Boris Dežulović a.s. ili: i ja imam pravo biti vjernik

Almin Kaplan
Autor/ica 2.6.2018. u 16:15

Izdvajamo

  • Dok je one '93. Dežulović, skupa s Predragom Lucićem , nosao po Stocu glavu u torbi i fotografisao mjesto gdje nije bilo džamije u kojoj će ovaj moj bivši drug poslije klanjati, a sve da bi svijet vidio fotografije razorenog Stoca, bio je pravednik, mio i drag Bošnjacima. Otkako se, međutim, umjesto po „hrvatskom Stocu“, počeo ukazivati po „bošnjačkom Sarajevu“, usuđujući se pisati kako i ono ima svoje zle duhove, bošnjačke simpatije prema njemu naglo su splasnule. I šta je poenta čitave priče? Ništa! Nema poente – imaju oni koji vjeruju da su bolji od drugih, i ima Boris Dežulović kojeg je bog (davši mu neizmjeran talenat) poslao da im govori kako to nije istina i da su, ustvari, svi isti, da su svi ljudi.

Povezani članci

Boris Dežulović a.s. ili: i ja imam pravo biti vjernik

I imamo mi, kojima je s ljudima poput Dežulovića život lakši. Zato se ovim tekstom opraštam od jednog vremena, od četvrtka kojim je izlazila Dežulovićeva kolumna, Sarajeva koje trenutno likuje i sarajevskog Oslobođenja. Jebite se svi!

Prije nekoliko godina sam, na nepunih godinu dana, bio otvorio vlastiti fb profil. Nije mi služio da ispisujem statuse;  podijelio bih tek poneku pjesmu, češće tuđu nego vlastitu, pokoji plakat filma koji me se dojmio, neku muzičku numeru, fotografiju i slično… Najživlje se, ipak, sjećam dana kada sam podijelio jednu Dežulovićevu kolumnu o Sarajevu i sarajevskim džamijama. Ništa posebno, kopirao link, zalijepio ga, i kliknuo na ono „objavi“. Nešto kasnije, nakon što su tekst vidjeli oni koji su ga mogli/trebali vidjeti, u inbox mi se javio jedan moj tadašnji drug i optužio me da sam dijeljenjem Dežulovićeve kolumne povrijedio njegove vjerske osjećaje. Osim njega, prijateljstvo na fb su mi otkazali i još neki, nazovimo ih tako, vjerni vjernici. Ispalo je na kraju da je taj Dežulovićev tekst na mojem fb profilu odradio ono što kompjuteru uradi antivirusni program – očistio ga je.

A, zanimljivo, upravo me taj moj (bivši) prijatelj, jedne davne godine, navukao na Dežulovića. Da, dobro ste pročitali – iz njegovih usta sam prvi put slušao Dežulovićevu poeziju. Sjedili smo, sjećam se, u jednom stolačkom kafiću, nekad u vrijeme manifestacije Slovo Gorčina (s kojom tada još nisam imao nikakve veze, kao što, srećom, ponovo nemam), on je u ruci držao bilten spomenute manifestacije i ushićeno mi čitao stihove iz pjesme „Savršeni zločin“. Ne znam, nisam siguran, ali mislim da je nakon čitanja otišao u džamiju i klanjao podne namaz. To što je u duši pred boga ponio komadić Borisa Dežulovića vjerojatno je i boga (ako ga ima) razgalilo na onom hercegovačkom suncu koje je tog dana uveliko pržilo s neba.

Pošto sam saslušao njegove optužbe da ga vrijeđam Dežulovićevim tekstom, podsjetio sam ga na taj, tada već davni, događaj. A on je na to rekao: „To je bio drugi Dežulović!“ Za one koji ne znaju, u pjesmi „Savršeni zločin“ Dežulović govori o tome kako niko nikada ne bi saznao ko je ubica hodže i ko je spalio i sa zemljom sravnio džamiju, da kojim slučajem on, mnogo poslije, nije počeo pisati poeziju. To je (ugrubo kazano) pjesma o hrvatskim zločinima, svojevremeno, kao i mnoge druge Dežulovićeve pjesme i kolumne, rado čitana i citirana među bezgrješnim Bošnjanima.

Međutim, kada je počeo ukazivati i na mahane Bošnjaka, dobri Boris Dežulović je naglo počeo postajati lošim.  Mnogi ljudi bošnjačkog imena, a koji drže da su intelektom i duhom mnogo ponad onog mog bivšeg prijatelja, prestali su čitati Dežulovićeve kolumne iz Oslobođenja, pa im čak smeta kad se te tekstove uopće spomene ili citira u razgovoru. I tako, eto,  sad znamo da su nacionalisti i mitomani među Bošnjacima uradili temeljit posao, uvjerivši čitav jedan narod da je najpravedniji na Balkanu. A to vam je kao da ste dijete uvjerili da je sposobno letjeti.

Dok je one ’93. Dežulović, skupa s Predragom Lucićem , nosao po Stocu glavu u torbi i fotografisao mjesto gdje nije bilo džamije u kojoj će ovaj moj bivši drug poslije klanjati, a sve da bi svijet vidio fotografije razorenog Stoca, bio je pravednik, mio i drag Bošnjacima. Otkako se, međutim, umjesto po „hrvatskom Stocu“, počeo ukazivati po „bošnjačkom Sarajevu“, usuđujući se pisati kako i ono ima svoje zle duhove,  bošnjačke simpatije prema njemu naglo su splasnule. I šta je poenta čitave priče? Ništa! Nema poente – imaju oni koji vjeruju da su bolji od drugih, i ima Boris Dežulović kojeg je bog (davši mu neizmjeran talenat) poslao da im govori kako to nije istina i da su, ustvari, svi isti, da su svi ljudi.

I imamo mi, kojima je s ljudima poput Dežulovića život lakši. Zato se ovim tekstom opraštam od jednog vremena, od četvrtka kojim je izlazila Dežulovićeva kolumna, Sarajeva koje trenutno likuje i sarajevskog Oslobođenja.

Jebite se svi!

Almin Kaplan
Autor/ica 2.6.2018. u 16:15