Bitka za leš

Izdvajamo

• U stvarnosti, Milanovićev Otac Države bio je diktator polovična osmijeha, omražen u civiliziranom svijetu, kojeg je samo blagonaklona smrt spriječila da zauzme optuženičku klupu u Haagu
• u stvarnosti je on bez milosti kriminalizirao političku opoziciju i kritički raspoložene intelektualce, progoneći ih uz pomoć tajne policije
• u stvarnosti je on režirao etničko čišćenje impozantnih razmjera, održavao mračne kartografske seanse sa Slobodanom Miloševićem, organizirao ratnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, amenovao logore kao idealna odlagališta sa suvišni dio stanovništva
• u stvarnosti je on proveo najveću pljačku narodne imovine u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti nečim što je nazvano pretvorbom i privatizacijom…, ali što ti suhi fakti vrijede kada je, dogovorom svih političkih tabora, na snazi vladavina fikcije i kada se hrvatska država, pa onda i njezin muški roditelj, pa onda i oslobodilačka epopeja preko koje je ovaj stvarao onu, smiju uzimati u javno razmatranje jedino ako su potpuno otrgnuti od realnosti, dakle kao fenomeni parareligijskog tipa?

Povezani članci

• PRIMITIVIZAM KAO HUMUS
• Geopolitika mraka
• Ponesi zastavu, Mile Dodiku
• Heni Erceg: Kontaminacija partijom
• Tko to mrzi narodni ustanak?
• Milan Colić: Sudijski zvižduk

U toku je nekropolitički okršaj takvog intenziteta da i sam korisnik grobnice na Mirogoju osjeća neobična talasanja u predjelu karlice. Što to radi ova razuzdana politička mladež? – možda se pita. – Zašto su od svih raspoloživih maligana izabrali ovisnost o velikanu?

Ima takvih zemalja gdje se najviši stupanj društvene živosti potiče kroz bitku za leš. Ovih dana svjedočimo upravo tome: dvije mrtvačke politike vode mrtvu trku otimajući se za jednog mrtvaca. Tuđmanomanija na hrvatskoj stranačkoj sceni uzela je tolikoga maha da će blaženopočivši Poglavarko, ako intenzitet glorificiranja ne splasne, na kraju izborne balade imati u svojoj kolekciji više počasti nego grobova što ih je za života posijao, a to se čini nevjerojatnim dostignućem.

Tempo zasad udara premijer i vođa socijaldemokrata Zoran Milanović, koji je u nekoliko navrata Franju Tuđmana proglasio jednim od par najvećih sinova hrvatskoga naroda, neupitnim državotvornim božanstvom, a zatim zavapio kako taj nacionalni gigant u glavnome gradu Hrvatske ‘nema dostojan trg’, već je njegovim imenom obilježena zabačena livada po kojoj – kako je primijetila komentatorica jednog dnevnog lista – ‘psi obavljaju nuždu’.

HDZ je, shvativši da partija na vlasti kani preuzeti patronat nad njihovom ikonom, parirao hitnim prijedlogom da se po Njegovom Veličanstvu Franji Tuđmanu nazove zagrebačka zračna luka – što se sada zove Pleso, Bleso ili nekako slično – da bi Milanovićev ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić to dočekao raširenih ruku. Ova je vlada to ionako planirala učiniti, kazao je, i to bez javne rasprave: ‘Franjo Tuđman je hrvatski predsjednik, antifašist, partizan, on je moj Zagorec.’

Poglavarkov mladunac Miroslav Tuđman smatra kako je premijer tim gestom pokazao ‘da se slaže sa stavovima suvremene hrvatske države, da podržava politiku prvog hrvatskog predsjednika i Domovinski rat’. Što bi to bili ‘stavovi suvremene hrvatske države’,Kim Il Sin nije pojasnio, niti ga je itko priupitao, no u raspravu se energično upleo Tomislav Karamarko, ustvrdivši kako su licemjerni SDP-ovci ‘došli na naše’ i kako će se ‘morati odreći još jednog Zagorca da budu uvjerljivi’. U svakom slučaju, tenzije rastu, letvica se svakom minutom podiže naviše, i nije isključeno da do kraja sezone letećih Zagoraca i sam Zagreb bude preimenovan u Tuđmanovo.

U toku je dakle nekropolitički okršaj takvog intenziteta da i korisnik grobnice na Mirogoju osjeća neobična talasanja u predjelu karlice. Što to radi ova razuzdana politička mladež? – moguće je da se pita. – Zašto su od svih raspoloživih maligana izabrali ovisnost o velikanu? A onda se, budući da mu ni prerana smrt nije ugasila taštinu, možda i smiri: koja god struja njegovih zaraćenih adoranata dobije izbore, pobjednik će biti Tuđman!

Ideološka i pragmatična pozicija Zorana Milanovića, koji se danas zdušno promovira kao pokojnikov politički partner, djeluje kudikamo interesantnije od ostalih, jer je – naizgled paradoksalno – šef SDP-a očito naumio da se uz pomoć osnivača i inkarnacije HDZ-a bori protiv HDZ-a. Reklo bi se da je tu na stvari slučaj drske otmice, bizarni primjer kidnapiranja političkoga vođe. Ako je suditi po sve češćim povijesno-mitološkim ekskurzijama, izgleda da je čak i do jučer obljubljeni Ivica Račan postao ofucan za Milanovićev aktualni ukus, te je ovaj, u maniri nevjernoga nekrofila, odlučio iskazati nježnost markantnijem kadaveru. No pitanje koje ima programsku snagu, a on ga iz nekih razloga sebi ne postavlja, glasi: Mogu li se tuđim Tuđmanom gloginje mlatiti?

