BALKANE, BALKANE MOJ, TI BUDI MI SILAN I DOBRO MI STOJ (I SAMO NEMOJ VIŠE, MAJKE TI, U KRVAVI BOJ)

Povezani članci

• Samo fino i perfidno
• Stručnjaci upozoravaju: Moramo učiniti sve kako bi izbjegli potencijalne epidemije
• Collegium artisticum: ZIMSKI SALON KNJIGE I DJEČIJE RADIONICE
• Političari u Bosni i Hercegovini trube o novim entitetima i sukobima, a zaduženost po glavi stanovnika raste
• VIKTOR IVANČIĆ: ISUSOVA HRT
• U OBRANU KISSINGERA I(LI) MIRA

Smrt svakom nacionalizmu!
Radost ljudima koji gube volju!

 Piše: Olga Lalić-Krowicka

   Često se pitam zar ljudima stvarno nije dosta ratovanja. Zar oni koju izazivaju rat ne misle o sigurnosti svoje porodice, žene, dječice, roditelja? Koja sila njima vlada? Da li se njihov instinkt razlikuje od instinkta bijesnih životinja? I da li su oni neka vrsta egoističkih životinja? Ko budi u njima, u tako velikom stupnju, te instinkte? Samo uzburkana životinja u bijesu traga za nevinim žrtvama. Za bijesnu životinju vrijeme ne postoji. Ona je tada toliko nemirna i agresivna da gubi osjećaj za vrijeme i skoncentrisana je samo na svoju žrtvu. Jer kada bi mislila o vremenu, ne bi stvarala opasnost. Samo ljudi sa teškim psihopatološkim poremećajima često gube osjećaj za vrijeme. Ako još uz to konzumiraju drogu ili alkohol, jadna li je i njima i nama majka. Ljude sa psihopatološkim poremećajima treba da se humano liječi, a ne da ih se iskorištava za podmukle ciljeve.

  Eto jednog od načina na koji neki intelektualci i političari iskorištavaju emocije slabijih ljudi. Umjesto da ih „rashlađuju“ i uče racionalnom razmišljanju, oni sve dublje posežu u njihovu nutrinu, izvlačeći napolje njihove komplekse. Ali, istinski intelektualci to nisu nikada radili i njima je u svemu tome uvijek bilo najteže i bili su gurani na margine društvenih zbivanja. Nekim takvim intelektualcima u Hrvatskoj se prijeti. Kakva je to država? Bez slobode govora! Za kakvu demokraciju se Hrvatska borila? Znači, htjela je da izgradi pseudodemokraciju na nevinim žrtvama, i svojim i tuđim.

  A što se tiče srpskih civila van Srbije, njima je na mnogo načina uvijek bilo gore (Hrvatska, Kosovo, Bosna). I ne mogu svi Srbi da prave od sebe žive žrtve. Žrtve su već uglavnom u grobovima, a one koje su još žive, nalaze se u psihijatrijskim bolnicama, ili su slomljene, duševno ranjene, ili gladuju, ili strahuju, negdje na Kosovu, u Hrvatskoj, u Bosni itd. Da je tadašnja Srbija nastojala toliko da očuva Jugoslaviju, koliko je to kasnije tvrdila, ne bi slala i puštala Arkanovce i ostale bandite u Hrvatsku i Bosnu.

  Dok su mnogi ljudi uvučeni i ugurani u težak život bez ikakve svoje krivice i razloga za sve to, jače psihološke pijavice iskorištavaju i dalje, maksimalno i na nemilosrdan način, njihov položaj u društvu. Onima kojima su oslabili živci ili su psihički oboljeli, često glasno, bezobrazno i, nadasve, pogrdno, govore da su luđaci i ismijavaju ih na svakom mogućem mjestu. Za riječ luđak upućenu drugom čovjeku, koji je ni na koji način nije zaslužio, u civiliziranom svijetu se kažnjava. Pritiskajući nevine ljude, uz pomoć takvih riječi omalovažavanja i raznoraznih drugih oblika manipulacija, uvode u njih, kao kroz sondu, još veći strah od života.

