Bojkotiranje antifašizma

Marinko Čulić
Autor 21.5.2017. u 09:23

Bojkotiranje antifašizma

Nakon što je hrvatski državni vrh bojkotirao nedavni Dan pobjede nad fašizmom, koji je obilježio čak i nepokajani četnički vojvoda Tomislav Nikolić, Hrvatska je prvi kandidat za ispadanje iz evropske antifašističke lige. Ako se ne dogodi zaokret, do tog će ispadanja i doći

Neobična, pomalo nestvarna vijest stigla je ovih dana iz Austrije. Dvadesetak tamošnjih antifašističkih organizacija zatražilo je od regionalnih, koruških vlasti da preispita dozvolu za održavanje komemoracije na Bleiburgu. Ne, nisu za to da se komemoracija zabrani, ali jesu da se onemogući da se ona i dalje pretvara u revizionističku demonstraciju ustašonostalgije, uz konstataciju da je riječ o najvećem skupu radikalne, profašističke desnice u Evropi. Najprije što te ovdje iznenadi jest da u Austriji uopće postoji toliko organizacija eksplicitno antifašističkog usmjerenja, iako, naravno, sve političke asocijacije, ukoliko nisu nacifašističke, i ne mogu biti drugo nego antifašističke. Ima tu još nešto. Nekako se podrazumijeva da će ovakve organizacije masovnije niknuti na tlu djelatnog povijesnog antifašizma, preciznije u onim zemljama u kojima je polovicom prošlog stoljeća postojao snažan i organiziran otpor nacizmu i fašizmu, a toga u Austriji, budimo otvoreni, nije bilo. Bilo ga je, međutim, itekako u Hrvatskoj, gdje je partizanski antifašistički pokret, unutar šireg jugoslavenskog, bio jedan od najsnažnijih, usto i idejno najplodotvornijih u Evropi i svijetu.

I tu imaš novi paradoks. Zahtjev da se sankcionira ustaški predznak blajburške komemoracije, što je najzrelije što se dosad o tome čulo, došao je iz Austrije, gluhog mjesta u povijesti evropskog antifašizma, a ne iz Hrvatske koja je u tom pogledu bila itekako glasna, a najviše je se i tiče. Još gore, kod nas upravo traje velika evakuacija, bolje reći bježanija s ključnih toponima antifašističke borbe, što je počelo s onim mizernim izbjegavanjem predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se pojavi na službenoj komemoraciji u Jasenovcu. A zatim je ovih dana intenzivirano i, što drugo reći, smišljeno produbljeno odlukom gotovo kompletnog državnog vrha da bojkotiraju Dan pobjede u organizaciji hrvatske antifašističke organizacije. Premijer Andrej Plenković ispričao se drugim obavezama i ondje poslao izaslanika nedostojno niskog ranga (saborski zastupnik Jasen Mesić), dok Grabar Kitarović i predsjednik Sabora Gordan Jandroković nisu napravili ni toliko. Naravno, Jandroković se nekoliko dana poslije uredno pojavio na Bleiburgu i premda svevremeni Njonjo tu nije imao izbora – Tomislav Karamarko vratio je pokroviteljstvo nad komemoracijom Saboru, a Plenković nema petlje to promijeniti – ključni zaključak nameće se neovisno o tome.

Na simboličkoj mapi hrvatske povijesti u dvadesetom stoljeću Bleiburg se učvršćuje kao središnje mjesto u kolektivnoj nacionalnoj memoriji i još više kao središnja obljetnica u državnom protokolu. A istodobno otpada Jasenovac, otpada Brezovica, otpada Jadovno, Topusko, Dotrščina… Ukratko, otpada sve što je u vezi s žrtvama nacističkog i ustaškog režima i antifašističkim otporom koji je tom režimu pružen. Koliko god bilo jasno da je jedino taj otpor osigurao Hrvatskoj priključak naprednom, civiliziranom svijetu. U tom duhu govorio je i Jandroković na Bleiburgu. Osudio je, kako reče, zločin na ovome polju kao jedan od najvećih u hrvatskoj povijesti, podvlačeći da je taj zločin bio najdublje zakopana tajna komunističkih vlasti. Ali zatim je i sam zatajio da blajburški zločin nije pao s neba, nego mu je prethodio puno veći zločin u Jasenovcu, Jadovnom i drugdje što, naravno, ne opravdava onaj prvi, ali se bez njega ne može ni razumjeti. Uostalom, baš takvo mjerilo prevladava u objašnjavanju hrvatskih zločina u ratovima 1991. – 1995., koje su hrvatske vlasti dugo nijekale, a kada su ih odlučile priznati, učinile su to uz obavezni dodatak da su počinjeni u obrambenom domovinskom ratu, tj. nakon što se dogodila srpska agresija na Hrvatsku.

