Abu Mramor El Bagdadi

Povezani članci

• Da li su prekodrinski apetiti Srbije zauvek odbačeni na smetlište istorije?
• Pređite na drugu stranu, država je sklona rušenju
• Šta će nam išta
• Napad na urednicu i novinara portala Tačno.net
• Stari će vječno živjeti!
• Lov na vještice

Europska unija prema Grcima upotrebljava istu strategiju kao kalifat Abu Bakra El Bagdadija prema kršćanima. I jedni i drugi imaju tri mogućnosti : potpuno se moraju podrediti doktrini, mogu otići ili ode im glava.

Piše: Ervin Hladnik – Milharčič, DNEVNIK

U administrativnim dokumentima kalifata, koje u prijevodu ljubazno objavljuje Ajman Džavad Al Tamimi, u direktivi kršćanima iz Mosula o mogućnosti izbora između prihvatanja uvjeta za preživljavanje ili odlaska iz sirijko-iračke unije čitamo sljedeće :

 “Vođe kršćana i njihove sljedbenike smo pozvali na sastanak u Vilajet Ninice, da urede svoje članstvo u kalifatu. Izbjegli su ga i nisu ispunili postavljene uvjete. Ponudili smo im izbor između tri širokogrudne mogućnosti :

Prvo : Islam.

Drugo : da prihvate paket dhimmi i plaćaju porez čizija (Kur’an, 9:29).

Treće : Ako odbiju ispunjavanje uvjeta  čeka ih još samo sablja.

Pa ipak im je poglavar vjernika Kalif Ibrahimi – neka mu Bog podari moć – samilosno dozvolio da se isele i odu na teritorij izvan granica kalifata najkasnije do subote 21. Ramazana 1453 u podne. Nakon tog datuma između nas i njih je samo još sablja”.

Tačno to je izbor kojeg je Bruxelles ponudio Ateni. “Možete se odreći svoje političke ideologije, podrediti se našoj interpretaciji svjetskog gospodarstva i djelovati u skladu sa pravilima koja će od vas za nekoliko godina napraviti nerazvijenu državu trećeg svijeta. Možete sačuvati svoju pogrešnu političku ideologiju, ali morate ispuniti sve finansijske obveze sve skupa sa kamatama, što će vašu državu jednako tako preseliti u treći svijet. Možete otići i iz EU, što bi nam svima uštedilo nekoliko mučnih trenutaka”. Od sada pa nadalje razgovaramo sabljama.

Znam da će precizni čitatelji protestirati, sa obrazloženjem da kalifat nije država, nego samo teritorij pod vlašću sa životom i zdravom pameću posvađane interpretacije religije, i dakle onda poređenje sa Europskom unijom nije legitimno. Odgovorio bih da ni EU nije država, nego jednako tako teritorij pod nadzorom sa životom i zdravom pameću posvađanom interpretacijom ekonomske vjere u svemoć slobodnih tržišta. A znam da pri tome i jedni i drugi varaju.

Kako smo zapali u taj sudbinski procjep? Njemačke i francuske banke su bezglavo posuđivale novac gospodarski nemoćnoj državi. Već i približna ocjena grčkih finansijskih mogućnosti svakom je računovođi dala na znanje da se posuđeni novac neće vratiti. Ali banke su imale previše novca i nisu imale više kuda s njim. Posuđivati državi koja je bila punopravna članica EU je bilo vrlo smisleno, jer je posuđeni novac osiguravao skrb za stabilnost cijelog sustava. Kad se od upravo takve finansijske politike stropoštalo svjetsko gospodarstvo,  pokazalo se da banke svoj novac neće dobiti nazad. Grčkoj su u vrijeme finansijskog izobilja posudile bitno više nego što Grčka može vratiti u razdoblju krize. Bajke o grčkoj ljenosti, ekonomskoj neučinkovitosti, nužnosti privatizacije i smanjenju javnog sektora dio su korpusa političkih dogmi, a ne ekonomskih znanosti, koji je i u najvulgarnijem izdanju makar malko kompleksniji u svojim procjenama.

Grešku u izračunu su napravile banke. Vođstvo EU je odlučilo da njihove dugove prenese na Europsku centralnu banku, a platiće ih europski poreski obveznici. Banke su nevine, krivi su Grci, kojima sljeduje kazna do preobraćenja. Ostali Europljani su počeli brusiti sablje za džihad protiv Grka, a njihov poglavar je Dušan Mramor (bivši i aktualni ministar finansija R Slovenije, op.p.) ministar, koji je na Alahovom putu prvi podigao handžar, i više od drugih, i pokazao najžarkiju vjeru.

Spor oko Grčke je mnogo više teološke naravi, nego što je stvar ekonomske politike. Isključivo dubokom vjerom se mogu utemeljiti mjere, koje su za šest godina prepolovile bruto proizvod, udvostručile stopu nezaposlenosti, osiromašile zdravstvo i dramatično snizile životni standard. U Kongu to zovu građanski rat, a ne ekonomska politika.

A europski fundamentalizam nije ništa manje goruć od vjere kalifa Ibrahima. Grčka može očekivati još samo sablju. I u fundamentalizmu su čuli za kompromis. Neki glasovi iz Bruxellesa najavljuju da će za Grčku možda naći isto rješenje, koje je kalifat našao za stolni nogomet.

Kao i svi drugi normalni ljudi na svijetu i Arapi vole nogomet. Budući  da nema igrališta, igraju stolni nogomet. A to predstavlja nekolicinu problema. Kod igranja dođe do psovanja, blasfemije, resentimenta i mržnje među vjernicima, što je u potpunoj suprotnosti  sa vjerom. Običaj da igrač, koji izgubi, plati novu igru, predstavlja igru na sreću, što je po Kur’anu zabranjeno. Oboje proizlazi iz svetih spisa, koji osuđuju neprijateljske odnose među vjernicima, idolatriju i kult prikazivanja ljudi u kamenu, drvetu ili od drugih materijala. Iz opasnosti koje predstavlja stolni nogomet, logično slijedi da ga treba zabraniti, a stolove na kojima se igra preraditi u školske klupe.

Međutim kalif Ibrahim je došao do zaključka da je igranje stolnog nogometa u njegovom kalifatu dozvoljeno pod istim uvjetima koje je šejh ibn Tajmija postavio za šah. Stolni nogomet vjernici mogu igrati ako se pri tome ne odriču prizivanja boga i njegove volje, ali figurama moraju odrezati glave, da više ne budu slične idolima.

To može biti kompromisna poruka Grcima. Njihova tijela su u suvremenoj ekonomiji još sasvim upotrebljiva, ako prihvate pravu vjeru i počnu čitati Hayeka umjesto Keynesa. “S nama se možete i dalje igrati, ali morate svojim igračima odrezati glave”. Prva je odletjela Varufakisova. Šteta. Bila je lijepa glava.

Grešku u izračunu su napravile banke. Vođstvo EU je odlučilo da njihove dugove prenese na Europsku centralnu banku, a platiće ih europski poreski obveznici. Banke su nevine, krivi su Grci, kojima sljeduje kazna do preobraćenja.

Odabrala i sa slovenačkog prevela

Nada Zdravič