   Zašto se katolička i pravoslavna crkva na Balkanu toliko međusobno izbjegavaju, kao da ne shvaćaju da je tome narodu suđeno živjeti zajedno. Oni su i dalje važan faktor na Balkanu i mnogo toga zavisi od njihovog međusobnog dogovora. Ako se hrišćanstvo podijelilo zbog dogmi prije mnogo vjekova, to nije razlog da se dijele i ljudi koji to ne žele. Ljudi jedini shvaćaju da moraju živjeti zajedno. Srpska Pravoslavna crkva i pravoslavne eparhije u Hrvatskoj uopšte ne pokazuju veće interesovanje da približe svoje vjernike i da ih bolje prosvijetle. Neka je malo Srba u Hrvatskoj, malo je i pravoslavnih ostalo u poljskim Karpatima, pa ipak poljska Pravoslavna crkva više se brine za njih, nego Pravoslavna crkva za svoje vjernike u Hrvatskoj. Samo kad se slavi važni sveti dan ljudi se masovno prikupljaju pored manastira i potom se brzo razilaze u daleki svijet. Kao da se ne vodi računa o tome da se vjernike približi crkvi tokom čitave godine. Makar da znaju osnovne stvari vezane za njihovu vjeru, ako već ne žele da obilaze crkvu redovito. Mnoge crkve su zatvorene, rjeđe su one u kojima zvone zvona, jer se u mnogima zvona ne oglase mjesecima. Iako bi ljudima koji žive potisnuti u strahu, srce makar na tren ojačalo, kada bi češće čuli zvona svoje crkve. Lično, prestala sam da obilazim veće crkvene sajmove, jer ne želim da slušam i gledam oskudno odjevene kvazi pjevačice kako uzbuđuju narod. Dolazila sam radi molitve i blagoslova, a ne radi kojekakve uzburkanosti. Za crkvene praznike pjevaju se crkvene i duhovne pjesme, a ne nacionalističke ili kojekakve ljubavne jadikovke.

  Jednako tako i za katoličke crkvene praznike narod se privlači i uzbuđuje uz pomoć jeftine nacionalističke patetike. Premda, katolička crkva u svojoj katoličkoj državi maherski zna iskoristi vjernike za svoje ciljeve. Ponekad mi se čini kao da za neke crkve nisu više najvažniji ni Jevanđelje, ni poslanice apostola Pavla. Crkva mora svakog čovjeka da podrži i, štoviše, da pokuša da ga razvedri, ali ostavljajući mu vlastito prostranstvo i slobodu. Hrišćanstvo je pozitivna religija u svome dubokom smislu. Nemojmo ga interpretirati svakako.

  Političke elite su skroz zavele narod, pa mnogi traže pomoć u vraćanju i gatanju; što i nije čudo, s obzirom na obrazovnu strukturu većine ljudstva i njihovom lakovjernom potpadanju pod utjecaj mistika i mitova prošlosti. U toj opštoj nesreći, ne samo političari već i vračare vade iz džepa zadnju paru čovjeku koji više nema ni za kruh. Zarađuje se novac na ljudima u nesreći i oduzima im se ne samo materijalno dobro, nego i duša. I gdje su ti prosvijetljeni humanisti? Gdje je crkva? Nisu samo nacionalizam i biznis oblici manipulacije ljudima i društvom, već je to i vjerovanje u kojekakvo vračanje.

  Jak je onaj čovjek koji je nezavisan u životu od nabacivanja mu svakojake politike, bilo evropske, ili ruske, ili američke, ili lokalne nacionalističke, koji traži svoj stav u tome i gradi sebe i svoju državu na onakav način koji se njemu čini najbolji, a ne drugima, koji su negdje daleko od nas i uopšte ih nije briga za našu budućnost. U ovoj nesreći širimo ljubav, a ne mržnju! Što više ljubavi, to više sreće za sve nas! Ljubav privlači sreću i stabilnost u društvu, od srca do srca svakog čovjeka. Šireći ljubav u današnjem lažnom svijetu, pokazaćemo da smo uvijek i u mnogim pitanjima bili i ostali bolji, hrabriji i pametniji od njega. Znam da u ljudima na Balkanu ima još dosta dobrote i pozitivnih emocija, koje u nekim državama polako nestaju. Mi smo ipak južnjaci! Nemojmo to nikada zaboraviti.

 foto: kzenbera