Čija je, naime, ‘retuđmanizacija’ vjerodostojnija – ona HDZ-ova ili ona SDP-ova? Jer mora biti da je riječ o gadnom nesporazumu kada dvije zakrvljene političke vojske oštre bajunete i psuju jedna drugoj majke s istim svecem na zastavama. Ili je nesporazum ipak manji nego što se pričinja? Ili vođa SDP-a ipak ima dublji razlog zbog kojeg navlači ideološku uniformu ‘poštenoga hadezeovca’ i upušta se u tako čudnovatu i teško shvatljivu avanturu da jednoj bez sumnje štetočinskoj političkoj grupaciji (‘stranci opasnih namjera’) suprotstavi ugled i veličanstveno djelo njezina tvorca?

Oslonimo li se na svojedobne uvide Georgija Viktorova, taj bi razlog mogao ležati u samoj državotvornoj ideji, to jest u davno usvojenoj navadi da se hrvatska državna realnost, umjesto na činjeničnoj, uživa na spomeničkoj osnovi, a to je ambijent u kojem se ni ‘prvi hrvatski predsjednik’ ne može konzumirati kao povijesna figura, već kao pseudoreligijski kult. Milanovićev je problem, međutim, u tome što je i uz takve uvjete Karamarkova verzija Franje Tuđmana mnogo bliža originalu od one njegove.

Milanovićev dezodorirani Tuđman ima blagi pogled i izvađene očnjake, tragično mu nedostaju kljove na koje se – s druge strane – Karamarko uvelike oslanja. Preobrazba je do te mjere kardinalna da vrhovni leš – a nekadašnji državnik – koji je u doba svoje vladavine do maksimuma radikalizirao hrvatsku društvenu scenu, gazio demokratske principe kao užegle travke i osigurao političko pokroviteljstvo za više masovnih zločina, postaje između ostaloga i sinonim za umjerenjaštvo. Čak i Karamarko razumije kako je to prevelika zadaća za jednu krivotvorinu, makar je možda zatečen činjenicom da je kao protuteža njegovoj nacionalističkoj histeriji isturena ličnost od koje je usisao osnovna znanja o protuhrvatskim vragovima različitih kolorita.

U stvarnosti, Milanovićev Otac Države bio je diktator polovična osmijeha, omražen u civiliziranom svijetu, kojeg je samo blagonaklona smrt spriječila da zauzme optuženičku klupu u Haagu; u stvarnosti je on bez milosti kriminalizirao političku opoziciju i kritički raspoložene intelektualce, progoneći ih uz pomoć tajne policije; u stvarnosti je on režirao etničko čišćenje impozantnih razmjera, održavao mračne kartografske seanse sa Slobodanom Miloševićem, organizirao ratnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, amenovao logore kao idealna odlagališta sa suvišni dio stanovništva; u stvarnosti je on proveo najveću pljačku narodne imovine u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti nečim što je nazvano pretvorbom i privatizacijom…, ali što ti suhi fakti vrijede kada je, dogovorom svih političkih tabora, na snazi vladavina fikcije i kada se hrvatska država, pa onda i njezin muški roditelj, pa onda i oslobodilačka epopeja preko koje je ovaj stvarao onu, smiju uzimati u javno razmatranje jedino ako su potpuno otrgnuti od realnosti, dakle kao fenomeni parareligijskog tipa?

Zahuktala tuđmanomanija (ili tuđmanonanija, svejedno) širi predodžbu o Hrvatskoj koja bi mogla biti i službeno konstituirana kao država pod statuom, samostalni, suvereni i ideološki jasno uobličeni entitet gdje će u zoni kolektivne osjećajnosti stolovati bista sa svojih stotinu lobista. Možda bi čak bilo zgodno da izvršna vlast, barem kada su u pitanju odluke od strateškog nacionalnog interesa, zasjeda u onom prostranom mirogojskom apartmanu, kako bi ostvarila što veću bliskost s povijesnim uzorom, a ni Hajdašu Dončiću zasigurno ne bi bilo mrsko ‘svoga Zagorca’ zemljački potapšati po ključnoj kosti. Time bi se na adekvatan način zaokružila premijerova inicijativa da – dižući u nebesa preminuloga velikana – dnevnoj politici osigura odgovarajući muzejski štih.

Kako sada stoje stvari, na nacionalnoj stranačkoj pozornici upadljivo izostaje barem jedan komunalni heroj poput Stipe Petrine, načelnika Primoštena, koji je preklani uz pomoć vijećnika sa svoje nezavisne liste preimenovao Ulicu dr. Franje Tuđmana i vratio joj stari naziv Mala Raduča.

Da je ta sanitarna svijest nešto raširenija, i da se Zoran Milanović nije upeo izgraditi u većeg tuđmanofila od Tomislava Karamarka, i da SDP-ovci ne podupiru premijerovu otmicu HDZ-ova utemeljitelja, i da se društvena živost ne potiče kroz borbu za truplo, i da javne politike nisu nekropolitike, i da povijesne činjenice nisu tijesto što će ga mijesiti suvremeni opsjenari, i da se zločini ne toleriraju zato jer su počinjeni ‘u ime države’, i da se država ne doživljava kao nedodirljiva mitska tvorevina i poprište udruženih tlapnji… ne samo što zračna luka Bleso ne bi bila nazvana po Vrhovnoj Budali, već bi i onoj zabačenoj zagrebačkoj livadi, nekadašnjem Trgu Francuske Republike, bilo vraćeno staro ime, e kako bi – evo izazova za jedan dnevni list – psi mogli obavljati nuždu na dostojnome mjestu.

portalnovosti.com