Boris Dežulović: Naši prijatelji pederi i Srbi

Boris Dežulović
Autor 22.3.2017. u 13:55

Izdvajamo

  • Ne upisuje se, kako vidite, u ustaše bez dva svjedoka, bošnjačkog pedera i židovske feministice, ili ciganske lezbijke i srpskog ateista, dobar prijatelj manjinac nešto je poput deklaracije zdravog, katoličkog i državotvornog heteroseksualnog Hrvata. Ima li, međutim, u cijelom tom šovenskom društvu ikoga tko - pored Srba, Židova, Albanaca, Roma, Bošnjaka, Crnaca, muslimana i homoseksualaca - ima prijatelja i među Hrvatima?

Povezani članci

Boris Dežulović: Naši prijatelji pederi i Srbi

Pojava je banalna i predvidljiva poput penala za Dinamo.

“Nemam ništa protiv tog čovjeka, svatko od nas bira hoće li živjeti u skladu s kršćanskim vrijednostima ili ne. Nevjerodostojno je da netko bude u demokršćanskoj stranci, a ne živi u skladu s tim vrijednostima. Što pod tim mislim, prepuštam istraživačkim novinarima“, šeretski se nekidan u televizijskom studiju nasmijao Ladislav Ilčić, katolički fundamentalist, dojučerašnji savjetnik šefa hrvatske diplomacije i iznenadni kandidat za gradonačelnika Varaždina, govoreći o HDZ-ovu gradonačelničkom kandidatu prilično, hm, nedemokršćanskih načela i vrijednosti.

„Ja na poslu imam ljude koji nisu u braku, imam prijatelje homoseksualce i družim se s njima“, dodao je Ilčić na kraju. „To meni ne predstavlja problem.“

Pojava je banalna i predvidljiva poput penala za Dinamo. Kad god konzervativci, desničari i fašisti govore o Drugima, Drugotnima i Drugačijima, koji traže ista prava kao i mi Prvi, Prvotni i Prvenstveni, svaki put i bez greške čut ćete kako nemaju ništa protiv njih, kako – ako baš hoćete – imaju među njima i mnogo prijatelja, i kako njima to ne predstavlja problem. Stvar funkcionira poput lozinke. Homofobi, šoveni, rasisti, ksenofobi i ostali zapravo se prepoznaju po rečenicama „Nemam ništa protiv Drugih“ i „Imam mnogo prijatelja među Drugačijima.“ Naravno da oni s Drugačijima nemaju nijedan privatni problem. Svaki je, naime, načelan.

Takvi su hrvatski desničari, rijetko prijateljski svijet. “Da je reprezentacija BiH eksplicitno bošnjačka reprezentacija, imao bih simpatije prema njima kao prema susjedima. To je nešto što moji prijatelji Bošnjaci vole i naravno da ću je podržavati. Puno više imam prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca“, govorio je svojedobno mladi inteligent Nino Raspudić. „Dario Kordić zapravo ohrabruje druge i svima govori o Bogu, on se neprestano moli za sve i ima prijatelje među muslimanima“, svjedočio je veliku Kordićevu ljubav za muslimane biskup Vlado Košić. „Imam prijatelje među Bošnjacima i to mi nije problem“, kvalificirao se predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović. „Da se razumijemo, nemam ja problema s pravoslavljem i islamom, imam tamo divnih prijatelja“, ispovjedio se i Davor Pavuna, sheldon cooper suvremene evangelističke fizike.

„Imamo masu Izraelaca i uopće Židova koji su naši prijatelji“, osnažio je tako režiser Jakov Sedlar svoje hrabre teze o rekreacijskom kampu Jasenovac. „Uostalom, imam prijatelje Albance“, branila se mlada SDP-ova lijeva desničarka Helena Novak kad je na Fejsu opisala Albance kao švercere i dilere. „Ni na koji način nisam uvrijedio niti jednog Roma, među kojima imam brojne prijatelje“, pojasnio je HDZ-ov zastupnik Stevo Culej svoj Facebook-status u kojemu je zastupnika Roma Veljka Kajtazija optužio da „laže kao srpski cigan“. „Nemam predrasuda prema nikome, imam prijatelje ateiste“, povjerila se nekadašnja ministrica socijalne politike i bivša časna sestra Bernardica Juretić, kad je onomad pozvala građane da mole za nju i novu Vladu.

Takvi su, rekoh, hrvatski desničari, rijetko prijateljski svijet. Imaju prijatelje među svim manjincima svijeta i cijele Hrvatske. „Dajte, molim vas, recite koja je to manjina ugrožena u Hrvatskoj? Mađarska? Muslimanska ili romska manjina? Ja nemam biti protiv nikoga, ni protiv Crnaca!“, nekidan je postrojavanje crnokošuljaša na Jelačića placu obrazložio Dražen Keleminec, a bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović šeretski je jednom zaokružio: „Svi manjinci su moji prijatelji.“

Svi su manjinci prijatelji zlatoustih hrvatskih šovena, natječu se hrvatski zlatoustaše tko ima više prijatelja među Drugačijima, i čestiti bi se čovjekoljubac i kozmopolit, kad vidi s kim se sve druže, morao pokolebati i zapitati što je zapravo s tim Židovima, Romima, Albancima, Crncima, muslimanima, ateistima i ostalim Ostalima. Hrvatska je desničarska scena poput omladinske radne akcije ili Facebook stranice Ivana Pernara, frenda se tu i lajka tko s kim stigne, cvate bratstvo i prijateljstvo: zaista, kako je pjevao Branko Kockica, „u svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo“, i ime mu je Republika Hrvatska.

