lošu politiku koja je, po njihovom mišljenju, upravo ljevicu stavila u ulogu autsajdera. U potpisu ljudi koji su iznijeli svoje viđenje ljevice i socijaldemokracije, te načina kako ona mora funkcionirati nalazila su se respektabilna intelektualna imena sklona lijevoj opciji među kojima su bili Velimir Visković, Dragan Markovina, Zoran Pusić, Štefica Galić i mnogi drugi. Kao glavne i bitne stavke smijera u kojem bi Hrvatska nužno trebala krenuti predvođena Narodnom koalicijom nalazila se tako zaštita temeljnih ljudskih prava i unapređenje civilizacijskih standarda, među kojima su sprečavanje svake ljudske diskriminacije po bilo kojoj osnovi, uvođenje efikasnijih zakonskih regulativa i hitno suzbijanje nasilja u hrvatskom društvu. Političko nasilje, koje se ne rijetko podvlači kao pravo na drugačije mišljenje, nasilje u školama kao i ono obiteljsko, djelotvorno pravosuđe, koje po njima ne funkcionira, nultu toleranciju na korupciju kao i pravedan odnos prema organizacijama civilnog društva.

Nezavisni mediji, kako je podcrtano, ključan su i bitan čimbenik demokratskog društva i potrebno je uvesti praksu demokratskog svijeta koja slobodu medija vidi kao osnovu demokracije. Veće socijalne pravednosti u društvu, zaštitu i unapređenje prava radnika, kvalitetno i dostupno zdravstvo svima, ne samo privilegiranima, zaštitu hendikepiranih, nemoćnih i svih onih kojima je pomoć državnih institucija neophodna. Razvoj kritičnog duha kod mladih, intelektualci su postavili kao ulitimativan čin i potrebu, odupiranje političkim demagozima i revidiranju povijesti u političke svrhe, a vjeronauk uvesti kao slobodan izbor u odgovarajućim vjerskim ustanovama, ne u školi. Važan je i odnos prema neobnovljivim izvorima energije, prema šumama i vodama, prema prirodi čiji smo dio i kao veliku stavku, vratiti kulturu kulturnjacima, ljudima struke te sanirati štetu koju je izvela aktualna tehnička vlast.

Iz kulture isključiti sve elemente koji dijele isključive i nacionalističke – klerikalne svjetonazore i to staviti kao prioritet. Prioritet. Treba li naglasiti da Otac na službenom putu u svim svojim ukazanjima proteklih tjedana nije ni rječju spomenuo proglas istaknutih intelektualaca ljevice za novu socijaldemokratsku politiku, već se bazirao na kadroviranje, koaliranje i strukturu svoje stranke iz koje se ubrzano raspuštao kadrove, pa čak i pojedine ogranke kao što se to dogodilo u Splitu. Milanović nije ni jednu od tih važnih stavki spomenuo u bilo kojem dosadašnjem ukazanju javnosti već se u svom stilu okrenuo trgovini, osvajanju izbora na temelju brojnosti koalicije i uobičajenom kadroviranju.

Svjetonazorska pitanja, upitali smo Milanovića tragajući Zagrebom za njim, kao što smo iste stvari pitali sve bivše ministre, sve bivše političke aktere koji su ovu zemlju uz velika obećanja doveli na rub bankrota i u situaciju da se njeni građani srame kakvu smo sliku odašiljali u svijet proteklih mjeseci. Sram koji je u konačnici eruptirao sa 40 000 ljudi na Jelačić Placu revoltiranih putem kojim ovakva Hrvatska ide. Kada su onomad, a lipanj je mjesec bio prve godine mandata SDP-a, na Prideu u Splitu mladi fašisti pretukli organizatora istog, i nas u koloni ponosa i podrške toj nezaštićenoj manjini zasuli kamenicama, izgubio sam živce, jednog sam koji me pljunuo mimo pripadnika snaga specijalne policije pokušao dohvatiti.

Zoran Milanović je tog dana mirno je ispijao svoju podnevnu kavu na Cvjetnom sunčanih naočala zataknutih za čelo promatrajući kumice kako nose povrće s placa. Kada se onomad fašizam otvoreno uvukao u privatni sektor udarivši na sindikate i prava radnika izgubio sam živce i napisao gospodinu Milanoviću da pogoduje kapitalu i bez obzira na ode takozvanom slobodnom tržištu, liberalizira prostor u kojem djeluju deklarirani desničari, te da nacionalistička ideologija i korporativni interesi imaju čudnu simbiozu za vrijeme njegova mandata, Milanović nije tada, pogađate, kurcem mrdnuo već je otvoreno okrupnjavanje kapitala kroz deklatantno rušenje radničkih prava nazvao, hrvatskim rastom i akumulacijom kapitala koje će napuniti ionako klimav proračun. Upravo taj dan na Cvjetnom kamere Nove TV zatekle su ga kako se mirno osvježava mineralnom u društvu svog školskog kolege Tedeschija.

