BORBA KLOŠARA

Edin Husković
Autor 20.2.2013. u 15:08

BORBA  KLOŠARA

Nekad je radio u Sokolu. Sklapao je elektronske uređaje koji su se koristili u avionskoj industriji. Čudno je to kako, kad si dio nečeg velikog i važnog, kakva je bila mostarska avionska industrija prije tridesetak godina, stvari uzimaš zdravo za gotovo i misliš da tom sistemu nikad ne može doći kraj, a onda se unutar njega samo umotavamo i snalazimo. Greška. Sve su to bile greške. Život je iluzija, s tim što je iluzija lošeg mnogo opipljivija od iluzije dobra. Trideset godina poslije nema Sokola, nema elektronskih uređaja koji se sklapaju za američki Boeing, nema jedrilica, nema ptica, nema neba. U Mostar i iz Mostara lete tek recesijom, beznađem i bolešću izmučeni Talijani (obaraju sve rekorde u tome) u još jedan od suhoparnih, skupih i uzaludnih susreta sa međugorskom Majkom Božjom. Putnički avioni kojima, kao metiljave i udružene muhe, vjerom prekaljeni Talijani zujaju tamo-‘amo, nemaju više veze sa mostarskim Sokolom.

Sokol je pao.

Da li se čuje u vezu? Sokol je pao!

Hodajući besciljno pustim ulicama, Ćapet je vezao niti sjećanja. Prošlost je kao san, budućnost je nepoznanica, negdje između mrvi se sadašnjost kao prosušen i bajat hljeb, odveć neukusan.

Nije mogao da shvati zašto su ga ljudi uglavnom smatrali osobenjakom i luđakom. Ćapet je dane i noći hodao i hodao. Rijetko kad bi se zaustavljao. Nekad da zaveže pertle, nekad da propusti automobile koji su u poziciji prednosti. Nije imao važnije razloge zbog kojih bi trebao stati. Hranio se u javnoj kuhinji. Nije imao dovoljno godina za umirovljenje. Spavao je u javnom smještaju za beskućnike čiju je izgradnju finansirala norveška vlada. Ovdašnje vlasti bile su neosjetljive na socijalne slučajeve, bile su društveno neodgovorne i nezainteresovane za opšte dobro i razvoj domaće industrije. Da Ćapet ima negdje da radi, ne bi po cijele dane bio prisiljen da hoda, razmišlja o prošlosti i strahuje od budućnosti. Vjerovatno je kako ne bi robovao mnogim potrebama kao sada tj. ne bi bio prisiljen da čeka u redu za obrok iz javne kuhinje i spava u vlažnom kontejneru. Taman kad je prije dvadeset i nešto godina došao na prvo mjesto bodovne liste za dobivanje stana, cijeli poredak se srušio i od tada je beskućnik.

Zašto ljudi otpočinju sa ratovima i nasiljem? Kad sabere misli i prisjeti se nekih detalja iz prošlosti, mogao je lako zaključiti kako su ljudi od moći obijesne budale i nitkovi. Što imaš veću moć to si veći nitkov. Nebitno na čemu se moć gradi – na naciji, religiji ili političkom opredjeljenju. Niko nikad nije riješio svoju životnu tegobu poticanjem i učešćem u nasilju i rušenju, ali, zbog nečeg kobnog u ljudima, oni stalno ponavljaju iste bedastoće i iniciraju tuđu nesreću. A sve to uspijevaju da okače o čin legalnosti. Legalno ubijanje, legalno protjerivanje stanovništva, legalno pljačkanje tvornica, rušenje i paljenje gradova i sela. Na kraju, ako i postoji neki način da se sankcioniše i ukaže na neko nedjelo, najveći problem predstavlja skidanje etikete legalnog s tog nedjela. Evo, mislio je Ćapet, ukrali su mu stan ispred nosa, srušili i opljačkali preduzeće gdje je radio, starost se kao neumoljivi poreznik prikrada iza tamnog ćoška – i gdje je sad? Na putu da mora prihvatiti kako je svo to upražnjavanje zlobe, u stvari, bilo legalno i legitimno.

Zato je danju i noću hodao i hodao, bez cilja, bez potrebe za ciljem i bez odgovornosti prema sebi i drugima. Pored semafora, stajao je na crveno i kretao na zeleno, kao svaki uzoran građanin. Grad je bio tih, mulav, neotmjen, spreman da se sruši na prvi ozbiljan potres. Ali potresa nema. Umjesto toga, auta se kreću pravim i krivim ulicama, na četiri točka, s upaljenim farovima. Na nekim od auta jedan od farova ne bi radio, pa bi izgledali škiljavi i nagnuti, taman toliko da propuste druge sudionike u saobraćaju.