Svi su manjinci prijatelji hrvatskih desničara, ali najviše ih je ipak među – homoseksualcima.

„Uostalom, u životu sam imala i imam mnoge prijatelje koji žive ili čeznu za istospolnom vezom. To su, kao i svi moji prijatelji, divni ljudi“, kaže tako i novinarka Karolina Vidović Krišto, heroina rata protiv homoseksualizma, pedofilije i ostalih duševnih i društvenih bolesti. „Kad bi se provelo istraživanje u toj populaciji, ne biste dobili jednoznačne odgovore. Imam i ja prijatelje različitih orijentacija, pa i homoseksualce, i slušam njihove probleme“, povjerio se onomad i predsjednik Sabora Božo Petrov. „Na homoseksualce gledam kao na susjede i prijatelje. Većina njih ne želi da ih se tako obilježava“, slaže se i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. „Pravi i istinski, a izgleda danas i jedini prijatelji homoseksualaca su upravo katolici“, objašnjava tu stvar Ivan Poljaković, profesor na Sveučilištu u Zadru. „A pravi prijatelj će reći istinu i onda kada ona nije lijepa. Kada bih lagao da homoseksualnost nije poremećaj, samo zato da bi se homoseksualci bolje osjećali, ja bih prema njima pokazao manje poštovanja nego što zaslužuju.“

„Uostalom“, slavodobitno će zaključiti slavna Željka Markić, „i mnogi homoseksualci su potpisali našu peticiju.“

Do dana današnjeg, jedina osoba koja nema prijatelja u LGBT zajednici – i koja je na izravno novinarsko pitanje ima li prijatelja među homoseksualcima odgovorila kratkim i jasnim „ne“ – jest Marijana Petir. A čak se i ona za svaki slučaj ogradila i rekla: „Ili barem ne znam da su homoseksualci.“ Sve u svemu, nema na cijelome svijetu desnice tako gay-friendly kao što je to hrvatska desnica, u kojoj svaki homofopčić s Fejsa ima barem dva-tri dobra prijatelja homoseksualca. Pravo je stoga pitanje koliko tih pedera ima i jesu li oni u Hrvatskoj uopće manjina.

Zapravo, samo još u jednoj društvenoj skupini hrvatski desničari imaju više prijatelja nego među homoseksualcima. „Ako mislite na Srbe“, požurila je Ruža Tomašić, „ja imam mnogo prijatelja Srba.“

„Čovjek sam koji je pišući svoju doktorsku disertaciju živio nekoliko mjeseci u Beogradu i imam veliki krug prijatelja među srpskim povjesničarima“, prisegnuo je rečeni Zlatko Hasanbegović. “Imam puno prijatelja u Srbiji”, prije par dana ponovio je Zdravko Mamić, što je onomad svoju tezu da Željko Jovanović ima „krvna zrnca koja mrze sve hrvatsko“ prisnažio tvrdnjom da „ima više prijatelja Srba nego cijela hrvatska vlada zajedno“. Baš poput svoga kuma, simpatičnog pučkog šovena Ćire Blaževića, koji je govorio: „U Hrvatskoj imam puno prijatelja Srba i nisam šovinist, ali Srbi opet vladaju!“

„Po ovome što oni pišu, ja sam najveći nacionalist u Hrvatskoj, a ni ne slute koliko prijatelja Srba imam koji bi rado posvjedočili o mom ‘nacionalizmu’“, nedavno je, recimo, Novostima poručio veteran i poduzetnik Josip Klemm. „Ja imam puno prijatelja Srba koji vole domovinu Hrvatsku“, podsjetio je Milorada Pupovca i glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić. „Ja imam prijatelja Branka srpske nacionalnosti“, legitimirao se za polemiku s Novostima i odlikovani hrvatski vitez Ivica Pandža zvani Orkan. „Živim u selu gdje imam petnaest prijatelja Srba, svaki dan se sretnemo“, ponosno HDZ-ov zastupnik i najpoznatiji saborski ustaša Stevo Culej zbraja za koga je nosio krvave gaće po Velebitu. „Ja imam prijatelje Srbe! Vjerujte mi, prijatelje Srbe!“, nakon one crnokošuljaške prisege u Zagrebu urlao je poglavnik Keleminec.

Ne upisuje se, kako vidite, u ustaše bez dva svjedoka, bošnjačkog pedera i židovske feministice, ili ciganske lezbijke i srpskog ateista, dobar prijatelj manjinac nešto je poput deklaracije zdravog, katoličkog i državotvornog heteroseksualnog Hrvata. Ima li, međutim, u cijelom tom šovenskom društvu ikoga tko – pored Srba, Židova, Albanaca, Roma, Bošnjaka, Crnaca, muslimana i homoseksualaca – ima prijatelja i među Hrvatima?

Naravno da ima.

„Moram da priznam, imam dosta prijatelja među Hrvatima“, nedavno je u intervjuu za NIN morao da prizna četnički vojvoda Bora Đorđević: „’Deklarisani ustaše’ me više cene kao deklarisanog Srbina.“

N1

Boris Dežulović
Autor 22.3.2017. u 13:55