AGNIESZKA SE PITA ŠTO KOLINDA PRIČA

Vedran Sršen
Autor 29.8.2017. u 10:47

AGNIESZKA SE PITA ŠTO KOLINDA PRIČA

Uvijek kada Agnieszka i Tomek, poljski turisti iz Warszawe, dođu u Blace na Ušću Neretve, provesti tjedan ili dva na Jadranu, bude uzbudljivo, zanimljivo, emocionalno i prepuno priča o svemu što se dogodilo od prošlog viđenja u proteklih godinu dana. Podsjećam ih na neugodnosti koje je u Poljskoj doživio hrvatski redatelj europskog ugleda Oliver Frljić, a oni ukazuju na konzervatizam Katoličke crkve i posvemašnu klerikalizaciju poljskog društva. Budući su liberalno demokratskih pogleda, bez ostatka ne dovode u pitanje pravo na umjetničke slobode redatelja Olivera Frljića.

Agnieszka i Tomek su vrlo dragi i simpatični ljudi koji Hrvatsku doživljavaju i osjećaju kao svoju drugu domovinu, čemu je pridonijela, pored onoga što zovemo slavenskom dušom, jezična sličnost, katolička tradicija i moja priča o tome kako smo mi Hrvati došli u svoju današnju domovinu iz Bijele Hrvatske u okolici Krakowa. Tamo i danas postoje istovjetni nazivi naselja kao kod nas u Hrvatskoj, od Jamnice do mnogih drugih. Dok ispija svoju omiljenu „karlovačku“ Tomek se šali kako žali što i on nije bio među njima. Agnieszka i ja uživamo uz čašu plavca malog, Postupa, kojeg su donijeli sa jučerašnjeg izleta na Pelješac, Pelješac kojeg promatramo sa tarace ispred apartmana iz ugodnih ležaljki. Tako opušteni sa čašom u ruci, oni neizmjerno žale što nisu prije pet godina kupili kuću u Blacama, kao što su učinili neki njihovi sunarodnjaci. Sada bi dolazili u svoj dom u Blacama. No, takova nakana ih nije nikada napustila te se stalno raspitivaju o kućama, a ja im objašnjavam ono što znam o onim kućama za koje pokazuju interes.

„A ona kuća na plaži“, pita Agnieszka.

„To vam je kuća našeg Čigića iz sela, koju je napravio još u socijalizmu kao poljoprivrednik seljak koji je bio izuzetno vrijedan, marljiv i radišan, kao i cijela njegova obitelj. Danas se u toj kući, koja je uređena za turističku djelatnost, nalazi 11 apartmana“.

Gotovo ne vjerujući što čuju, da je hrvatski seljak u socijalizmu mogao zaraditi toliko da sagradi nešto takvo, u glas su gotovo viknuli:

„Takvo je nešto u Poljskoj bilo apsolutno nemoguće da izgradi poljski seljak, bez obzira koliko marljiv bio i kako i koliko radio.

Vedrane, da li je to istina?“

„Pa naravno da je istina“, objašnjavam im. Kod nas je to bilo i te kako moguće, ako nisi žalio truda. Takvih kao Čigić bio je velik broj u ovoj dolini, u svakom selu uz Neretvu nekolicina njih koja se isticala radom i sposobnošću, te umijećem da ono što su proizveli i prodaju. Sve su to odreda bili izuzetno vrijedni, radišni i uzorni obiteljski ljudi, od braće Šuman iz Komina, Mare Markove i Bartulovića iz Blaca, Bilade, Dorića i Grginovaca sa Trna, sve do našeg Čigića i mnogih drugih. Iza svega je stajao veliki rad i sposobnost da proizvedeno i prodaš. Prije par dana sreo sam baš Čigića koji mi kaže.

