Postoje li u BiH vlast i opozicija – ili su i jedni i drugi dijelovi iste družine?

Autor/ica 👤 Slavo Kukić 31.7.2017. u 08:58

Povezani članci

Izuzmu li se SDP i DF, čija je uloga oporbe u ovoj strukturi vlasti neupitna – i vlast i oporba, odnosno jedan njezin dio, samo dijelovi iste, po svemu smiješne družine. I, ako se već hoće, istog, što se mene tiče zločinačkog poduhvata

Piše: Slavo Kukić

Na najnovijoj tablici UN-a, čitam, BiH je među zemljama s najizrazitijim negativnim demografskim trendovima. Zašto? Pa, zbog svih parametara koji je karakteriziraju. Zbog kriminala i korupcije, zbog nepotizma, u sferi zapošljavanja posebice, ali i svega ostaloga što njezine građane tjera na pakiranje kofera i odlaske – u pravilu s kartom u jednom smjeru.

BiH je, evo najsvježijih primjera, iz godine u godinu sve zaduženija. Koncem 2015. godine, čitam, svaki građanina RS-a je, uključujući i svakog novorođenoga, zbog politike entitetskih vlasti bio dužan 2.300 maraka. Godinu dana poslije taj je dug, umjesto da pada, dodatno narastao za novih pedesetak maraka. Nastavi li se, dakle, isti trend, neće se dugo čekati ni na probijanje granice od 3.000 maraka duga po glavi stanovnika ovog dijela zemlje.

Puno bolje, istini za volju, nije ni s ovu stranu entitetske crte. Za oči mi, recimo, nedavno zape podatak kako je, uz sva opterećenja mirovinskog fonda, i u prošloj godini u mirovini završilo novih 13.000 osoba Federacije. A to, po zakonu spojenih posuda, znači novi udar na ionako bijedne mirovine, koje su, promatrajući njihov prosjek, u travnju ove godine iznosile tek 360 maraka – i realno su bile niže nego u istom mjesecu prije godinu dana.

Ali, koga sve to brine? Vlasti ove zemlje? Ni slučajno. Dobro prije koji dan primijeti američka ambasadorica u BiH – oni koji vlast čine, u ovom su momentu puno više, no na pitanja života svakidašnjega, fokusirani na nacionalizam i podjele s etničkim i konfesionalnim predznakom. Iako, istina je da se proizvode podjele i s drugačijim podtekstom. U prilog tome, uostalom – zaludu priče domaćih baraba kako svijet nema pojma, kako ne razumije realnost odnosa u BiH – govori i ono što se događalo prethodnih desetak dana.

Trenutačni predsjedavajući Predsjedništva BiH, primjerice, poziciju prvog na vrhu državne piramide koristi za stvaranje dojma kako čini sve da okupi i vlast i opoziciju na pitanjima evropskog napredovanja. Kojom srećom da je tako. Pozadina njegovih akcija je, nažalost, sasvim drugog predznaka. Ili još preciznije, svakome tko ga iole pažljivije prati je jasno da to što čini s evropskim vrijednostima i nema neke veze.

Zar je, uostalom, itko povjerovao kako je koncentriranje političke energije na putu prema društvu evropski naroda bio cilj i njegova pokušaja posljednjega, mostarskog kavanskog okupljanja? Ma kakvi. To je, naprotiv, bila prilika da se još jednom baci prašinu u oči svijetu i predstavi se onim čime ga njegov gebelsovski odjel predstavlja – promicateljem evropskih vrijednosti.

Stvarna namjera, međutim, sasvim je drugačijeg predznaka. Opuštajući ambijent lideru HDZ-a je, sada u kapacitetu predsjedavajućeg Predsjedništva, bio potreban kako bi sugovornike eventualno privolio na ustupke u vezi s izbornim zakonom, barem onim dijelom koji se tiče izbora člana Predsjedništva. Jer, to bi mu jamčilo barem dvije stvari – još jedan mandat u predsjedničkoj fotelji, ali i još četiri godine mirna sna u vezi s mogućim progonom zbog onoga što je prethodnih petnaestak godina činio. I to je, nikako i evropski put zemlje i demagogija kako se samo razgovorima mogu rješavati krize, razlog njegove odlučnosti da od slična okupljanja ne odustaje – i da papagajski ponavlja kako ga mostarski neuspjeh nije obeshrabrio.

