Berić: Srbija ne čuje dobro

Povezani članci

• Nečuveno: baba, a ne troši lijekove!
• Drago Bojić: Bosanskohercegovačke političare zanima isključivo vlast
• Merkel u klasnoj borbi
• PREDSTAVE POZNATIH REGIONALNIH REDITELJA U NEDJELJU ZATVARAJU 56. FESTIVAL MESS
• TURSKI PUČ ILI “PUČ”
• Izložba u čast Matvejevića

Već pune dvije i po decenije, još od vremena euforičnog izbora Slobodana Miloševića za novog vožda, i patriotsko-popovskih procesija na kojima su nošene svetačke mošti diljem pokojne Jugoslavije, u Srbiji odnosi prevagu politika koja u nekim aspektima djeluje kao psihijatrijski slučaj. Njena završnica odvija se na Kosovu, gdje će, prije ili kasnije, i skončati kao propala stvar. Nagovještaj takvog ishoda predstavlja i izjava predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, data prije dva dana beogradskim Večernjim novostima, da će njegova zemlja, bude li stavljena pred ultimatum: Evropa ili Kosovo, odustati od evropskog puta. Nikolić je to isto govorio i u vrijeme predizborne kampanje, ali je ovog puta bio izrazito patriotski napaljen: “Bruxelles nas može još sto godina držati na distanci zbog Kosova, mi nećemo promeniti stav o južnoj pokrajini. U tom slučaju bolje je da nam kažu: Nećemo vas.” Nikolić se oglasio u trenutku kad vladajuća koalicija pokušava da ostvari nacionalni konsenzus o politici prema Kosovu, uključujući i raspisivanje referenduma. A jedini smisao ovog nojevskog ponašanja političkog i intelektualnog establišmenta jeste održavanje “kosovske fikcije” po svaku cijenu i koliko god to bude moguće, a sve uz priželjkivanje da se EU u međuvremenu raspadne. Ankete pokazuju da je više od 60 posto građana Srbije na tim pozicijama.

Međutim, i Evropska unija, Njemačka pogotovo, gubi živce. Ona želi da ova višegodišnja igra mačke i miša prestane. Prvi je zakukurikao Martti Ahtisaari, dobitnik Nobelove nagrade za mir, autor mirovnog plana za Kosovo. On je ljetos, komentarišući Nikolićeve predizborne govore, rekao: “Srbiju ne bih pustio u EU dok ne prizna Kosovo. Ona je već davno izgubila na njega pravo. Ako žele u Rusiju, neka idu tamo. Nikakvi ustupci nisu prihvatljivi.” Tek što su se u Srbiji stišale zajedljive reakcije na Ahtisaarijevu izjavu, premijer Ivica Dačić suočio se sa novim iznenađenjem – predsjednik Evropskog parlamenta Martin Schultz dočekao ga je u Bruxellesu rekavši da “odnosi Srbije i Kosova moraju završiti, kako mi to vidimo, uzajamnim priznanjem”. Potom je u Beograd došao komesar Evropske unije za proširenje Štefan Füle i predsjedniku Nikoliću prenio zahtjev da se Srbija obaveže na poštovanje teritorijalnog integriteta Kosova. Ali, Srbija već odavno ne čuje dobro, pa su ljudi iz najužeg državnog vrha, uz logističku podršku nekih stručnjaka za jezik, uvjeravali javnost da to, kad se prevede na srpski, ne znači i zahtjev da Beograd prizna nezavisnost Kosova. Nije šija nego vrat! 

Novonastala situacija nikako ne ide u prilog Bosni i Hercegovini, kojoj je kao žednom voda potrebna relaksacija političkih i međuetničkih odnosa. Davno sam na ovom mjestu, ima tome više od jedanaest godina, objavio kolumnu pod naslovom “U lošem komšiluku”. Tuđman je već bio mrtav, ali je hrvatska desnica, izrazito neraspoložena prema Bosni i Bošnjacima, i dalje bila udarna politička snaga. Danas vlast imaju socijaldemokrati, novi ključni igrači su predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović, ali status Luke Ploče, spor oko morske granice kod Neuma i izgradnja pelješkog mosta ne silaze s mrtve tačke. Ipak, odnosi sa Srbijom znatno su komplikovaniji. Godinama smo čekali da se u našem istočnom komšiluku stanje duha promijeni i pitanje Kosova prestane dovoditi u bilo kakvu vezu sa BiH, ali se to nije desilo. Naprotiv, Boris Tadić, rođeni Sarajlija, pretvorio je Milorada Dodika u svog mentalnog i političkog vazala, zaduženog da o Republici Srpskoj brine kao o “srpskom ratnom plijenu” i stalnim opstrukcijama iznuruje ionako anemičnu susjednu državu, kako bi se kao “konačno rješenje” ukazala slika njenog raspada. 

Bilo bi netačno i glupo reći da je Srbija isključivi krivac što je BiH postala jadna zemlja, “crna rupa” Evrope, ali da je veliki dio nesreće došao s one strane Drine, u to ne treba nikoga uvjeravati. Srbija je bila glavni akter rata protiv naše zemlje, potom je godinama služila kao utočište najvećeg ološa tog rata, skrivala je najtraženije ratne zločince Karadžića i generala Mladića, gušila se u kriminalu i korupciji, grlila se s Putinom, a teritoriju Kosova “branila” mitinzima. Na onom najvećem, beogradskom, najvatreniji govornici bili su Milorad Dodik i Emir Kusturica. Srbija je prokockala sve te godine, kočeći sama sebe na evropskom putu. Bila je to stvar njenog izbora. Ali nije svejedno ko ti je prvi susjed. Problem je u tome što se njen gubitnički izbor tiče i naše kože, jer su te godine izgubljene i za BiH, najviše zahvaljujući činjenici što je Banja Luka vodila preslikanu politiku Beograda. Imajući u vidu da će i dalje biti tako, prilike u BiH mogle bi postati još komplikovanije. Srbi će se teško odreći iluzija o Kosovu. A ne može i jare i pare, i Kosovo u Srbiji i Srbija u EU, što je floskula na kojoj se zasnivala besmislena politika Borisa Tadića. “Srbija krupnim koracima i uzdignuta čela odlazi sve dalje i dalje u prošlost”, piše književnik Svetislav Basara u kolumni posvećenoj nedavnoj sahrani kneza Pavla na beogradskom Oplencu (NIN, 11. oktobar 2012).

Sve je proćerdano, ostalo je još samo to nesretno Kosovo, ta “najskuplja srpska reč”. Ona je, hoćeš-nećeš, jedino čime Srbija još može trgovati naveliko. Stari i novi arkanovci i šešeljevci pozivaju na “ustanak”. Protiveći se bilo kakvim pregovorima sa Prištinom, Emir Kusturica poručuje Dačiću: “Kosova se ne treba odricati ni po koju cijenu. Kad bih ja to tamo pregovarao, to bi se završilo šamarima.” Teško da postoji bolji način da sadašnja srpska politika završi s parolom “Ni Kosovo, ni Evropa”.

oslobodjenje.ba