„Pored sveg voća i povrća koje sam uzgojio, zasadio sam i dvije tisuće loza stolnoga grožđa. Sve sam to prodavao sa broda po plažama Brača, najviše na Bolu. Trebalo je ustati u 2 sata iza ponoći i voziti se brodom do Bola šest i pol sati. I tako bez prestanka cijelo ljeto, turu za turom, iz dana u dan.“

Agnieszka je sve pomno slušala – Naš poljski seljak u komunizmu nije imao te mogućnosti. On, naš poljski seljak, rolnik, nije mogao proizvedenim samostalno raspolagati kao vaš. Poljski rolnik je sve što proizvede morao predavati PGR-u Panstwowe Gospodarstvo Rolne. A upravitelje PGR-a ti je postavljala partija. Nekim „čudom“ upravitelji su ti bili oni koji nisu voljeli raditi. Tako su lijenčine vladali radišnima, upravljajući onim što su vrijedni rolnici proizveli. To je bio apsurd komunističke poljske poljoprivrede.

Agnieszki i Tomeku sam objasnio da je to nama poznato, jer su po sličnom principu funkcionirale neposredno po završetku II. svjetskog rata SRZ Seljačke radne zadruge u Jugoslaviji. No nakon razlaza sa Staljinom u nas je taj model napušten, uvedeno je radničko samoupravljanje, a sredinom 60-tih i elementi tržišnog gospodarstva, što je jugoslavensku (hrvatsku) privredu potpuno udaljilo od zemalja komunističkog bloka, istovremeno omogućivši najviše stope rasta DBP u povijesti ovih prostora i do 15 %. Osnivanjem pokreta Nesvrstanih, u odnosu na dva postojeća bloka, Jugoslavija se potpuno „otresla“ od zemalja komunističkog svijeta koje je od ostatka svijeta dijelila „Željezna zavjesa“. Jugoslavija, a time i Hrvatska, je predvodila zemlje, njih oko 120, koje nisu pripadale ni komunističkom Istoku, ni kapitalističkom Zapadu.

Sve je to omogućilo da braća Šumani i ostali naši poljoprivrednici mogu slobodno raspolagati proizvodima i akumulacijom, a što poljski rolnik i  seljaci iz ostalih zemalja iza Željezne zavjese nisu mogli.

Sada Agnieszki već ništa nije bilo jasno. „Pa jeste li vi bili komunistička zemlja?“

Savez komunista je bio jedina stranka, ali smo u društvu razvijali sustav samoupravljanja. Za razliku od vas iz komunističkih zemalja koji ste razvijali striktno plansku državnu privredu, mi od Privredne reforme 1965. godine imamo elemente tržišnog zapadnog gospodarstva. To vam je nešto slično kao današnja razlika između Kine kojom vlada Komunistička partija ali razvija tržišno gospodarstvo i Sjeverne Koreje u kojoj je sve podržavljeno.

Tadašnju Jugoslaviju nisu držali komunističkom zemljom ni na istoku ni na zapadu. Kada sam 1978. godine  išao na apsolventsko putovanje u Moskvu na aerodromu su nas dočekale dvije pasoške kontrole. Mi, putnici iz Jugoslavije, nismo išli na pasošku kontrolu sa onima iz komunističkih zemalja, već sa Amerikancima, Nijemcima, Francuzima, Englezima i ostalima iz zapadnog svijeta.

„Sve ovo znači da vi i niste bili iza Zelezne Kurtyne – Željezne zavjese!“, komentirala je Agnieszka.

„Naravno da nismo. Jer Željezna zavjesa je dijelila Europu kako bi spriječila utjecaj i prodor kulture potrošačkog zapada na istočne zemlje. S druge strane trebala je spriječiti bijeg stanovnika sa istoka na zapad. Za razliku od vas iz komunističkih zemalja mi smo u Jugoslaviji (Hrvatskoj) imali Rock n Roll, od Drage Mlinarca do Azre i Štulića. Toga kod vas, naravno, nije moglo biti.

Uto je stigla Ksenija i servirala kavu. Sada će krenuti neke druge priče.

No, Agnieszka je nestrpljiva, želi još nešto reći.

„A zašto tada vaša predsjednica Kolinda ide po Poljskoj i priča da ste i vi bili iza Željezne zavjese?“

Vedran Sršen
Autor 29.8.2017. u 10:47