BALKANIZIRANOST KULTURE

Snježana Kordić
Autor 2.4.2016. u 17:27

BALKANIZIRANOST KULTURE

Šteta uzrokovana smanjivanjem kulturnog tržišta i nestankom iskustva sretanja ’drugih’, razmjene, uzajamnog otkrivanja i istraživanja nepopravljiva je. Ona pogađa sve istinski kreativne umove i mladu generaciju, koja sve više traži (i nalazi) put egzila i emigracije.

Piše: Snježana Kordić – “Jezik i nacionalizam”

Mitovi održavaju u južnoslavenskim zemljama živom vjeru u »nacionalistički imperativ: ’jedna država, jedna kultura’« (Gellner). To je znak dominacije nacionalizma: »nacionalisti smatraju da su političke i kulturne stvari neodvojive jedne od drugih te da nijedna kultura ne može živjeti ako nije opremljena svojom suverenom državom. Takvi pokušaji samo imaju za posljedicu da umjetničke, književne i lingvističke teme postanu predmet žestokih političkih rasprava i da se koriste kao oružje u nacionalističkoj borbi« (Kedourie). Poznati primjer toga je razdoblje nacizma, kada »je nacistička misao bila ispunjena antiuniverzalnošću i retorikom razlika u kulturi« (Hutton).

Pomoću takve retorike »u novim nacionalnim državama nastalima na tlu bivše Jugoslavije su iracionalnost, neprijateljstvo, izolacija i ksenofobija često bili neposredan odraz dramatičnih događaja koji su prenošeni na područje kulture. Kultura je postala ’balkanizirana’. Često je korištena kao puki ukras koji je opravdavao i iskazivao društvene pritiske« (Richter Malabotta).

Kod pozivanja na navodnu nacionalnu kulturu i na njenu potlačenost »nije narod bio taj koji je vjerovao da je njegova kultura potlačena, nego je to bio posao feljtonista, eksperata za kulturu i političara« (Schuberth). Oni su napravili da »u središtu sukoba stoje dva argumenta: prvi je tvrdnja o stoljetnom kulturnom tlačenju od strane dotičnog političkog protivnika, tj. druge etničke grupe, a drugi je teza o rekonstruiranju starih kulturnih obilježja identiteta. Te tvrdnje nailaze na odjek prvenstveno kod onih čija znanja ne prelaze osnovno obrazovanje o povijesnim i jezičnim odnosima« (Riedel).

Tko je upućen u povijesne odnose, zna da navedene tvrdnje ne mogu biti točne jer u prošlosti, u 19. stoljeću na južnoslavenskim prostorima »nisu postojale ni nacionalne države ni nacionalne kulture« (Reilly), a u sadašnjosti je opći trend »globalizacija kulture« (Poster). A tko je upućen u jezične odnose, zna da nikad nije postojalo neko ’čisto’ stanje jezika koje bi danas trebalo rekonstruirati: »u doba prije osnutka suvremenih nacionalnih država s njihovim obrazovnim institucijama ne mogu jezični etnosi u pravom smislu biti ’čisti’ ili usmjereni prema međusobnom razgraničavanju kako se podmeće u modelu etničke kulturne nacije« (Riedel). Npr. u 19. stoljeću »stanovništvo Balkanskog poluotoka, pogotovo u primorskim gradovima i oko njih te u gradovima uz velike rijeke odrastalo je po pravilu kao višejezično. Tako se jedna te ista osoba ovisno o svom materinskom jeziku, obrazovanju i poslovnoj karijeri osjećala ne samo pripadnikom različitih jezičnih zajednica, nego je zajedno sa svojom religijskom i državnopolitičkom pripadnošću imala više etničkih identiteta. To presijecanje etničkih kategorija, međutim, nije se uklapalo u zadati obrazac analize kod filologa, etnologa i autora zemljopisnih karata, koji su strukturu stanovništva htjeli uskladiti s jednom novom geopolitičkom kartom« (ibid.).

