75 godina od masakra u Babinom klancu: Žrtve imaju imena

Izdvajamo

• Ovaj užas mora biti opomena, žrtve nam moraju biti opomena. Do danas nisu poznata imena svih 33.771 žrtve iz Babine klisure. Njemačke ubojice su registrovale broj ubijenih ali ne i njihov identitet.

Povezani članci

• Zagreb – glavni grad Srbije i BiH
• Zoran Milanović postao je veći javni ‘navijač’ Milorada Dodika u njegovom razbijanju BiH čak i od Aleksandra Vučića
• Kurspahić: Jezik otuđenja
• Zvonimir Nikolić: Kako je gospodsko Sarajevo porazilo hercegbosanske tvornice laži
• Anđelko Milardović:Srbija glumi novog balkanskog žandara i nastoji pisati novu povijest
• Generalna skupština UN usvojila deklaraciju o eliminaciji seksualnog nasilja u ratu

Hamburški institut za socijalna istraživanja – Poslije masakra u Babinom klancu: njemački stražar razgovara sa Ukrajinkama, u klancu prisilno mobilisani radnici nasipaju pjesak i zemlju na leševe.

Muškarci, žene, djeca, dojenčad: prije 75 godina njemački esesovci i policajci streljali su u Kijevu 33.771 Jevreja. Ovaj užas mora nam danas biti opomena.

Piše: Florian Harms
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Sa gledišta svjetske istorije 75 godina su kao treptaj oka. Ali izgleda da je i to dovoljno da mnogi ljudi zaborave ono čemu nas je istorija naučila. Nasilje upereno prema strancima je sve jače u Njemačkoj. Svaki deseti želi vođu koji bi čvrstom rukom upravljao zemljom. 11% ljudi misli da Jevreji imaju previše uticaja. 12% misli da su Nijemci prirodno nadmoćni drugim narodima. Jedna trećina misli da je Njemačka opasno prenaseljena strancima. Oko 9% misli da postoji punovrijedan i bezvrijedan život a više od 8% vjeruje da je nacionalsocijalizam imao i dobre strane.

Stavovi kao ovi su veoma opasni što su opet pokazali i poslednji napadi u Bautcenu i Drezdenu.

Zbog toga je važno da se uvijek podsjećamo na to kuda nas mogu odvesti rasizam, ksenofobija i nepoštovanje demokratije. Naša demokratija, naša pravna država, naša sloboda mišljenja i naš pluralizam nisu dati sami sobom. Oni zahtjevaju svakodnevni angažman mnogih građana koji u političkom i društvenom diskursu zajedno razmišljaju, razgovaraju, diskutuju.

A potrebno je i razumjevanje istorije. Zato je osim toga važno da se danas sjetimo 29. i 30. septembra 1941. godine. U ova dva dana su esesovci jurišne grupe C i policajci su u Babinom klancu (ukrajinski:Babyn yar) streljali 33.771 jevrejskih muškaraca, žene i djece. Njemačka vojska (Wehrmacht) potpomagala je u ovom masovnom ubistvu.

“Babin klanac je pokazao, zajedno sa masakrom u Kamenec – Podolsku nekoliko sedmica preije toga, da je ‘konačno rješenje’ moglo dobiti razmjere koje mi danas nazivamo holokaustom”,  kaže američki istoričar Timothy Snyder u intervjuu za “Spiegel”. On dolazi do zaključka: “Ono što mi kao civilizacija danas shvatamo je puno lomljivije nego što mi mislimo. Meni nije jasno zašto bi mi danas trebali biti imuniji na masovna ubistva nego ljudi tridesetih godina prošlog stoljeća”.

U svojoj majstorskoj knjizi “Bloodlands” (“Krvava zemlja”) opisao je Snyder masakr iz Babinog klanca:

Jedna propagandna jedinica njemačke vojske odštampala je plakate kojima je naređuje Jevrejima pod prijetnjom smrtne kazne, da se sakupe na uglu jedne ulice u zapadnom dijelu Kijeva. Jevrejima je plasirana laž da će biti preseljeni, što je bilo pravilo kod ovakvih masovnih streljanja, i da trebaju sa sobom uzeti svoje dokumente, novac i vrijednosti. 29. septembra su se na određenom mjestu pojavili skoro svi Jevreji koji su ostali u Kijevu. Neki su mislili da im se neće ništa dogoditi jer je sutra Jom Kipur, najveći jevrejski svetac. Mnogi su došli prije izlaska sunca u nadi da će dobiti dobra mjesta u vozu za preselenje koji nije ni postojao. Ljudi su se spremili za dugačak put, stare žene nosile su oko vrata vijence od luka. Poslije sakupljanja oko 30.000 ljudi krenulo je po naređenju ulicom Melnik da jevrejskog groblja. Svjedoci su iz svojih stanova vidjeli „beskonačnu kolonu“ koja je „ispunjavala cijele ulice i pločnike“.

U blizini ulaza u jevrejsko groblje Nijemci su postavili kontrolni punkt gdje su pregledali dokumenta i vraćali one koji nisu bili Jevreji. Od ovoga punkta Nijemci su Jevreje eskortirali sa mašinkama i psima. Najkasnije na kontrolnom punktu morali su se mnogi Jevreji zapitati šta će biti njihova stvarna sudbina (…..)

Nakon što su predali vrijednosti i dokumente ljudi su se morali svući a onda su pod prijetnjama i pucnjima upozorenja u grupama po deset dovođeni na ivicu Babinog klanca. Mnogi su bili udarani.

Dina Proničeva, koja je preživjela masakr, sjećala se da su ljudi “već krvarili prije nego su bili ustreljeni”.

Oni su morali leći na leševe već ubijenih i čekati na pucnje koji su dolazili odozgo. Onda je dolazila slijedeća grupa. 36 sati su Jevreji dolazili i umirali. Možda su ljudi u umiranju i smrti bili isti ali svaki je do poslednjeg momenta bio drugačiji, svaki je imao druge misli i predosjećanja dok sve nije bilo jasno a tada je sve bilo crno. Neki ljudi su umirali misleći na druge kao majka lijepe petnaestogodišnje Sare, koja je molila da bude ustreljena zajedno sa svojom kćerkom. Ovdje je do kraja postojala bojazan:ako bude vidjela kako joj strijeljaju kćerku neće vidjeti kako je siluju. Jedna gola majka je poslednje trenutke provela dojeći svoje malo dijete. Kada je dijete bilo živo bačeno u klisuru ona je skočila za njim.

Ovaj užas mora biti opomena, žrtve nam moraju biti opomena.

Do danas nisu poznata imena svih 33.771 žrtve iz Babine klisure. Njemačke ubojice su registrovale broj ubijenih ali ne i njihov identitet.

spiegel.de