Goran Sarić: Zubi, znoj i posljednje zbogom

Goran Sarić
Autor/ica 10.9.2017. u 09:05

Goran Sarić:  Zubi, znoj i posljednje zbogom

Katkad se uplašim koliko mi je svijet mali: kuhinja, dnevni boravak, wc, vrt. Ali se onda sjetim da je to samo lice. Fizika. A ima i postava. Duh. Dubina, prostor koji se nikako ne da, niti može izmjeriti koracima.

 ***

Nedelja ujutro, sredina avgusta. Lije ona sitna, nevidljiva kiša, koja vas učas zna smočiti do gole kože.

Idemo na hemoterapiju.

Juče opet slabo spavao. Upalila mi se dva zuba. Boli. Svakih pet sati po dva paracetamola, mrva sna, pa opet prevrtanje i okretanje u krevetu. I znoj. U toku noći promijenio tri, a mogao sam i cijelih šest majica! Jorgan nisam mijenjao samo zato što pri ruci nisam imao rezervni. Nisam znao da insan ima toliko slane vode u sebi…

Izgleda da je uzročnik nenormalnog znojenja baš paracetamol. Hematologinja veli da on, snižavajući temperaturu i umanjujući bol, prouzrokuje i prekomjerno znojenje. Bilo kako bilo, što bi moja mati jutrom govorila – ni oka sklopio.

Odlučili smo da danas idemo našim autom. Jer, juče smo išli taksi-kombijem, na koji imamo pravo od osiguranja. Ali, takva vožnja oduzima puno vremena. Šofer obično dođe prije dogovorenog vremena, pa i u bolnicu stižem ranije. A nakon revalidacije, čekanje, pa opet klaj-klaj do kuće, pa se tamo obično vratim mnogo kasnije nego kad idemo našim autom.

Kad smo se golfom spuštali kraj apoteke, ugledah jednog đankija s kojim sam jednom davno “šutao” ping-ponga. Nasred ulice se, na kiši, svađa s njegovim psićem. Ostario. Osjedio. Kost i koža. U jednoj ruci štaka, u drugoj džoint.

Kod nas bi se reklo: “Bolji se kopaju!”

A šta bi on rekao da je mene ugledao?

 ***

Još jedna noć “u goloj vodi”. Ujutro sam mogao cijediti čaršaf. Do zore promijenio tri majice, da bi i ova potonja, sve skupa s dekama, vrlo brzo bila mokra kao da sam sad iz bazena.

Zubobolja malo popustila, ali se sad upalilo zubno meso, pa pričam k’o neandertalac. Trtljam, mrmljam, mumlam. Ne javljam se ni na telefon, ma da me moj Ješo nazove! Ne bi mi ni prepoznao glas, uostalom.

Jutros se sjetio da imamo listiće kadulje, čijim sam čajem nekoliko puta ispirao usta kad su me mučile afte. Zamolih Dariju da mi ga hitno skuha, da vidimo hoće li to imati nekog efekta. Srećom sutra imam dogovoreno kod mog zubara, koji  se ovog vikenda trebao vratiti s odmora.

Dok ovo pišem, sjetih se da mi je tu kadulju prije nekoliko godina dao jedan od najboljih prijatelja, Branko Timotijević. Branko je, na žalost, prošle godine umro od raka. A mlad: bješe mu tek šezdeset i neka.

Njegova smrt me je žestoko “poklopila”. Nekoliko dana prije no što je dao da ga uspavaju – bezizlazna situacija, beskrajni bol i patnja – nazvao me je na posao da mi kaže da odlazi. A kad ga upitah ima li smisla da mu dođem na posljednje zbogom, mirno mi reče, kao da ćemo se naskoro opet sresti: “Nemoj, stari. Nema potrebe. A ne bi me ni prepoznao.” I to je bilo sve.

Njemu, evo, ova pjesma.

Neposluh

 Timotiću

 S mosta na rijeci Waal,

Nebo u daljini

Ima boju guste,

Mlade, krvi.

Tek što je svanulo.

Dolje,

Na vodi,

Tiho prolaze brodovi-tegljači,

I stari brodar,

Dobro ušuškan,

Puši na palubi,

Zagledan u nebo,

Tamno i glatko poput stakla.

Hoću da pošaljem poruku bolesnom prijatelju,

Jednom od najboljih,

Ali se ruci, u džepu,

ne dâ na studen.

Ukočena.

(Sjećam se, davno jednom smo,

Oba ”friški” azilanti,

Po kiši i vjetru

Kod mene pravili neku ogradu.

Jednog je jutra malo odocnio,

A kad ga upitah zašto,

Samo mi pokaza nabrekle šake:

“Vidi!”

Palcu, lažiprstu i onom najvažnijem

Zglobovi poput paradajzića!

I ode da radi,

Sabur,

Kao da mi je upravo podnio

Meteorološki izvještaj.)

Polako, s mukom,

Vadim ruku iz džepa,

Golim prstima stežem smrzlu željeznu ogradu,

Da ih,

Skočanjene,

Kaznim

Za

Lijeni

Neposluh.

Tagovi:
Goran Sarić
Autor/ica 10.9.2017. u 09:05