Gospodinu Milanoviću tada je cilj opravdavao sredstva. Razloga da izgube živce imali su samo oni koji nisu razumjeli zašto gospodin šef oporbe ne gubi svoje na podnevnoj kavi na Cvjetnom trgu. Tada ga, zanimljivo, nitko od novinara nije tražio da objasni građanskom dijelu Hrvatske koji se kurac događa. Nitko od novinara koji će se niti godinu dana kasnije fino infiltrirati u sve vodeće novinske kuće pod vlasništvom EPH. O Slobodnoj Dalmaciji da ne govorimo. Kada su na nogometnim stadionima izvikivani fašistički pozdravi od strane sportaša i kada je i pravosuđu postalo jasno da se cijeli svijet zgraža, osuđuje i piše o divljanju neonacista u Hrvatskoj, a na travnjacima stadiona osvitali fašistički simboli, ja sam izgubio živce i pisao o tome uvaženom Premijeru. Pogađate Milanović je čuvao svoje živce za kudikamo važnije stvari, promatranje kumica kako odnose na plac svoje zavežljaje s povrćem.

Kada se smisao njegove vlade na kraju pretvorio uz narcisoidne provale bijesa u nacionalizam koji ima prihvatljivo lice, dakle svojevrstan hibrid korporativne lijeve opcije koja bi zapošljavala pet stotina radnika tjedno nacionalističkim kapitalistima i mahnito osigurava svojim parazitima egzistenciju po državnim službama, ja sam izgubio živce. Milanovića takve trice i kučine nisu izbacile iz takta. Sve se to odvijalo duboko u mandatu vladavine SDP-a kada ono što će se dogoditi gubitkom izbora nikome nije bilo niti u primisli. Takvu noćnu moru teško je tada bilo iti zamisliti. No neki su je predviđali sa jezom u kostima. Među takvima sam bio i sam, među takvima su bili upravo lijevi intelektualci koji su i sastavili proglas za nove izbore u rujnu. Kada su nacionalisti i deklarirani fašisti preuzeli uredništva vodećih medija u Hrvatskoj i otvorenom represijom nasrnuli na novinare, konkretno na Borisa Dežulovića i Borisa Pavelića, ne da sam izgubio živce, nego sam popizdio i konkretno prozvao gospodina Milanovića da mi odgovori kako za vrijeme obnašanja aktualne vlasti dozvoljava da mu fašisti zauzimaju medije i vrše klasičnu odmazdu, kako nad slobodnim novinarima tako i na samu profesiju koja bi se u demokratskom društvu trebala imati zaštitu od aktualne lijeve Vlade.

Milanović je taj dan kopao nos na Cvjetnom trgu promatrajući kumice kako odlaze na plac. Takve trice i kučine nisu našem Ocu na službenom putu uspjele dignuti živce, a točno je godina dana prije izbora na kojima će Domoljubna koalicija u savezu sa Mostom kojeg je, po navodima Bože Petrova upravo Milanović izigrao i zajebao, preuzeti vlast u zemlji. Kada je onomad u situaciji kada je pritiskom na pravosuđe mogao jednu zločinačku organizaciju vratiti u barake iz kojih je ispuzla Milanović je dopustio da se ista na valu nacionalizma vrati u političko sedlo i ozbiljno mu ugrozi novi mandat. I naravno da je Milanović vrtio očima ne priznavši krivicu zbog te činjenice koju će isti dan gadljivo objasniti u tjedniku “Nacional” kao pobjedu demokracije, nastavio ignorirati fašiste i kriminalce, pogađate već, promatrajući kumice s placa, a ja sam izgubio živce kao što sam ih izgubio i izlaskom Sanadera i Vidoševića iz zatvora, da ne govorim Horvatinčića koji je ubio nedužne ljude i mirno na Euru sjedio u počasnoj loži uz Mamića i Šukera.

No već je ionako bilo kasno da očekujem kako će gospodin Milanović svoje živce izgubiti zbog takvih trica i kučina zbog kojih smo ih gubili mi, manjina, zadnje natruhe građanskog, civiliziranog društva u Hrvatskoj koja je polako klizila u nacionalistički mrak. Milanović koji je otvorenim ostavio i opciju da koalira sa Branimirom Glavašom i njegovom fašističkom Sokolskom Gardom, Milanović koji ne želi koalirati sa osuđenim kriminalcima, a u svojim redovima ima jednog (Fižulića), nestao je sa lica zemlje dok je bezuspješno za njim tragala čitava uljuđena građanska ljevica. Milanović se pojavio danas, osam mjeseci iza bezuspješnog pokušaja prevare Mosta i preuzimanja vlasti u zemlji, prevare kako je vidio Most naravno, ali i svi koji su vidjeli dalje od nosa.

No ono najgore što je Milanović uradio, bolje rečeno ono što nije uradio, kroz hibernaciju protekle četiri godine, pogodovanje je kapitalu i bez obzira na ode takozvanom slobodnom tržištu koje navodno ima čudesno svojstvo da liberalizira prostor na kojemu djeluje, SDP je postao njegov zaštitni znak i pregaoc. Nacionalistička ideologija i korporativni interesi uopće nisu međusobno suprotstavljeni u modernom Milanovićevom svijetu već se naprotiv nadopunjuju i pronašli su zanimljive suživote blagoslovom stranke koja se voli nazivati lijevom i socijalnom. Svo licemjerje Milanovićeve Vlade ogledalo se u logici okrupnjivanja kapitala koji se adaptirao kroz sve Vlade u poslijednjih dvadeset godina i ostvario monopol preko kojega je realizirao vlastite interese i uvećao profit bezumnom akumulacijom kapitala koji siše nepokretno gospodarstvo.