Ćapet nije mogao vidjeti ništa dalje od onog što mu je život egzaktno servirao. Bez filozofije, bez pojma o karmi, o astrološkoj dvanaestoj kući i putu kroz beskrajne krugove samsare, polako bi kratio svoju isprošenu cigaru i hodao dalje. Bogovi su se utrkivali da ga dozovu sebi. Bogovi su uvijek tu. Ali Ćapet nije mario za bogove. Njegov vidokrug se završavao na padinama brda i planina koje su okruživale ovaj prokleti grad. I svi njegovi stanovnici razmišljali su na sličan način. Bili uspješni ili neuspješni, demokrate, nacionalisti ili nacisti, sve su postizali instinktivno i po sudbinskom diktatu. Sreća i nesreća bi dolazili po logici kontinuitetom neshvatljivim po obične smrtnike. Socijalističko društveno uređenje koje je gradilo, a pogotovo nacionalno-vjerska društvena uređenja koja mrze i ruše, nisu davali nikakve odgovore na ponuđene izazove. Uzalud crkve i džamije, političke stranke i narodna udruženja. Kad, po istorijskom taktu, dođe vrijeme da divlji otjeraju pitome, stanu tvornice i isprazne se trgovine, službenici, seljaci i radnici se pretvaraju u očajne psihopate bez novca, osmosatnog radnog vremena i dostojanstva. I koliko god preko noći umjesto samoupravljača željeli biti nacionalist, moralist ili vjernik, vagoni prve klase nove društvene stvarnosti pretijesni su da prime sve vas. A karte su, prije nego ste se avizali i došli sebi, davno prije obezbijedili pripadnici sto odabranih familija. Pardon, 600 familija, jer 100 x 6 = 600. Kao u Štulićevoj pjesmi Krivo Srastanje,

budnosti nikad dosta gospođice od tri pedlja
na krivinama zadnji vagoni luđački tresu
i mnogi prazne crijeva zaboravljajući stid
a oholost nekad suđena da bude vrlinom
splašnjava na očigled i smrdi nadaleko
i nitko nema snage da odagna propadanje
i nitko i ne pokušava da bude više od hladne želatine
koja laprda među krajnostima kao rijetko govno
dok svi tvoji besprizorni usrećitelji
i samozvani štovaoci onog što ne razumiju
i svi tvoji plaćeni nitkovi doušnici i sjecikese
i svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula
hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom
koji štiti vjernike od zaraženih
a svaku duhovitost uvijek i na vrijeme
efikasno liječe u samom začetku
pa kakvo ime da ti damo gospođice od tri pedlja
krivo srastanje gospodine krivo srastanje
kao kad bogate prose za miraz
a talon nose ružni i opaki
s nečuvenom moći da tjeraju što zažele
mnogo ih je i strašno galame
obično razbiju sva ogledala na koja naiđu
obično razbiju sva ogledala na koja naiđu
da ne ostane ni pomen na ljepotu

iz koje se može vidjeti da se smrad truleži uslijed raspada gospođice od tri pedlja snažno osjećao već 84. – raspad kraljevine SHS.

Između stoljetnih platana i debelih, kamenih zidova, javni smještaj je sagrađen na položaju nekadašnjeg vojnog logora. Kontejneri, gdje su živjeli izbjeglice i beskućnici, u prvotnom planu skandinavskih arhitekata i urbanista bili su smisleno i praktično isplanirani. Poslije intervencije balkanske nekulture i bahatosti taj pristojan i uređen kompleks pretvoren je u prljavu gomilu napučenih i ishabanih montažnih objekata. Ćapet je živio u jednom od njih. Sobu je dijelio sa Kondorom. Kondor je bio Hrvat sa zapadne strane grada (Ćapet je bio Bošnjak), ali je još usred rata između Bošnjaka i Hrvata prešao na istočnu, bošnjačku stranu. Razlog je bio jednostavan. Armija Bosne i Hercegovine kontrolirala je destileriju alkohola. Hrvatsko vijeće obrane početkom napada nije uspjelo ovladati dijelom grada gdje je bila industrija alkohola i Kondor je odlučio kako mora promijeniti stranu. I jedni i drugi su ga pustili da pređe bojnu liniju razgraničenja. Poslije, kad su Hrvatsko vijeće odbrane i Hrvatska vojska združeno nastojali ponovo ovladati teritorijima na kojima je bila destilerija, Kondor je uskočio u rezervoar sa četrdesetpostotnim alkoholom i, uslijed zaglušujućih zvukova granata, šrapnela, patova i metaka, snažno zapjevao: O BELLA CIAO, BELLA CIAO, BELLA CIAO CIAO CIAO… Bilo mu je svejedno ko će pobijediti u ratu, ali ta je pjesma ohrabrila vojsku ARBiH. Kao i Kondoru, gatačkim Bošnjacima alkohol je bio draži od života i napad na destileriju je osujećen. Politički nemotiviran, Kondor je doživio alkoholnu renesansu i, uskoro, delirij.