S druge strane, mostarskim kavanskim sijelom lider HDZ-a je na mala vrata u proces odlučivanja na državnoj razini pokušao uvući i svoga banjalučkog partnera – postići ono što su, po svemu sudeći, prije toga zajednički razrađivali na „bratskim“ sijelima i u Banja Luci i u Mostaru. Uostalom, s dijelom tih ciljeva Dodik je zadnjih desetak dana u otvorenoj formi i u javnost izlazio. Čekamo trenutak, prizna on nedavno, „u kojem ćemo tražiti da započne dijalog o tome može li BiH opstati, a ako ne može, što treba učiniti“.

Samo koji dan, potom, tu tezu i dodatno obogati sugerirajući način kako se, barem privremeno, zemlja može spasiti. Nije, veli, problem u ugovoru o Transportnoj zajednici nego u načinu kako zemljom upravljati – problem je u Mehanizmu koordinacije, u tome da se u vezi sa svim odlukama mora formirati ministarska konferencija od „tri nadležna ministra i rotirajuće predstavljanje BiH“. Ili drugim riječima, problem je u tome što bi on, a i njegov mostarski pajtaš s njim, najradije ukinuo Vijeće ministara i upravljanje zemljom organizirao kao rotirajuće predstavljanje njezinih konfederalnih sastavnica. Jer, u Vijeću ministara su, kaže, „tipovi koji glume vladu“, a stvarno se radi o tijelu koje je tek „pomoćni organ Predsjedništva“. I to, naravno, ako bi uopće preživjelo, treba i ostati – a ingerencije upravljanja zemljom, opstane li ona, prenijeti na entitete. Jer, u stvarnosti oni jedino i imaju kapacitet državne strukture – a država je tek zajednica s funkcijama čiji je podtekst isključivo simbolički.

No, taj su dio, kako stvari stoje, oponenti njihovim planovima pročitali. I to je razlog zašto u Mostaru, izuzev Mileta, nije bilo nikoga. Ne dođe mu na teferič ni lider SDA – koji je, usput, tu situaciju iskoristio i kako bi mu vratio dug za propalu konjičku kafe-burekijadu, ali i kako bi vratio milo za drago svome bošnjačkom „krvniku“ – ne dođoše mu ni koalicijski partneri iz Saveza za promjene. Ili još konkretnije, pokušaj uvlačenja Dodika je pokazao stvarno stanje stvari – da banjalučko-mostarski dvojac, zbog đavoljeg klupka kojeg plete, ostaje sve usamljeniji i sve izloženiji udarima s različitih strana.

U prethodnih desetak dana, potom, na površinu je isplivao i sav jad i čemer u vezi s funkcioniranjem vlasti – ili još bolje, takozvane vlasti – i na državnoj i na entitetskoj razini. Lider HDZ-a već mjesecima objašnjava kako vlast ne funkcionira. Kada, međutim, oporba u Federaciji zatraži glasovanje o povjerenju federalnoj vladi, njegovi je brane rukama i nogama. Zašto, ako ne funkcionira? Zar nefunkcionirajuću vlast treba podržavati? Ni je li se, ne daj Bože, u međuvremenu nešto bitno promijenilo? I ako jeste, što je to izuzev želje da se, pošto-poto, vlast zadrži – a time i kontrola nad lovom i nad procesima?

