NEDELJA KAD JE OTIŠO HASE

Povezani članci

• Evropska unija na Haškom sudu
• Goran Sarić: Jezik kao šejtanska rabota
• Književnost na Internetu
• Mile Stojić: Vjetar Anadolije
• Klauški: SDP – Stranka desnih populista
• Pod Miletovom zastavom

S posebnim guštom odvrtim besmrtnu stvar od Pušenja „Nedelja kad je otišo Hase.“ Znam dobro, iako to puno mojih mlađih ne zna, da je ta stvar bila „vađenje“ Pušenju od zatvora, jer „Crko Maršal“ i nije bila dobra zajebancija u to shizofreno vrijeme kad smo ostali bez Maršala pa  nismo znali ni kamo ni kuda. A Hase je zbilja  tuko i Engleze i Švabe i Ruse, onaj o kome je pjevalo Pušenje, ali moj Hase je tuko bogami i braću nam Kineze u to vrijeme.

I to kako ih je tuko. U njihovom sportu.

Danas nam je otišo Hase.

Jebaji ga, odlaze svi polako i čini mi se da na kraju nikog ostati neće doli ove moje fikcije da sam živio u to vrijeme  sa ljudima, da sam zbilja živio u toj zemlji, da nisu ostali od nje samo preplašeni ljudi  koji ostaju na njoj kao što ostaju putokazi uz cestu. Oni koji izblijede, pa ih promjene. Ali kako putokaze u srcu promijeniti? Kako nekom tko je bio dva puta prvak svijeta kazati,  barba, bio si prvak u krivoj državi. Tukao si istina i Kineze i Švabe i Ruse, jebavao si Engleze, a Francuzima si uzeo dva srebra na svjetskim i četiri na europskim prvenstvima.

Postoje ljudi veći od života. Veći i od sporta samog. Jer što je taj nesretni sport nego prilika, prilika da budeš čovjek, pa nekako ostaneš u vječnosti putokaz. Nikad to nisu znali velikani za koje držimo da su velikani. Ali znali su najveći. Zamislite da je danas Luka Modrić, ili Dalić, progovorio o stvarnoj Hrvatskoj? O svemu što je ona zapravo? Zamislite Dalića koji odbija uzeti od predsjednice medalju? Zamislite da postoje takvi veliki ljudi? A ja sam živio u vremenu kada su postojali.

I kada su znali iskoristiti svoje prilike da budu ljudi.

One prilike koje imaš jednom u životu.

Pa da o tebi i nehotice Zabranjeno pušenje spjeva pjesmu.

“Bilo je to u ratnom vihoru 1995.godine. Imao sam i imam velike prijatelje u Crnoj Gori, stonotenisere, nekadašnjeg ministra sporta Božidara Ivanovića, nekadašnjeg predsjednika Stonoteniskog saveza Banju Kaluđerovića, Izeta Beganovića… Za njih me vezuju lijepe uspomene. Kada je Jevrem Brković bio u Zagreb, kada je bio bolestan, nosio sam njegova pisma u Crnu Goru, a njemu otuda neku rakijicu i pršut, koje mu je preko mene poslala familija”.

Danas će mediji u Hrvatskoj spomenuti da je preminuo jedan od najvećih sportaša bivše Jugoslavije. U moru kvadratića i kockica ta vijest se neće ni primjetiti. Ostala bi ionako zaboravljena i da nije. Jer nikom u ovoj zemlji ne trebaju svjetski prvaci. Svijetski prvaci koji su to bili, ali su bili valjda previše ljudi da bi ih slavili. Jer mi slavimo ljude koji to nisu, prvake koji to nisu i zemlju koja to nije. I zbog tog aje ta stvar od Pušenja niti kriva, niti dužna postala besmrtna. Jer je opjevala sve one koji su otišli da bi nam pokazali što to znači biti istinski svjetski prvak. Što to znači biti istinski čovjek. To u ovom današnjem vremenu jednostavno nije moguće.

Jebaji ga Barba, previše si bio Svjetski prvak i previše čovjek da bi bio nacionalista. Ovi ti ovdje to ne mogu zaboraviti. Previše čovjek i previše Svjetski prvak da bi se zbijao u male mahale  i male krčme Balkana.

Danas je nedelja i danas je otišao moj zadnji Hase.

Jednom, a nadam se uskoro i ja ću za njim. Ništa me ne veže za ovu mahalu i od nikog ne očekujem niti tražim više ništa.  Jedino što me čini ponosnim jest što sam te znao. Što sam takve ljude znao. Što sam znao takve ljude da ih pamtim. Ljude koji su hrabro znali stati ispred svih biti drugačiji. Biti svjetski prvaci. Barem onoliko kratko, koliko možeš bit istinski svjetski prvak. Ne onaj što diže pehare.

Već onaj što ih odbija!

A takvi ne mogu bit nacionalisti. I oni su veći od života.

Nedelja je danas i otišo nam je Hase.

Svi u napad, jedan je Hase!

Jugoslavija, Jugoslavija!