Bitka za Alepo: koji su “naši”?

Povezani članci

• Profil Rudolf
• Esad Bajtal: Da bi se sakrila dvadesetogodišnja pljačka glad, bijeda, sirotinja, jad i čemer … hapse i tuku se oni koji se ljudski bune
• Hrvatska “polubožica” na katarskim tribinama   
• Parlamentarna skupština BiH usvojila Zakon o akcizama
• Promocija knjige “Brodska cesta bb” Medihe Selimović
• Javna uprava – Rak koji se razvija

foto: profimedia

Negdje sam ovo već napisao: ljeta daleke 1991. godine – Vukovar je već uveliko gorio – mi, porodica, na odmoru na Boračkom jezeru smo se čudili tetki iz Beograda što nije smjela da dođe kod nas, na odmor.

Piše: Goran Sarić

            “Rat je!” samo je rekla kad smo je jedne večeri, razgaljeni pićem i ićem, nazvali s Jezera i zamolili da ipak dođe: “Dođi, bona, šta ti je? Hrvatska je Hrvatska, ali to se kod nas, u Bosni  i Hercegovini, nikad ne može desiti!”

            Naravno, i mi smo suosjećali s ljudima u nekada, kažu, prelijepom Vukovaru, grozili se žrtava i razaranja. No, koliko god to sad zvučalo nevjerovatno, nismo ni tada vidjeli kolika opasnost prijeti i nama samima. To jest, nismo to htjeli vidjeti. A već tada je i za nas u BiH sve odavno već bilo “skuhano”. “Bosanski lonac” ne da je počeo krčkati, nego je već uveliko šištao. Vrag, đavo, šejtan, nazovite ga kako želite – već je, iza naših leđa, počeo svoje mahnito tancanje.

            Ali eto… Čovjek naprosto ne želi vjerovati da stvari mogu krenuti po zlu – napose po njega samoga. Takva mu je narav. Možda je i bolje tako. Možda bi drugačije svi odavno pošandrcali. Nego, potajno se nadamo da se takve stvari dešavaju samo nekom drugom. Sve dok crna maca ne zakuca i na naša vratanca…

            Sve mi je ovo palo na pamet prije nekoliko dana kad sam, u jednoj emisiji na holandskoj televiziji, gledao i slušao nekoliko političkih “analitičara” kako, povodom vojnih vježbi NATO-a u pribaltičkim zemljama i rusko-sirijske, kako oni rekoše, “invazije” na Alepo, mrtvo-hladno, kao da pričaju o cijenama na berzi, razglabaju o odnosima snaga Zapada i Istoka u slučaju novog velikog rata! Po njima, i ako do toga dođe, sve bi se brzo sredilo! Ruske snage jesu, doduše, pokretljivije i možda, nešto bolje motivisane od “naših”, ali smo “mi” tehnički i brojčano toliko premoćni da “Ruje” u eventualnoj oružanoj konfrontaciji nemaju nikakve šanse!

            Sve bi se to, kao, “brzo sredilo”.

            Nisam mogao da povjerujem sopstvenim ušima. Jesu li ovi normalni? Znaju li oni o čemu trabunjaju? Zar ne znaju onu čuvenu, čini mi se – Ajnštajnovu, misao (parafraziram): Ne znam čime će se voditi treći svjetski rat, ali će se u četvrtom, kao u pećinsko doba, ratovati lukom i strijelom.

            Ni ovi holandski lazanskiji (“kodno ime”: Miroslav), mada bulazne o ratu, očito ne vjeruju da se to njima može desiti. Ih, moja si ga ti, gdje je Pribaltik!

            Povod cijelom tom tv-igrokazu bili su, velim, vježbe NATO-a u pribaltičkim zemljama i sirijsko-ruski atak na Alepo. Pa da i to, u par rečenica, malo rasvijetlimo.

            Vojna vježba NATO-pakta u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, pomoć “ugroženim” saveznicima, svima koji nisu ideološki zaslijepljeni je krisalno jasno, ima za cilj zastrašivanje Putina i “baćuški”. To je jasno kao dan, a opasno doslovce kao igranje s vatrom. Mada, SAD i saveznici to domaćoj i svjetskoj publici “prodaju” kao “preventivnu zaštitu demokratije” u njihovim novim članicama. Pa ako hoćete mućak, onda i kupite mućak.

            Sve bi to kakav naivčina možda i mogao da proguta, kad o “zaštiti demokratije” ne bi govorila zemlja koja već decenijama ne podržava, a na mnogim mjestima i direktno podstiče, najcrnje diktatorske režima – samo ako to paše njenoj guzici.

            A Holandija i ostali “trabanti”? Oni su tu da šute, plaćaju članarinu i ratuju za “naše”, to jest: američke, interese.

Hoćete primjer? Evo kratke, ali ubojite kolumne poznatog holandskog pisca Arnona Grunberga u prošlosubotnjem broju dnevnog lista Volkskrant. Tekst nosi naslov Saudijska Arabija. Citiram.

“U pesimističnom članku Karlote Gal (Carlotta Gall) prošle srijede u The New York Times-u opisano je kako je Saudijska Arabija zvanično saveznik Zapada, ali nezvanično podržava talibane.

            Rat u Avganistanu traje evo već petnaest godina, dosad košta 150 biliona dolara i 150.000 žrtava, tvrdi Galova. A mi smo se još i povukli iz njega.

            Možete li se sjetiti besramnih laži koje su pratile holandske vojnike poslane u Avganistan?

Iz “procurjelih” mejlova Hilari Klinton da se zaključiti da su Amerikanci 2014. utvrdili da  Saudijska Arabija i Katar pomažu sunitske ekstremističke grupe širom svijeta, na primjer ISIL.

            Ne, ni talibani ni ISIL nisu zapadnjačke ili (jevrejske) tvorevine ali su potpomognute i sufinansirane od strane bliskih saveznika Zapada, Saudijske Arabije i još nekih zemalja Zaljeva.

Zapravo bi se moglo zaključiti da svako onaj ko toči benzin u svoje auto podržava ISIL i talibane. Mislite na to kad se opet negdje desi strašan teroristički napad.”

            Ovome se stvarno nema šta dodati. Kraće, oštrije i tačnije, čini mi se, ne može. I tu pada sva ta lažna i dozlaboga licemjerna priča o “demokratiji” i “ljudskim pravima”.

            Ista je stvar kad je u pitanju bitka za Alepo. Strašna je, i tamo, svaka nevina žrtva, pogotovo civili, žene i djeca – oni koji, što se kaže, “ni luk jeli, ni luk mirisali”. Njima, kao i svim vojnicima koji nisu okrvarili ruke i žele da se prestanu boriti, svakako treba pomoći. Ali, zašto ovakve “talambase” zapadnih medija nismo čuli kad su razarani, recimo, Kabul i Bagdad? Pa i tamo su valjda, i ne tako davno, masovno ginuli civili, žene i djeca? Eeee, ali tamo su u pitanju bile naše bombe. Tačnije: tamo su “naši” napadali, a “njihovi” se branili. U Alepu su, barem prema ovoj iskrivljenoj optici, uloge obrnute. I u tome, samo u tome,  je kvaka.

            O toj hipokriziji, vječitim zapadnjačkim dvojnim mjerilima, “gromoglasno šute” svi ovdašnji veliki mediji. I tu se definitivno završava priča o njihovoj (navodnoj) “nezavisnosti”.