ENG
Basamaci
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Elmir i Goga mi skoro svakog jutra s terase kafane terase Kod Mujice, na kojoj piju prvu kafu, šalju fotke Boračkog jezera. Tu je Jezero najčešće okupano suncem. A ova jutros im sva nekako tmurna i siva, sasvim u skladu s pripadajućim joj tekstom: “Treba li vam jutros kiše?”
Jedva suzdržim bijes, i kratko im utipkam: “Jok. Ovdje, u Holandiji, je imamo na izvoz!”
***
Često sanjam gradić na Neretvi, za koji me veže mnogo dragih mjesta, grobovi mojih bližnjih, puno znanaca i šačica prijatelja.
Ipak, kad ljeti Darija na nekoliko dana ode u Slavonski Brod – djeca, mangupi, već odavno ne ljetuju s nama – pokatkad mi se desi da napravim krug čaršijom, a da tek dvatriput kažem: zdravo. Promijenjena “krvna” slika, i ovdje. Ne mogu da se žaim: odlaskom u Holandiju i sam sam tome doprinio. Doduše, može se naći stotinu razloga pro (rat, mala djeca, kod jednih “izdajica, kod drugih “vlah”- nigdje prispio…), ali i poneki contra. Najveći, ljubav prema onakvom, prijeratnom zavičaju. Jer, da smo svi otišli… Zato se iskreno divim onima koji su ostali, a nisu se prekonoć promijenili u “vjernike”, nacionaliste, šociniste. Malo ih je, takvih, ali su sto puta bolji od mene.)
Nekako se najbolje ćutim u ulici u kojoj sam odrastao. Ista atmosfera, uglavnom iste, stare komšije, ista cika djece do kasno u noć, ista lupa čekića iz automehaničarske radnje prekoputa, isto komšijino hrkanje kad se, noću, kasno vraćam kući. Zuj rijetkih još upaljenih televizora. I još, cvrčci, iz visoke trave na podzidama.
Tu se, u kasna doba, kad više na ulici ni živa roba, kod naše garaže, da prostite, najslađe ispišam. Kuća mi tu, gore, ni minut hoda, ali merak je merak!
No, sve je to java. A u snu me sve češće muče – stepenice. Od ulice do mojih vrata – 42 komada! A i drugdje, gdje god da krenem, bukadar basamaka. Sjećam se da dajo, ujak, kuća do kuće, zadnjih ljeta zbog njih nije ni silazio na ulicu. Godine, tanke noge, a pogolem trbuh. I one, proklete skaline – i to skoro svugdje bez rukohvata!
Tako je to kod nas. A tako (nam) i treba! Starim i sakatim je mjesto u zapećku. Šta će oni na izvanu?
Pa ih se sad i ja – najednom degradir’o u drugu ligu – bojim k’o zmija mungosa. Trebalo bi da do narednog ljeta savladam hodanje s protezom i, možda, štapom. Doduše, i ako to postignem, ići ću sve jednu po jednu. Tako, kažu, mora. Ali nema veze. Nigdje mi se ne žuri. Osim toga, nisam ni prije bio neka ptica trkačica.
***
“Kako se nosiš s idejom da nećeš dugo živjeti?”
“Niko, osim samoubica, ne zna koliko će živjeti”, nabusito odgovorim. A onda se sjetim da mi kraj kreveta stoji Danijele (Danniële), prijazna, debeljuškasta patronažna sestra s kojom često vodim kratke, ali fine razgovore. Ali takvi su Holanđani: s neba pa u rebra! Nema u njih puno uvijanja i izmotavanja. Danijele dolazi četiri puta sedmično, kad spavam u prizemlju, da mi pomogne pri pranju i “kupanju”. Lavor, voda, sapun i krpica.
Nasmješim se da ublažim odsječan odgovor.
“Da, ali hoćeš li, na primjer, doživjeti da se igraš sa unucima? Hoćeš li, da kažem, doživjeti osamdesetu?”
Strpljivo joj velim da naš najstariji sin već ima trideset i jednu, da je oženjen, pa, bude li sreće… Osim toga, i srednjem je dvadeset i deveta, najmlađem dvadeset dvije. A da li ću, velim joj, živjeti još dvije, dvanaest ili dvadeset dvije… Ne znam. Tu hećimi šute k’o zaliveni. Za njih sam, izgleda, poseban slučaj. Enigma.
Što li baš mene, u nebeskom ruletu, zapade da budem ovakav unikum?!
I nastavim joj pričati kako mi je stari umro u pedeset šestoj, dvije godine mlađi nego što sam ja sad. I to na svadbi. Usred pjesme. Od srčanog. Pa ima li smisla da ja sad sjedim kući, zurim u plafon i jadikujem nad sudbinom?
“Nego, draga Danijele, deder ti meni istrljaj leđa i stražnjicu! Zdravu nogu i patrljak mogu i sam.”
Svjetlo ovog fenomena još nije ugašeno. Ni iz daleka. A do tada – carpe diem. Zgrabi dan. Sa, ili bez rukohvata.
Autor/ica 👤Goran Sarić