Gore navedeno pokazuje da kulturološki činioci negiraju postojanje nekakvog ’čistog’ etnosa u 19. st., što južnoslavenski filolozi koji se pozivaju na kulturu prešućuju. Takav neiskren odnos prema povijesti uočen je još prije pola stoljeća: Lemberg (1964) zapaža da dok npr. engleska i francuska nacija pristupaju nepristrano svojoj povijesti i priznaju da su koktel naroda, dotle »nacije kod kojih se tek probudila nacionalna svijest strastveno se zanimaju za svoju povijest. Kod njih je slika povijesti predmet javne diskusije. Oni se jače trude da nađu dokaz svog jedinstva i čistoće. Biti pranarod – kako je Fichte postulirao – biti oduvijek nastanjen na ovome današnjem tlu, to smatraju nužnom legitimacijom pred drugim narodima. Ne sustežu se ni da falsificiraju dokumente za to. Ispituju svoju povijest strašljivo prema razdobljima jače ili slabije nacionalne svijesti, skloni su da epohe slabije nacionalne svijesti ili epohe bez nje a s jačim kulturnim utjecajima izvana promatraju kao doba propasti, mračna vremena, iako su baš to za dotičnu zemlju bile epohe s bujnom, internacionalnom kulturom kojoj se svijet divio«.

Zastupnici nacionalne kulturne ’čistoće’, »članovi akademije i nacionalni klasici ponašaju se ne manje djetinjasto od mojih sinova u dječjem vrtiću, po svaku cijenu žele izgledati ako ne veliki a onda ipak barem malo veći, istežu se i dižu na vrhove prstiju, kočopere se napuhano uokolo […]. Njihovo principijelno zatvaranje izaziva uzajamnu paranoju. Narodi koji tu žive osjećaju se prilično izolirani, a to im ni u kojem slučaju ne prija« (Konrad). Izolaciji doprinosi npr. puristička jezična politika kroatista. U takvoj situaciji, kada »jezično planiranje doprinosi ’više’ jačanju nacionalizma nego internacionalnosti, nadamo se da će pozitivne vrijednosti premoštavanja komunikacijskih barijera nadvladati nad opasnostima nacionalističkih pokušaja da se izolira jezična zajednica« (Rubin/Jernudd).

Umjesto otvorenosti i tolerancije na području kulture i jezika, koja je karakteristična za naprednija građanska društva, danas se u novonastalim južnoslavenskim državama »na području kulture vodi teška i ponekad groteskna bitka, koja postaje sve sličnija bitki za teritorije. Ona ubire svoje žrtve među ljudima kulture i među mnogim mladim ljudima, koji ne raspolažu mehanizmima zaštite od indoktrinacije emitirane iz masovnih medija i iz nacionalnog obrazovnog sistema. Šteta uzrokovana smanjivanjem kulturnog tržišta i nestankom iskustva sretanja ’drugih’, razmjene, uzajamnog otkrivanja i istraživanja nepopravljiva je. Ona pogađa sve istinski kreativne umove i mladu generaciju, koja sve više traži (i nalazi) put egzila i emigracije« (Richter).

Uslijed nacionalno suženog kuta gledanja, na južnoslavenskim prostorima pristupa se neobjektivno temi kulture: »Iskustvo pokazuje da su domaći [=narodi na Balkanu], koji su odrasli u suženom iskustvenom horizontu suvremenih nacionalnih država, skloni u povijesti tražiti simbole identiteta jedne, kako je doživljavaju, samo njihove nacionalne kulture, i zanemarivati tradicije iz zajedničke prošlosti koje i nadalje djeluju. Nasuprot tome, iz srednjoevropskog kuta gledanja upadaju jače u oči, pored regionalnih posebnosti, zajednička svojstva koja nadilaze državne granice« (Hösch). Hrvatsko prikazivanje kulture, ili srpsko, bošnjačko, crnogorsko, ne preuzima se bez preispitivanja jer »kako kulture sebe karakteriziraju i razgraničavaju prema drugima ne mora se poklapati s razlikom kako je neki promatrač sa strane vidi. To znači da kulturni identitet pri opisivanju samog sebe ne može sebi prisvajati istinu ili objektivnost« (Riedel).

Bez obzira na nacionalističke želje za podudaranjem nacionalnih i kulturnih granica, »stvarnost je sasvim drukčija nego kakva bi bila da je skrojena prema uskoći nacionalne kulturne sheme« (Reiter).

Snježana Kordić
Autor 2.4.2016. u 17:27