Zato ono što je predsjednik Sabora govorio na Bleiburgu ne doseže ni do gležnja antologijskoj rečenici antifašističkog publicista Zvonka Ivankovića Vonte, koji je svojedobno zapisao da nitko od jasenovačkih žrtava nije kriv za Bleiburg, ali je među blajburškim žrtvama itekako bilo onih koji su krivi za Jasenovac. To je naprosto neodvojivi, još više suštinski dio istine o onome što se 1945. dogodilo na Bleiburgu, i s tim se jednostavno ne može polemizirati. Druga je stvar što je i ovakav Jandrokovićev govor naljutio jednu od vedeta radikalne, proustaške desnice, Brunu Esih, koja je, zabilježeno je, demonstrativno odbila slušati predsjednika Sabora, valjda rasrđena njegovom osudom zločina svih totalitarnih režima. A ako je ovogodišnja blajburška komemoracija donijela nešto dobro, to je baš to. Dosad je spomenuta osuda svih totalitarizama služila kao paravan iza kojeg se skrivalo odbijanje suočavanja sa zločinačkom suštinom Pavelićeve NDH, a sada se, evo, prvi put pojavio netko tko te zločine ne samo što relativizira, nego ih i uzima u zaštitu. Doduše, Esih, Zlatko Hasanbegović, Željko Glasnović i slični to još ne rade sasvim otvoreno, ali ako im čitaš s usana, nema sumnje, to je upravo to.

Koliko god može zvučati presmiono, to je dugoročno dobro za ovu zemlju. Najzad se pojavio netko relativno relevantan tko se pozicionirao desnije od HDZ-a, i to u idealnom trenutku, pred lokalne izbore (Zagreb), i moram priznati da čak priželjkujem da ova opcija ne bude na biralištima potučena, nego da ostvari ograničen uspjeh. Očito je, naime, da Plenković nije pokazao kuražu ispuniti obećanje da će HDZ usidriti u okvir uljuđenog desnog centra, jer nije mogao kontrolirati desne radikale unutar stranke, ili ih je sankcionirao tek nakon što su mu oni pružili jak, prejak povod. Sada su se ti radikali sami maknuli od HDZ-a, pa on i ne htijući zauzima obećanu poziciju centra, ili se barem treba nadati da ispadi tipa napada Milijana Brkića na nacionalne manjine neće postaviti novu zapreku tome. Ako se ta nada ispuni, možda ima mjesta za još jednu, a to je da se Hrvatska privede u red zemalja iz kojih više ne dolaze vijesti o neprekinutim revizionistički svinjarijama koje gledamo posljednjih dana. Naravno, ostaje otvoreno je li to uopće moguće, jer je najprije puzajuća, a onda i sve otvorenija fašizacija naprosto postala brend, neusporediv s bilo kime u Evropi, pa i u regiji, uključujući Srbiju.

Ondje je proces fašizacije, preciznije refašizacije, također postigao blistave rezultate, tako da optužbe kojima se posljednjih mjeseci i godina otamo gađa po Hrvatskoj zvuče u najmanju ruku samoironično. Ali čak se i tamo predsjednik države, kao nedavno nepokajani četnički vojvoda Tomislav Nikolić, uključuje u obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, koji je, rekosmo, hrvatski državni vrh bojkotirao, tako da ostaje jedino ovako zaključiti. Hrvatska je prvi kandidat za ispadanje iz evropske antifašističke lige i ako ne dođe do zaokreta, bogami će iz nje i ispasti.

Marinko Čulić
Autor 21.5.2017. u 09:23