Besposlen papa i nevjernike krsti

Povezani članci

• Mesić poručio evropskim liderima: Hitno maknite Dodika
• Marinko Čulić: Opasno blefiranje Tomislava Karamarka
• Izbor(i) i Smrt
• Nedim Jahić: Promjene bošnjačkog nacionalnog pokreta
• Pukla genocidna Šumska
• SLOM

Tek što je papa Franjo izveo još jedno u nizu svojih marketinških čuda i u Sikstinskoj kapeli krstio Giuliju, sedmomjesečnu djevojčicu čiji roditelji nisu vjenčani pred oltarom, iz zemlje Hrvatske su se oglasili katolici veći i od samog rimskog pontifeksa, popujući kako je medijski ushit oko krštenja »kćerke para nevjernoga« ne samo pretjeran, nego i besmislen. Papa, po njima, nije učinio ništa novo, budući da »Crkva u svojoj praksi redovito krsti sve one koji to žele«, pa tako i »djecu roditelja koji ne moraju biti kršteni«.

Na neupitnost vjerske istine da je krštenje djece nekrštenih ili crkveno nevjenčanih redovita crkvena praksa i da papa Franjo nije učinio ništa što redovito ne radi i svaki katolički svećenik u Hrvatskoj, te da stoga ni udjeljivanje sakramenta krštenja maloj Giuliji nije zavrijedilo status udarne vijesti, upućuju nas tako i riječi don Tonča Matulića, dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu: »Papina gesta krštenja djeteta kojemu roditelji nisu vjernici i nisu crkveno vjenčani nije nikakva izvanredna praksa ili uvođenje izvanredne prakse u Crkvi, jer Crkva ne samo da ne priječi takvo što nego čak preporučuje da se svakome tko traži krštenje djeteta to i dopusti, bez obzira na to jesu li mu roditelji u crkvenom braku. Sve drugo, tj. kada bi se to nekome priječilo, bilo bi mimo prakse Crkve.«

Pretpostavljam da don Matuliću – uz čije se ime često lijepi titula »najistaknutijeg hrvatskog teologa«, pa bi mu i obaviještenost valjda trebala biti jednaka reputaciji koju uživa – nisu nepoznati neki primjeri iz crkvene prakse u Hrvatskoj o kojima se toliko pisalo po medijima, da nisu mogli proći nezapaženo ni u dekanatu Katoličkog bogoslovnog fakulteta.

Recimo onaj o kojemu je prije mjesec dana pisao Jutarnji list, čijoj je novinarki jedna vjernica ispričala s kakvom se crkvenom praksom susrela: »Partner i ja nismo vjenčani, ja sam vjernica i bilo mi je bitno krstiti sina. Na brak se nismo odlučili jer je među nama puno nerazumijevanja i nisam vjerovala u budućnost te veze. U dvije zagrebačke župe odbili su nam krštenje. Na koncu sam preko kolegice s posla došla do svećenika koji je pristao krstiti dijete. Pitam se što je moje dijete skrivilo? Zašto njega kažnjavati za grijehe njegovih roditelja? Živim u zemlji gdje trebam vezu da bih krstila dijete, trebam vezu da bih ga upisala u vrtić, trebam vezu da bi dobilo liječničku skrb…«

Ili recimo onaj primjer iz crkvene prakse isusovaca u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, gdje su malu Renee odbili krstiti jer je bojom kože više sličila kardinalu Francisu Arinzeu negoli pateru Vjekoslavu Lasiću. »To bi vi krstili?!« – kazala je jedna časna sestra, sva pretrnula od kromatskog šoka, majci tamnopute djevojčice.

Može biti da se Bog šali s mojim pamćenjem, ali stvarno se ne mogu sjetiti da je don Tonči Matulić javno reagirao na te i slične slučajeve crkvene prakse, pa makar i uzgrednom napomenom kako je priječenje krštenja nešto »mimo prakse Crkve«. I pitam se: što bi ga uopće moglo nagnati da reagira? Bi li se »najistaknutiji hrvatski teolog« oglasio da su se roditelji djece koju su hrvatski svećenici odbili krstiti dosjetili da papi Franji pošalju otvoreno pismo s navedenim primjerima iz ovdašnje crkvene prakse? Bi li se don Matulić tada osjetio pozvanim da i on sroči pismo Svetom Ocu, u kojemu bi ga upozorio da se čuva »đavolske prevrtljivosti« nevjernih roditelja, kao što je to uradio prije nepuna dva mjeseca, kada je »đavolsku prevrtljivost« pripisao civilnim udrugama iz Hrvatske koje su se papi Franji obratile otvorenim pismom, moleći ga da se zauzme za kulturu mira i tolerancije na ovim prostorima, opasno ugroženu i pojedinim javnim istupima crkvenih velikodostojnika?

Ako »najistaknutiji hrvatski teolog« doista vjeruje kako papina gesta krštenja djeteta koje je prethodno odbio krstiti jedan toskanski župnik »nije nikakva izvanredna praksa«, znači li to da su mu poznati i slični primjeri iz redovne crkvene prakse u Hrvatskoj? Jesu li onda hrvatski biskupi toliko samozatajni pa ne žele da se zna kako i oni krste djecu kojoj lokalni župnici uskraćuju sakrament zbog nepodobnosti njihovih roditelja? Ili će prije biti da se hrvatski prelati na predziđu kršćanstva uopće ne zamaraju takvim sitnicama, jer iskreno vjeruju kako imaju pametnijeg i ozbiljnijeg posla od tog besposlenog pape koji i nevjernike krsti?