ENG
Besima Borić: Moja Srebrenica
Autor/ica 👤Besima Borić
Povezani članci
Ovaj tekst posvećujem mojoj dragoj prijateljici Zumri Šehomerović, koja po prvi put neće biti u Memorijalnom centru Potočari i koja će odsad sve posmatrati sa malog mezarja iznad Srebrenice.
Piše: Besima Borić
Jedna od rijetkih godina kada nisam bila u Srebrenici je dvadeseta godišnjica, 2015. Umjesto mog poklona žrtvama, odlučila sam napisati ovaj tekst.
Nikada nisam o ovome pisala, osim u svojim bilješkama, a nikada ni javno govorila, osim u uskim krugovima prijatelja. I nikada u političke svrhe. To bi bilo kao bacanje «biserja pred svinje».
Prva zvanična inicijativa u državnoj instituciji, ovaj put u Zastupničkom domu Parlamenta FBIH, da se u Potočarima izgradi Memorijalni kompleks i ukopaju žrtve genocida u Srebrenici, je inicijativa koju sam ja, Besima Borić, kao zastupnica SDP BIH, podnijela 1999. u Zastupničkom domu!
Niko o tome niti je pisao niti pričao, a kamoli zabilježio ovu važnu činjenicu.
Zabilježilo je samo «Oslobođenje» u jednom kratkom tekstu, a koji isječak i sad čuvam u svojoj arhivi. U naslovu je bila mala slovna greška, pa je umjesto Potočari pisalo Potočani.
Sačuvala sam originalni tekst Inicijative pisan rukom. U tekstu su vidljive dvije ispravke koje sam napravila crvenom hemijskom olovkom, nakon razgovora sa kolegom Skenderagićem, koji je tad, takođe, bi zastupnik SDPa u Parlamentu FBIH.
Ispravke su se ticale izraza koje sam upotrijebila, pa sam umjesto «stradalim», prepravila na «surovo i zločinački pobijenim Bošnjacima» i umjesto «da ih sahrane» prepravila u «da ih ukopaju».
Inicijativu sam podnijela nakon jednog zasjedanja UN kada su konačno rekli šta misle o tragediji Srebrenice i svojoj krivnji, po prvi put na taj način.
Ova inicijativa ima svoju historiju.
U jednom razgovoru sa Zumrom Šehomerović, divnom gradskom Srebreničankom, koja mi je ispričala da su one majke nesretne jer tadašnja vlast hoće kosti njihovih najmilijih da ukopa u Kladnju, dakle na prostoru FBIH, a one žele da to bude na prostoru Srebrenice, u Potočarima, gdje su i stradali. Tad mi je rekla da su organizirale anketu sa upitom Srebreničanima gdje da se ukopaju posmrtni ostaci. U vrijeme dok smo razgovarale anketa nije bila još završena, ali sve je ukazivalo na to da su opredjeljenja porodica skoro plebiscitarna u korist Potočara.
Zumru sam upoznala u ženskoj organizaciji koju smo osnovali u Vogošći 1996., brzo nakon reintegracije. Bila je to organizacija Mary Stopes International, engleska humanitarna organizacija, gdje sam upoznala veliki broj majki, supruga i sestara Srebrenice, što je zauvijek obilježilo i moj život i moj politički angažman.
Mučila me spoznaja da ove žene koje su prošle golgotu ponovo niko ništa ne pita, iako sam se potajno nadala da će uspjeti u svom odlučnom zahtjevu da svoj smiraj i smiraj svojih mrtvih nađu u Potočarima.
U međuvremenu sam postala zastupnica u Parlamentu FBIH, nakon izbora 1998., i odlučila sam i zvanično pokrenuti inicijativu da se Memorijalni centar izgradi u Potočarima. Nakon prvog priznanja UN, činilo mi se najnormalnije da zatražimo od međunarodne zajednice da da novac za to kao vid svog priznanja o krivici koju nose zbog stradanja Bošnjaka u zaštićenoj zoni.
Rekla sam to mojim prijateljicama, majkama Srebrenice.
I vrlo sam ponosna na tu činjenicu. I po prvi put sad govorim o tome. Nakon šesnaest godina! Možda ne bih ni sad, ali sam ovih dana puno toga čula, vidjela, pročitala. Dvadeset godina od pokolja i stradanja. Dvadeset godina borbe majki Srebrenice, žena toliko hvaljenih i toliko osporavanih. Ali neumornih. Hrabrih.
Evo teksta Inicijative, da ga zabilježim, da ostane.
«Kofi Anan i UN su rekli šta misle o tragediji Srebrenice. Sigurno je da će poslije ovoga UN kao i mnoge druge zemlje željeti učiniti nešto u smislu konkretnije pomoći Srebrenici. Predlažem našoj Vladi da napravi projekt i privoli UN da se u Potočarima napravi memorijalni kompleks surovo i zločinački pobijenim Bošnjacima u Srebrenici i cijelom Podrinju, da se tu ukopaju svi oni čija tijela stoje više godina neukopana u kontejnerima.
To je dug koji duguje cijeli svijet ovom narodu, uključujući i sve nas.»
Zašto je ovo prećutkivano i tad i kasnije? U vrijeme podnošenja moje inicijative još je bila aktuelna ideja o ukopu u Kladnju, na nekom zemljištu koje je kupljeno za ove namjene. Čak je bilo spekulacija i od koga je to otkupljeno, koliko košta, ali niti sam to upamtila niti mi je bilo bitno. Naravno da tvorcima te ideje nije odgovarala drugačija inicijativa kao i posebno da ona dolazi od jedne socijaldemokratkinje iz opozicije. Da je inicijativa došla od nekog drugog zastupnika ili zastupnice iz druge stranke, ona bi već vrlo brzo bila negdje «uklesana i opjevana». Na sreću, anketa među Srebreničanima je pokazala potpuno opredjeljenje za Potočare, a majke su napravile takav pritisak da je tadašnji visoki predstavnik poduzeo sve da se to i realizira. Osjećala sam zahvalnost i nekako, zajedno sa majkama, i olakšanje i sreću. Znam da je ova odluka višestruko značajna i da je uveliko odredila pravce mnogih dešavanja kasnije, posebno procesa povratka, procesa traganja za istinom, za zločincima, pravdom…Moj ponos dolazi otud što sam u punom kapacitetu kao političarka pokrenula inicijativu koja je bila odraz želje i težnje onih kojih se to i ticalo.
Zar ne bi trebalo da je uzvišeni cilj politike služiti narodu?
U vremenu između razgovora sa Zumrom i pokretanja inicijative u Parlamentu, dogodio se jedan potpuno neuobičajen, moj prvi, boravak u Srebrenici u septembru 1998. Posjeta Srebrenici je organizirana kao dio predizborne kampanje SDP BIH. Tad sam bila po prvi put kandidatkinja na listi za Parlament FBIH. Rukovodstvo partije je dobilo dozvolu da napravi posjet Srebrenici. Tad se moglo ući u Srebrenicu samo uz specijalnu dozvolu, ograničen broj, sa ograničenim kretanjem.
Nas je bilo jedanaest i jedan broj novinara. Nikad neću zaboraviti taj put i taj ulazak i boravak u Srebrenici.
Autor/ica 👤Besima Borić
