Arapsko proljeće ili stranac u sopstvenoj “avliji”?

Goran Sarić
Autor/ica 27.7.2017. u 11:29

Izdvajamo

  • Da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv Arapa, kao ni protiv toga da u Bosnu i Hercegovinu dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta. Dapače. Ali, kao turisti. Znači, dođu, obiđu našu zemlju, dive joj se, ostave koju pinjku, i vrate se svojim kućama. To samo lud čovjek ne bi poželio. Ali ovako, kad bi se kojim čudom legalizovala kupopoprodaja zemlje i time realizovalo masovno naseljavanje stranaca, mi bismo se svi vremenom počeli osjećati kao ja onog ljetnog dana kod Jablaničkog jezera. Kao stranci. Tuđinci na sopstvenom tlu. Fino je primiti dobru paru od prodaje nekretnina – a Arapi, za naše prilike, sasvim dobro plaćaju – ali šta kad sve prodaš? U žargonu se to zove prodaja porodičnog srebra. Od te kupoprodaje, osim privremenog posla za građevinare i stalnog za mali broj ljudi na održavanju objekata, nema većeg hajra. A broj doseljenika bi samo rastao. Recimo to ovako: od pravog turizma ima posla svake godine, a ovo oko Sarajeva je jednokratna dobit. Sad, i nikad više.

Povezani članci

Arapsko proljeće ili stranac u sopstvenoj “avliji”?

“Dresovi” im jesu različiti, ali gramzivost i volja za moć – tu su bakirovci, čovićevci i dodikovci potpuno jednaki

Prijatelj me krajem prošlog ljeta izveo na ručak. Kad sam ga upitao gdje idemo, reče da to treba biti iznenađenje.

I doista, sišli smo s Boračkog jezera, gdje smo skupa ljetovali, prošli kroz cijeli Konjic, pa kraj Orahovice, Čelebića… Na koncu smo se zaustavili na jednom proširenju kraj puta punom niskog raslinja.

“Šta ćemo ovdje jesti, travu?” upitah, tobože razočarano, znajući da on uvijek ima nekog “keca “ u rukavu.

“Što si tako nestrpljiv? Sačekaj malo, vidjećeš,” tajanstveno će prijatelj.

I doista, kad smo se uskom stazom spustili dolje, u pravcu Jablaničkog jezera, uskoro ugledasmo finu, mada ne sasvim dovršenu kućicu s velikim dvorištem i petnaestak stolova, većinom u hladu gustih krošnji. A dolje, u dubini, tamnozelena boja vode, čamci i mnoštvo kupača na plažama. Prelijepo.

Jedina mana što nije bilo praznog stola. Sve dok tamo, u najudaljenijem uglu bašte, ne ugledasmo jedan starinski, grubo istesan sto s drvenim klupama. Prazan. Kao da je samo nas čekao!

Tek što smo sjeli, i naručili sokove – ispostavilo se da u ovom čudnom ugostiteljskom objektu ne toče piće, u oči mi upadne da su skoro svi gosti ovdje nekako jednoobrazni: muškarci s dugim bradama i pantalonama a la tri frtalja, a žene zabrađene, neke i sasvim pokrivene, jedino sa prorezima za oči.

Primijetivši moj začuđen pogled – nikada, barem kod nas, nisam vidio ovoliko Arapa na jednom mjestu – prijatelj reče: “Vlasnik se ovdje orjentisao na strance iz arapskih zemalja. Zato ni ne toči alkohol. Ali mu je pastrmka najbolja u cijelom kraju. Stoga sam te, kao velikog ljubitelja “tačkaste”, i doveo ovdje.”

Riba je stvarno bila izvrsna, za prste polizati. Ipak, ostao je neki čudan, miješani ukus. Nešto kao: stranac u sopstvenoj “avliji”.

Te zgode sam se sjetio ovih dana, kad mi je prijatelj poslao link na dokumentarni film novinara i urednika Amarilda Gutića “Arapsko proljeće u Zlatnoj dolini

U njemu se govori o eksploziji gradnje naselja za strance iz arapskih zemalja na širem području Sarajeva. Radi se o, zasad, više od osamdeset naselja sa više hiljada objekata čiju gradnju potiču (većinom) fiktivne firme, uglavnom takođe u vlasništvu stranaca. Ima ih više stotina, a Ured za poslove sa strancima je utvrdio da većina njih, mada se zvanično bave kupoprodajom nekretnina, nikada nije prijavila ni jedne jedine marke prometa!