Još smješnija je, i još jadnija dakako, pozicija odmetnutog vlasnika Avaza i njegove „bolje budućnosti“. Jer, lider SBB-a mjesecima ponavlja kako vlasti nema ni na razini države ni na razini Federacije, da je ona mjesecima u „tehničkom mandatu“ – što je, usput kazano, točno jer postojeća većina ne uspijeva postići dogovor niti oko jednog novog zakona – i da SBB jedva čeka da je i formalno napusti. No, kod glasovanja o povjerenju federalnoj vladi njezino preživljavanje je osigurano rukama znate koga – Fahrinih rukopodizača. A time je razobličeno baš sve. Priča o napuštanju vlasti je dio Radončića demagogije – jer, njemu istupanje iz vlasti nije ni pod razno, iz vlasti ga je moguće samo silom izbaciti.

Tim pričama, naprotiv, on nastoji stvoriti privid o sebi kao opoziciji, a time i, koliko-toliko, ojačati poziciju pred naredne parlamentarne izbore. To se vidjelo u izjašnjavanju o povjerenju federalnoj vladi – a vidjeti će se, siguran sam, i pri izjašnjavanju o povjerenju Vijeću ministara. Jer, izvještaj o radu vlade za 2016. godinu nije dobio zeleno svijetlo državnoga parlamenta. U svakoj normalnoj zemlji to bi bio razlog i trenutačnoj ostavci Zvizdića i suradnika mu. Ovdje, međutim, o ostavci ni riječi. Naprotiv, prvi čovjek državne vlade papagajski ponavlja kako je 2016. godina najuspješnija evropska godina BiH – a to, onda, znači da istim kursom treba i nastaviti, nikako ne i nekakve ostavke podnositi.

Ne dvojim, međutim, da će pitanje povjerenja Vijeću ministara doći na dnevni red. No, tada će biti zanimljivo kako će se ponašati Fahrina „bolja budućnost“. Hoće li, budući nije podržala izvještaj o njezinu radu, glasovati i za smjenu državne vlade? Slijedi li se elementarna logika, morala bi. Ako je, pak, temeljem iskustva iz federalnog parlamenta suditi, neće. Jer, time bi vrata odlasku s vlasti bila otvorena i njoj – a utemeljitelju „bolje budućnosti“ takav scenarij nije ni u primisli.

Na koncu, sva tragikomedija vlasti ove zemlje zrcali se i u detalju da se nikada ne zna tko je s kim. Bilo bi normalno, tako je barem u ostatku svijeta, da su stranke vlasti na jednoj – jer, u času kada to nisu izlaz je ili u preslagivanju parlamentarne većine ili u novim izborima – one iz oporbe na drugoj strani. Ovdje, međutim, ni toj logici nema mjesta. Pokazalo se to i na smjeni predsjedavajućeg Zajedničke komisije za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom. Smjenu mu, još konkretnije, zatraže stranke vladajuće koalicije, istu podrže i neke od stranaka opozicije – izuzev Dodikovih, dakako, o čijem se kadru radi – ali ne i sve stranke iz vlasti. Čovićevi i Fahrini, naprotiv, učiniše sve kako bi ga na poziciji glavnog kontrolora OSA-e i zadržali.

Glasovali su, da ne bude zabune, protiv smjene koju predložiše njihovi koalicijski partneri u vlasti. Zašto? Vrag bi ih znao. Razlog je, po svemu sudeći, u činjenici da bi na čelu ove institucije – o tome su dubl Dodik-Čović zajedno, a Fahro solirajući, i javno govorili – htjeli vidjeti nekog drugog. Koga? Ne znam ni to. No, ne isključujem da bi to trebao biti netko kome bi naloge izdavali oni sami a ne institucije sistema.

To, doduše, u ovom momentu i nije najvažnije. Ali, jeste važno da sve to pokazuje kako BiH nema klasičnu podjelu na vlast i opoziciju – i kako se većine sklapaju od slučaja do slučaja. Kako su, drugim riječima – izuzmu li se SDP i DF, čija je uloga oporbe u ovoj strukturi vlasti neupitna – i vlast i oporba, odnosno jedan njezin dio, samo dijelovi iste, po svemu smiješne družine. I, ako se već hoće, istog, što se mene tiče zločinačkog poduhvata. Onog protiv vlastite zemlje.