Boris Pavelić: Crkva je odlučila : Poglavnik može, don Grubišić ne može

Autor 6.1.2012. u 20:18

Boris Pavelić: Crkva je odlučila : Poglavnik može, don Grubišić ne može

Ateista, što je potpisnik ovoga teksta, ne bi trebalo zanimati kojega svećenika crkva kažnjava, a kojega nagrađuje. No kada je riječ o tako očitoj nepravdi u stvarima koje se crkve tiču ništa više nego i svih nas, i ateist treba reći svoju riječ. Nema, dakle, tog crkvenog zakona koji može prihvatljivo objasniti kažnjavanje don Ivana Grubišića, i istodobnu prešutnu zaštitu fra Vjekoslava Lasića, koji iz godine u godinu održava mise za ustaškoga poglavnika Antu Pavelića.    

 Svatko ima pravo zatražiti misno slavlje za spas nečije duše, a politiziranje ne bih komentirao. Tako je voditelj Tiskovnog ureda i glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije Zvonko Franc ovih dana komentirao zahtjev Centra Simona Wiesenthala da crkva izbaci svećenike »koji služe misu što potpuno ismijava kršćanske vrijednosti i vrijeđa sjećanje na njegove brojne žrtve«. 

    Ali crkva je, bogme, svećenika izbacila. Samo pogrešnog. Ne Vjekoslava Lasića, Stanislava Kosa i Vjenceslava Kujundžića, koji su u Zagrebu i Splitu proteklih dana održali mise za Antu Pavelića, nego don Ivana Grubišića, kojega su birači na proteklim izborima poslali u Sabor, jer ih je uvjerio da će ih ondje uvjerljivo zastupati. 

    Dakako da razumijemo kako crkveno pravo ima spreman odgovor zašto je don Grubišić izbačen, a nisu izbačeni Kujundžić, Kos i Lasić, čovjek koji nije poznat ni po čemu drugome doli po misama za vođu ustaša. No kakav god odgovor to pravo nudilo, taj odgovor služi nepravdi i velikoj sramoti. 

    Priznaju to čak i oni koji su kaznili don Ivana Grubišića. »Ideje, premda poželjne i nužne ovome društvu koje je, među ostalima i don Ivan Grubišić zastupao i na temelju kojih je postigao svoj izborni rezultat zajedno s ostalim sudionicima izbora, ne mogu biti opravdanjem njegovom aktivnom sudjelovanju u politici«, piše u priopćenju kojim je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić pokušao objasniti zašto kažnjava svojega svećenika. 

    Ali, zašto »poželjne i ovome društvu nužne ideje« ne bi mogle biti opravdanjem da netko, bilo tko, sudjeluje u politici? Zato što nisu istovjetne Barišićevima, ili zato što je svećenicima načelno zabranjeno sudjelovati u politici? 

    Samo, što je drugo misa za Hitlerova egzekutora nego – politika? Što je drugo protivljenje Haškome sudu, po kojemu je Barišić nadaleko poznat, nego – politika? Što je, ako baš hoćemo, potpora hrvatskome članstvu u EU, do kojega se crkva na kraju ipak dovinula, ako ne – politika? 

    Naprosto nema načina da crkva uvjerljivo objasni sramotu kažnjavanja don Ivana Grubišića s jedne, i nekažnjavanje poštovatelja ustaša, s druge strane. Nema načina da uvjerljivo objasni kažnjavanje svećenika zato što sudjeluje u politici, kada je crkva sama, na vlastito uporno inzistiranje, duboko u politici, i od toga ne odustaje. 

    Ili, možda, ipak ima načina. Je li možda objašnjenje u tvrdnji da nije problem u tome što se don Ivan Grubišić politički aktivirao, nego u političkome sadržaju njegova angažmana? U tome što politika don Grubišića nije i politika njegovih pretpostavljenih? A ako je tako, što bi se moglo zaključiti iz podatka da nadbiskup Barišić, dok kažnjava podređenog Grubišića, istodobno ne kažnjava podređenog Vjekoslava Lasića? 

    Kažnjavajući don Grubišića, a šuteći o misi za Pavelića, crkva nudi pokvareno i štetno shvaćanje morala. 

    Poručuje da je dopušteno javno slaviti zločince, ali da istodobno nije dopušteno misliti vlastitom glavom. Ateistima bi sve to bilo posve nevažno da crkva nema ambiciju nuditi moralne obrasce. 
    Ali ima. I u mjeri te crkvene ambicije, ateistu je javno kazati da su takvi obrasci odiozni

Novi list

Autor 6.1.2012. u 20:18