Kadroviranje vjernih birača ( koji slikaju mobitelom glasačke listiće), sječa onih koji ne vide u velikom vođi mesiju ljevice, pogodovanje kapitalizmu i toleriranje ispada klera bili su slika zadnje godine vlasti koalicije sa SDP-om na čelu. Osim toga, danas je sasvim pogrešno promatrati nositelje političke i ekonomske moći kao razdvojene formacije, jer se radi o korporativnom aparatu kojim upravlja jedna te ista oligarhijska struktura i tu leži sličnost koja je postala identična čak i na predizbornim skupovima i u identičnoj retorici. Upravo Milanovićevom zaslugom socijal – demokratska stranka našla se u centru. Pamti li tko zadnji predizborni skup Milanovića i njegovog SDP-a?

U dlaku je ta dvorana izgledala kao i ona susjedna – HDZ- ova. Četverogodišnja hibernacija i eklatantna manifestacija političkog kukavičluka obilježile su SDP koji se probudio prije devet mjeseci shvativši da ankete ne slute na dobro. Zaklinjanje u hrvatstvo, izdaja zadnjih natruha lijevih ideala, bezuvjetno služenje krupnom kapitalu kao i oportunističko povlađivanje masivnoj i parazitskoj birokraciji ( o suludom kadroviranju da ne govorimo) loše su strane prošlog mandata Zorana Milanovića koji je radi njih i izgubio izbore, koji je počivao do predizborne kampanje na umjerenosti kao najradikalnijoj komponenti čiji se smisao na kraju pretvorio uz narcisoidne provale bijesa u nacionalizam koji je imao prihvatljivo lice, dakle svojevrstan hibrid korporativne lijeve opcije koja ima za cilj zapošljavati pet stotina radnika tjedno nacionalističkim kapitalistima.

No nikada se u protekle dvije godine onaj uljuđeni dio Hrvatske, onaj građanski i civilizirani dio, nije osjećao jadnije, izdanije i prevarenije kao danas. Istina, zgražali smo se nad daleko gorim stvarima, dostojanstveno otrpjeli provalu primitivizma, otvoreno veličanje fašizma i povampireni klerikalni desant na vlast, mirno smo s tikovima u kutu očiju promatrali kako medijima, državnim dalekovidnicama onaniraju revizori povijesti, kako nas zagađuju svojom gubitničkom propagandom i kako polako, ali sigurno gubimo svaku natruhu ljevice koja se povukla u mišje rupe. No danas su sve maske pale. Danas nas je Otac na službenom putu napokon sve uvjerio puštajući proziran spin curenja snimke susreta sa braniteljima u ono što smo svi znali, ali se u biranju manjeg zla nismo usuđivali spomenuti. Nismo se usuđivali spomenuti da je Zoran Milanović promašaj, promašaj svega građanskoga i civiliziranoga, promašaj koji se svojom huliganskom retorikom svrstava uz bok svih onih koji su nas u proteklih godinu dana osramotili, zabrinuli, zaprepastili i doveli u situaciju da zbilja svoju zemlju ne možemo više zvati svojom, zvati uljuđenom, zvati ugodnom za život, zvati civiliziranom.

Jeftinim populizmom i krajnje degutantnim podilaženjem desnici ( fućka mi se za fašističke pozdrave) Zoran Milanović napokon je pokazao svoje pravo lice kupujući glasove desnice nauštrb naših glasova za koje je procijenio da su beznačajni, da su zanemarivi i da smo mi manjina, manjina u zemlji kojoj dominiraju nacionalisti. Ako je u pravu, tj. ako su u pravu njegove PR službe, mi građani drugog reda nastavit ćemo svoju borbu vjerujući u budućnost ove zemlje koja mora biti budućnost priključka sa civilizacijom. Nastavit ćemo svoju borbu kroz zadnje izdanke slobodnih medija savršeno svjesni da ovaj put pred nama stoji nova koalicija istih, identičnih, koja je napokon skinula maske i pokazala svoje pravo lice. Ono slugansko kapitalizmu, kapitalizmu koji se hrani nacionalizmom, krizama sa susjedima i strahom za egzistenciju. No ako je u krivu, ako je loše procjenio i ovaj spin mu donese još veći prezir desnice Zoran Milanović mogao bi izgubiti izbore i konačno pasti sa trona SDP-a.

Ni koalicija s HDZ-om neće mu pomoći tada u ostanku na vlasti u vlastitoj stranci. No to nama s tikovima u očima ama baš ništa ne znači jer nas čeka sumorna jesen u kojoj nikada nismo bili ovako poniženi, ovako jadni i ovako sigurni da nam osim pljuvanja u glasački listić ništa drugo ne preostaje.

Index.hr