Boris Dežulović: Vrijeme kretena

Boris Dežulović
Autor 13.3.2017. u 10:36

Izdvajamo

  • Sedamdeset dvije godine prije nas, recimo, saveznici su završili tu stvar s nacizmom, preorali Njemačku, pohapsili dvadeset-trideset Hitlerovih doglavnika, sudili im i presudili, pa desetak najgorih povješali, a tijela zapalili i bacili u rijeku. Sve je bilo gotovo u manje od godinu dana. Je li danas, sedamdeset godina kasnije, to ‘osjetljivo pitanje’ na koje ‘ne možemo jednostavno odgovoriti’? Uklešite na kakvu kamenu ploču ‘Sieg Heil!’, otiđite s njom, štajaznam, u mali bavarski gradić Dachau, postavite je na zgradu dječjeg vrtića i čekajte. Iznenadit ćete se koliko na njemačkom jeziku ima ‘jednostavnih odgovora’. Svakako, ne propustite ih na vrijeme upozoriti kako se ispričavate svakome koga je ‘Sieg Heil’ u Dachauu možebitno uvrijedilo.

Povezani članci

Boris Dežulović: Vrijeme kretena

Znamo, teško je vjerovati u priču o ploči kraj koncentracionog logora i Vladinoj komisiji o toj ploči, ali tako je to funkcioniralo u ono davno doba što ga danas općenito nazivamo Vrijeme kretena

Piše: Boris Dežulović-Novosti

Jednog dana, za trideset, pedeset ili sedamdeset dvije godine – koliko će već trebati da se ponište svi državnopravni akti i Republika Hrvatska proglasi nevažećom, pa isprazni, rastavi, demontira, resetira, sagradi, naseli i ustroji ispočetka, od najzabitijeg gradskog kotara do parlamenta i Ustavnog suda, i na kraju nacrtaju karte, popiše stanovništvo i preda molba za članstvo u Ujedinjenim narodima – teško će nam potomstvo vjerovati kako je to funkcioniralo u ono davno doba što će se do tada u udžbenicima već zvati Vrijeme kretena.

Kako će jednog dana naša praunučad, jadan im očeva oca otac, vjerovati kad im budu pričali – evo samo posljednji primjer – priču o vladinom Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, ili kraće Povjerenstvu za suočavanje s prošlošću? S njihove strane povijesti – za pedeset ili sto godina – ta će nevjerojatna priča, naime, biti vrlo jednostavna i izgledat će ovako.

Najprije je na zgradi dječjeg vrtića u gradiću Jasenovcu, nedaleko mjesta istoimenog nacističkog logora za istrjebljenje Srba, Židova, Cigana i političkih neistomišljenika, najvećeg koncentracijskog logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i najvećeg izvan teritorija Trećeg Reicha, punih sedamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata podignuta spomen-ploča poginulim pripadnicima paraustaške postrojbe iz Domovinskog rata, s uklesanim ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’.

Ponovimo, sporije: ‘Za dom spremni.’ U Jasenovcu. Nedaleko ustaškog logora.

Da, sedamdeset dvije godine nakon Drugog svjetskog rata.

Je li pitanje te sramotne ploče zapravo jednostavno pitanje? Naravno da jest. Je li pitanje te sramotne ploče bilo jednostavno pitanje ondašnjoj hrvatskoj državi? Naravno da nije. Predsjednik Vlade demokratske Republike Hrvatske, zvao se Andrej Plenković ili tako nekako, cijelu je stvar tada ocijenio ‘iznimno osjetljivom’, jer ‘pozdrav ‘Za dom spremni’ ima dvostruke konotacije’ – ‘konotacije na ustaški režim i logor u Jasenovcu, koja može vrijeđati žrtve i njihove obitelji’, ali isto tako i na ‘poginule hrvatske branitelje’ – ispričavši se na koncu ‘onima koje to vrijeđa’, pa zaključivši kako je to ‘pitanje na koje ne možemo jednostavno odgovoriti’.

Ponovimo, sporije: hrvatski premijer ispričao se ‘onima koje vrijeđa’ nacistički pozdrav kraj nacističkog logora. Jer ustaški pozdrav u Jasenovcu, vjerovali ili ne, ‘može vrijeđati žrtve’. Iako je to ‘osjetljivo pitanje’ s ‘dvostrukim konotacijama’ na koje se ‘ne može jednostavno odgovoriti’. Dakle ustaški pozdrav. U Jasenovcu. Nedaleko ustaškog logora. ‘Pitanje na koje se ne može jednostavno odgovoriti.’

Da, sedamdeset dvije godine nakon Drugog svjetskog rata.

Može li se, međutim, na to pitanje sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata ‘jednostavno odgovoriti’? Naravno da može. Jednostavan odgovor glasi otprilike ovako: ‘Mršupičkumaterinuustašku!’ Je li premijer na kraju ‘jednostavno odgovorio’? Naravno da nije.