Jedino na šta ova tajanstvena gospoda nisu računala je to da stranac kod nas, po zakonu, ne može biti vlasnik nekretnina! Na to, izgleda, nisu računali ni kupci zemlje, a ni ovi “uredi” koji su sve to, kao, sredili.

E sad, čovjeku koji dolazi iz pravne države nikako ne ide u glavu kako se, ako je zakon takav i takav, ovim strancima uopšte mogao prodati i milimetar, a nekmoli hiljade kvadratnih metara najbolje zemlje? Namjerno kažem: “najbolje”, jer novopečeni “vlasnici” neće bilo šta. Oni biraju najbolje komade tla, one kraj vode, najčešće i sa bujnim zelenilom – sve ono što im u matičnim zemljama toliko nedostaje!

Dakle, kako? Lako. Sve će vam biti jasno kad poslušate jednog od lokalnih moćnika opština koje su, za dobre pare, prodale tu zemlju strancima. Tako se gradonačelnik jedne od njih otvoreno hvali kako je u pitanju dobar biznis, kako je opštinska kasa sada dobro popunjena. Nikako mu, “naivčini”, nije jasno zašto se ljudi bune. I još, kao tačka na “i”, bijesno napada našu “lijenu” omladinu, koja, po njemu, “uopšte neće da radi”?!

Ni riječi o fiktivnim firmama, nelegalnoj kupovini, demografskim posljedicama doseljavanja velikog broja ljudi stranog porijekla i običaja u naše krajeve…

I da, završava starom “pjesmom” kako su sve kritike na takav način punjenja opštinske kase atak ljudi “bivšeg mentaliteta” (čitaj: “komunjara”!) na novu vlast i državu.

Nova lica – stara ploča, evo već skoro frtalj vijeka! Čovjek bi još pomislio da je gospodin selonačelnik od svih tih kupoprodaja možda stavio kakvu provizijicu u vlastiti džep. Ali ne, ne vjerujte mi. Ja sam stara komunjara.

Da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv Arapa, kao ni protiv toga da u Bosnu i Hercegovinu dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta. Dapače. Ali, kao turisti. Znači, dođu, obiđu našu zemlju, dive joj se, ostave koju pinjku, i vrate se svojim kućama. To samo lud čovjek ne bi poželio. Ali ovako, kad bi se kojim čudom  legalizovala kupopoprodaja zemlje i time realizovalo masovno naseljavanje stranaca, mi bismo se svi vremenom počeli osjećati kao ja onog ljetnog dana kod Jablaničkog jezera. Kao stranci. Tuđinci na sopstvenom tlu. Fino je primiti dobru paru od prodaje nekretnina – a Arapi, za naše prilike, sasvim dobro plaćaju – ali šta kad sve prodaš? U žargonu se to zove prodaja porodičnog srebra. Od te kupoprodaje, osim privremenog posla za građevinare i stalnog za mali broj ljudi na održavanju objekata, nema većeg hajra. A broj doseljenika bi samo rastao.

Recimo to ovako: od pravog turizma ima posla svake godine, a ovo oko Sarajeva je jednokratna dobit. Sad, i nikad više.

Osim naravno, ako se izgradnja islamskih škola i pratećih im objekata, koju novopečeni vlasnici sigurno imaju u vidu, ne računa kao stalni posao. A tada smo, bojim se, svi mi koji doista volimo ovu zemlju, bez obzira na vjeru i naciju, pravo najebali.

Da završim riječima režisera filma “Arapsko proljeće u Zlatnoj dolini”, Amarilda Gutića: „Bošnjački vlastodršci zarad kratkoročne finansijske koristi [se] ne izjašnjavaju o novonastalim enklavama u kojima će se živjeti po nekim drugim pravilima. Dopuštaju nelegalne firme, dopuštaju neplaćanje poreza, dopuštaju prodaju zemlje kako bi se održali još koju godinu na vlasti.“

I da raščistimo: nema nikakve sumnje da bi se i njihove kolege iz našeg “crnog trolista” na vlasti potpuno isto ponašale, samo da im se ukaže prilika.

Jer, “dresovi” im jesu različiti, ali gramzivost i volja za moć – tu su bakirovci, čovićevci i dodikovci potpuno jednaki.

 

 

 

 

Goran Sarić
Autor/ica 27.7.2017. u 11:29