Mnogo poslije, jednog od četrnaestih februara, Kondor je u kontejner došao sa ružom u ruci.

Sad je s napadom prvi otpočeo Bošnjak.

„Stalo ti je do toga da proslavljaš Valentinovo. Nisam siguran da su zaljubljeni fratri oslobodili ovaj grad od fašizma 45.“

Hrvat je šutio.

Bošnjak je nastavio.

„Hoćeš li sa ružom doći i 9. maja? Mislim da nećeš slaviti dan njemačke kapitulacije, već dan kad je Mostar ponovo napadnut 93. Ali taj dan možeš doći sa crnom ružom, jer svi znamo kako je završio taj pokušaj.“

Hrvat je odgovorio.

„Možda. Ali 45. ti se nisi ni rodio, a cijelu 93. si prokmečio u podrumu kao popišan zec. Znam sve o tebi. Ti si popišan zec! Ne bi me čudilo da si, bježeći od rata u Jablanicu, baš ti pobio hrvatske nemoćne civile u Grabovici, ili u Trusini. Tako se ti obračunavaš sa fašizmom. Kao popišan zec!“ – pa je nastavio sniženim i nježnim glasom – „Ova ruža je za moju dragu Malinu.“

Malina je živjela u zgradi preko puta javnog smještaja. Imala je stan od sto pedeset kvadrata. Dvadeset klošara poput njih je moglo da živi u tako velikom stanu. Malina je bila kurva. Tako su o njoj mislili stanovnici javnog smještaja. Ali kurva od klase po koju dolaze skupocjenim automobilima. Nije se znalo da je neko iz javnog smještaja imao nešto sa Malinom. Oni nisu bili taj nivo.

Na to je Bošnjak planuo.

„Šta ti pijanduro možeš imati sa Malinom? Šta jedna pijana, prljava budala može imati sa Malinom?“

„Hoćeš da vidiš šta ja imam s Malinom? Popišani zec, ubica civila, ne može ništa imati ni sa prebijenom droljom na cesti. Svi bježe od tebe. Hodaš k’o maratonac da bi smirio savjest. A ne znaš da si ti svoje davno odhodao. Ti si duh! Ti si mrtvac!“

„Za koga ti mene smatraš? Nisam ja ubijao civile. Ti si ubijao žene i djecu. Ti si špijunski navodio granate da padaju po vrtićima i školama, a onda se kreveljio: O BELLA CIAO, CIAO, CIAO!“ – pravio je grimase na licu – „ Kojeg je vraga jedna budala poput tebe uopšte mogla raditi na našoj, antifašističkoj strani?“

I prije nego su se krvnički potukli Kondor i Ćapet se, zbog prirode svađe, nisu mogli usaglasiti da li je ispravno reći kruv, kruh ili hljeb; opština ili općina; županija ili kanton; autopraona ili autopraonica. Tačke sukoba su također bili Velež, Zrinjski, Ultrasi, Red Army, federacija, treći entitet, fudbalska reprezentacija BiH, nogometna selekcija Hrvatske, HDZ BiH, HDZ 1990, SDA, Stranka za BiH, SDP i još štošta. I navijačke vođe bi se rado upustile u tu raspravu. I potukli se do besvijesti, baš kao dva klošara.

Za to vrijeme avion pun religioznih i evropskom ekonomskom krizom prorešetanih Talijana, na putu za Međugorje, prelijetao je grad iznad fantastične vile Dragana Čovića (predsjednik HDZ-a BiH) koja je bila na skoro istoj nadmorskoj visini kao velelepno imanje Zije Hadžiomerovića (funkcioner hercegovačkog ogranka SDA). Majka Božja ih je dočekivala raširenih ruku i dubokih džepova. S druge strane, ujedinjeni u raskošnoj gluposti, razjedinjeni islamisti nemaju vrhovnog vjerskog poglavara koji bi verificirao njihove svetinje. Zato jedni po drugima širom svijeta praskaju bombama. Tako su trasirali put za dženet.

Negdje u Sarajevu, Malinina kćerka, Jagoda, prostitutka najviše klase, upravo je dignutih noga trpjela nježno, odmjereno i blago jebuckanje Valentina Inzka (Visoki predstavnik za BiH). Nije uopšte jecala (a nije ni osjećala potrebu za tim) jer je instrukcija kako predstavnik međunarodne zajednice voli iznimno tihe, naše jebačice.

Poslije će ga bičevati i tako to.

 

Edin Husković
Autor 20.2.2013. u 15:08