Kako bi hrvatska država konačno i jednom za svagda našla ‘jednostavan odgovor’ na to ‘osjetljivo pitanje’ – na pitanje dakle, nikad nije naodmet ponoviti, može li se nadomak mjestu najstrašnijeg logora izvan Trećeg Reicha postaviti ploča s nacističkim pozdravom? – premijer demokratske hrvatske države dao je sastaviti pravu pravcatu Vladinu komisiju, sastavljenu od dvadesetak članova, liječnika, radiologa, leksikografa, pravnika, sudaca i predstavnika mladih, uz – vjerovali ili ne – nekolicinu povjesničara.

Komisija – kojoj je zadatak, kako reče premijer, ‘na racionalan, staložen način razmotriti odgovarajuće institucionalne i zakonske okvire kako bi se u pluralističkoj atmosferi društvo odredilo prema simbolima totalitarnih režima’ – nazvana je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, ili kraće Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.

Ponovimo, sporije: premijer je zbog ploče s nacističkim pozdravom nadomak nacističkog koncentracionog logora osnovao komisiju za razmatranje institucionalnih i zakonskih okvira za određivanje društva prema simbolima totalitarnih režima. Da, zbog ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu. Da, za suočavanje s rezultatima Drugog svjetskog rata.

I da: sedamdeset dvije godine nakon Drugog svjetskog rata.

Kako je onda država s tako tupom vlašću uopće opstala? Zapravo i nije. Kasnije su joj poništeni svi državnopravni akti i proglašena je nevažećom, pa ispražnjena, rastavljena, demontirana, resetirana, sagrađena, naseljena i ustrojena ispočetka, od najzabitijeg gradskog kotara do parlamenta i Ustavnog suda. Znamo, reći će im na kraju, teško je vjerovati u priču o ploči kraj koncentracionog logora i Vladinoj komisiji o toj ploči, ali tako je to funkcioniralo u ono davno doba što ga danas općenito nazivamo Vrijeme kretena.

Tako će naša praunučad, jadan im očeva oca otac, učiti o vremenu kad ‘odgovori’ nisu bili tako ‘jednostavni’ kako će izgledati njima, trideset, pedeset ili sedamdeset dvije godine poslije nas. I kako su izgledali nekoć, trideset, pedeset ili sedamdeset dvije godine prije nas.

Sedamdeset dvije godine prije nas, recimo, saveznici su završili tu stvar s nacizmom, preorali Njemačku, pohapsili dvadeset-trideset Hitlerovih doglavnika, sudili im i presudili, pa desetak najgorih povješali, a tijela zapalili i bacili u rijeku. Sve je bilo gotovo u manje od godinu dana. Je li danas, sedamdeset godina kasnije, to ‘osjetljivo pitanje’ na koje ‘ne možemo jednostavno odgovoriti’? Uklešite na kakvu kamenu ploču ‘Sieg Heil!’, otiđite s njom, štajaznam, u mali bavarski gradić Dachau, postavite je na zgradu dječjeg vrtića i čekajte. Iznenadit ćete se koliko na njemačkom jeziku ima ‘jednostavnih odgovora’. Svakako, ne propustite ih na vrijeme upozoriti kako se ispričavate svakome koga je ‘Sieg Heil’ u Dachauu možebitno uvrijedilo.

A onda, čim popravite zube i izađete iz zatvora, predložite im, čisto iz zajebancije, da tu stvar – smije li se, naime, ‘Sieg Heil’ javno komemorirati u gradu Dachauu i uopće igdje ikad, i u kakvim okolnostima – riješi savezni neki Bundeskomitee za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koji će na racionalan, staložen način razmotriti odgovarajuće institucionalne i zakonske okvire kako bi se u pluralističkoj atmosferi njemačko društvo odredilo prema simbolima totalitarnih režima.

Kako je, međutim – vidim da nam sad već dobro raspoloženu čukununučad to neobično zanima – ta stvar na koncu riješena u Hrvatskoj, kako je završila priča? Dobro, znamo da je Hrvatska na kraju raspuštena, ali što je u međuvremenu odlučilo Plenkovićevo Povjerenstvo?

Ne znamo, a nije ni važno. Nikad to zapravo važno nije ni bilo. Što je Vladino Povjerenstvo uopće moglo odlučiti? Što je moglo promijeniti? Kakvu god odluku, rješenje ili deklaraciju da je donijelo, nije ona mogla niti je promijenila baš ništa, niti pokolebala, a kamoli spriječila baš nikoga. Osim ako je premijer zaista mislio da će ustaše nakon toga zaprepašteno gledati svoga kvartovskog poglavnika kako golemom macolom razbija krasnu crnu ploču s velikim uklesanim ‘U’ i ‘Za dom spremni!’, rezignirano im objašnjavajući kako otkrivanje spomen-ploče otpada jer se Plenkovićevo Povjerenstvo, sad bilo na televiziji, u pluralističkoj atmosferi odredilo prema simbolima totalitarnih režima.

U kom slučaju je bio veći kreten nego što se to u ono vrijeme uopće smjelo napisati u novinama.

Tako će, eto, jednog dana – za trideset, pedeset ili sedamdeset dvije godine – našoj čukununučadi, jadan im očeva oca otac, završiti lekcija iz hrvatske prapovijesti, uznemirujuće i bolno ‘Suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima’

Boris Dežulović
Autor 13.3.2017. u 10:36