Emir Suljagić: Ako ne budemo držali sudbinu u svojim rukama ponoviće nam se Ratko Mladić

Povezani članci

• Iza Stevena Meyera ne stoji vlada SAD-a, radi se o jeftinom Dodikovom lobisti!
• Ima li rješenja za političku blokadu u BiH
• Božićni obid
• Marinko Čulić: Crkva i vlast zatiru prava radnika, nacionalnih i vjerskih manjina u Hrvatskoj
• Konačni raspad Tuđmanove stranke: Na proslavi Hdz-a dobrodošla je samo Jadranka Kosor
• GRADONAČELNIK SA PUTA: “Transfer” u sezoni smrti i beščašća

Kad ne držiš svoju sudbinu u svojim rukama, dogodi ti se Ratko Mladić. Jevreji u Evropi nisu u tridesetim godinama prošlog vijeka nisu imali svoju sudbinu u svojim rukama. Prošli su kako su prošli. Bošnjaci u devedesetim nisu imali potpuno svoju sudbinu u svojim rukama. I prošli su tako kako su prošli. Bez namjere da povlačim bilo kakve paralele između Holokausta i genocida u Bosni i Hercegovini, smatram da sličnosti treba tražiti u političkim i društvenim uslovima koji su doveli ili nastavljaju da dovode do pokušaja istrjebljenja cijelih populacija zbog njihove vjerske ili etničke pripadnosti.

Piše:  Emir Suljagić- Oslobođenje

Hoću prije nego što nastavim da objasnim i zašto termine „etničko čišćenje“ i „genocid“ ne smatram kontradiktornim. Etničko čišćenje i genocid, naime, ne potiču iz iste porodice. Genocid je pravna kvalifikacija zločina nad zločinima, dok je etničko čišćenje strategija ili precizno rečeno policy, riječ za koju se bojim da kod nas ne postoji dovoljno tačan prevod. Etničko čišćenje treba razumjeti kao niz mjera koje se provode sa ciljem fizičkog uklanjanja neželjene grupe sa određene teritorije. Za srbijanske i srpske elite je to devedesetih godina bilo legitimna strategija izgradnje države: nema naime sumnje da je srpski projekat u Bosni i Hercegovini u suštini bio state-building. Od samog početka, sve mjere koje su poduzimane u smislu ubijanja, progona, deportacije, internacije nesrpskog stanovništva na teritorijama koje su bile zacrtane unutar granica nove srpske države, bile su rezultat odluka nekog nivoa vlasti. Od tzv. kriznih štabova koji su bili ključni mehanizam etničkog čišćenja, preko Vlade i predsjedništva srpske paradržave, do vojnih organa i policijskih organa. O svemu ili skoro svemu što se radilo ostavljan je pisani trag. SDS je tokom aprila i maja 1992. izvršio seriju malih državnih udara, nasilno preuzimanje organa vlasti na opštinskom nivou.

Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima je bio plan po kojem se radilo. I bio je uspješan mimo svih očekivanja. Razlog: mi nismo bili spremni da preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke.

Jedna od pouka dvadesetog vijeka je da samo države mogu počiniti, ali samo države mogu i spriječiti masovne pokolje. Pouka za Bosnu i Hercegovinu je da nas može zaštiti samo snažna država. Recept za mir u Bosni i Hercegovini nije slaba i decentralizovana, kompromisna država, nego država dovoljno snažna da zaštiti sve od svih. Rezultat rastezanja bosanskohercegovačke državnosti, skoro do tačke pucanja je eho devedesetih koji čujemo iz usta političara poput Milorada Dodika i Dragana Čovića. Popuštanje politikama koje se otvoreno deklarišu kao ratne može samo dovesti do novog rata. Svi kompromisi su već napravljeni.

Ovakva država je već sada u tački u kojoj organi vlasti pod kontrolom ratnih stranaka, dakle SNSD-a i HDZ-a, rade drugim sredstvima na ostvarenju ratnih ciljeva. Ogromni dijelovi birokratije u ovoj zemlji su već „zarobljeni“. Ovakva država, odnosno neki njeni dijelovi već sada mogu u trenutku kada se za to stvore uslovi ponovo biti stavljeni u funkciju fizičkog uklanjanja pogrenog stanovništva. Tako mnogo njenih organa već radi protiv same države.

Nikakva opasnost nije prošla. Nažalost, percepcija o tome je vrlo ograničena. Jer, to što se vi ne branite, ne znači da će bilo ko prestati da vas napada. Nažalost, naše se elite upravo tako ponašaju: digli su ruke u zrak i očekuju da ćemo kao rezultat toga prestati da primamo udarce ili da će se međunarodna zajednica umoriti da nas gleda kako primamo udarce i prekinuti. To je opasna deluzija i mora prestati odmah sada.

Presuda Mladiću mora biti podsjećanje na to koliko smo blizu nestanka bili. I mora biti iskorištena kao podsjećanje. Ne kao povod za proljevanje suza.