Božica Jelušić: O garavu kotliću i zlatnom kaležu

Povezani članci

• Ima izać′
• Bugojno 25 godina nakon rata: Čitati Jaspersa na trgovima
• STRAŠNA PRIČA O SLOVENSKIM VUKODLACIMA
• Nisu isti fašisti i antifašisti, nije isto dobro i zlo!
• Božica Jelušić: TOLSTOJANSTVO
• Dostojanstvo u boli

foto: pinterest

Kotlići nikada neće priznati svoju stvarnu zapreminu, ulogu i zamašćenost, neće se staviti u službu skupnog djela i izbrusiti barem jednu vrlinu, već će tvrdoglavo tražiti da klečimo i klanjamo se pred uzdignutim kaležom, ne sumnjajući da nisu dorasli ni onoj prvoj, životno podržavajućoj ulozi, kamoli pak uzvišenju u sfere duha, odakle se naziru bolji dani čovječanstva i pravičniji, humaniji i duhovniji svijet.

Dakle, postoji ta veoma raširena uzrečica, kako se tri stvari na svijetu nikako ne mogu sakriti: ljubav, bolest i siromaštvo. S pozicije našega vremena, u kome se zbog ekspanzije medija i urušavanja stidljivosti i skromnosti, većina ljudi želi katapultirati u javnost, ne pristajući na “običnost”, rekla bih da se ovom nizu treba dodati još jedan pojam: BEZNAČAJNOST. Upravo ta se osobina ničim ne može kamuflirati, te kad-tad izbija na površinu. Ni akademske titule i pozicije, ni raskošan malograđanski okvir nekretnina, firmi, kapitala i hedonističkih objekata, ne mogu sakriti činjenicu da je pred nama kukavelj, manipulator, posjednik “štakorske inteligencije”, bez vrlina i plemenitosti, bez formata i veličine, bez potencijala i bez stvarne misije u svijetu i među ljudima. Netko koga je toliko lako kupiti i pridobiti, da poslije sam sebi ne vjeruješ kako si jeftino prošao, samo što nikako ne možeš isprati prljavštinu s prstiju i ispod nokata.

Izrekosmo to ovih dana, u povodu beznačajnika, kojega je politički vrtlog izbacio na površinu, a on se slomio u svoj svojoj bijedi, pred prvim zadatkom: da prihvati važnu političku dužnost i sav rizik koji uz nju ide, u teškom trenutku stvarnosti. Isplivalo je na površinu sivo, neuglednu, začvoreno biće, protuslovno i smušeno, napola artikulirano, retorički nesposobno, no s dozom agresivnoga narcizma, koji uz takove poluprijesne ljude redovito dolazi. Nije me iznenadilo kad su neposredno potom u javnost isplivale masne fleke na biografiji dotičnjaka: kunktatorstvo, protekcionizam, nekompetencija, kriza identiteta, grabežljiva sebičnost, pokondirenost, bezobrazluk i stalan bijeg od odgovornosti. To je gotovo klasičan set ANTI-VRLINA, koji nalazimo među suvremenicima iz akademske, političke i upravljačke garniture, te pretendentima na političke funkcije, a koji njihovi zaštitnici i “gurači” iz pozadine, začudo, ne vide, dok ne pukne bruka u javnosti. a potom se uglavnom otresaju, da zapravo “slabo poznaju” rečenoga favorita, te su “imali o njemu posve drugačije mišljenje”.

Sve to je jadno, žalosno i lažljivo. Erozija javnoga morala počinje kad takve garave kotliće, u kojima se do jučer kuhao mastan gorički gulaš, uvjerimo da su zlatni kaleži, pa oni doista povjeruju kako će odsada nositi misno vino i hostije pred narod željan posvećenja i duhovne okrjepe. Ali zaista, što takav jednokratni sebičnjak, polovnjak i podolnjak i cijelo njegovo anonimno jato, mogu donijeti u svijet? Kako to veli Milosz: “Bojim se da, istini za volju, takozvana potraga za smislom života mora naići na neprobojan zid ako gubimo osjećaj da je naša svakodnevna uloga dijelom velikog skupnog djela”. Kotlići nikada neće priznati svoju stvarnu zapreminu, ulogu i zamašćenost, neće se staviti u službu skupnog djela i izbrusiti barem jednu vrlinu, već će tvrdoglavo tražiti da klečimo i klanjamo se pred uzdignutim kaležom, ne sumnjajući da nisu dorasli ni onoj prvoj, životno podržavajućoj ulozi, kamoli pak uzvišenju u sfere duha, odakle se naziru bolji dani čovječanstva i pravičniji, humaniji i duhovniji svijet.

6. prosica 2015.

Flora Green