Braća u zločinu

Autor/ica 20.6.2012. u 10:28

Braća u zločinu

Ibetu, Draženu i ostalima iz kombija 

 

 

Pobjegao bih ja od rata, ali neće on od mene.

Tako, neki dan dobih e-mail od zemljaka, uglednog sociologa i politologa Džemala Sokolovića. U mailu mi skreće pažnju na skorašnji tekst Edhema Badžaka, takođe Konjičanina, u sarajevskom “Oslobođenju”. Badžak je prije penzionisanja bio dugogodišnji dopisnik ovog dnevnog lista iz “našeg malog mista”.

   Badžakov recentni članak govori o (šutnji o) zločinu koji se u junu ratne 1992. godine desio u Repovcima kod Bradine.

   O čemu se, zapravo, radi? Dvanaestog juna 1992. konjičkom MUP-u je dojavljeno da je na širem lokalitetu Bradine primijećena skupina neprijateljskih vojnika. Jedinica od 9 vojnih policajaca pošla je na teren da izvidi situaciju, ali tamo nije našla ništa sumnjivo.

   No, vraćajući se sa zadatka, upali su u klopku. Ispostavilo se da se radilo o klasičnoj “sačekuši”. Vozilo je na jednom mjestu naišlo na prepreku na putu. Kad su izašli da je uklone, na vozilo je ispaljena “zolja”. Potom je kombi izrešetan rafalnom paljbom s obje strane puta. Devetorica mladića nisu imala nikakve šanse. Sve je završeno u nekoliko sekundi.  

 

   To se sve zna, kao i frapantna činjenica da su počinioci gnusnog zločina takođe pripadnici Armije BiH! Ali, ono što se uporno krije – a time se i bavi pomenuti Bažakov članak – je slijedeće: ko su naručioci ovog klasičnog ratnog zločina? Koji su ih mračni motivi naveli da naruče ovaj gnusni zločin?

   S tim u vezi, bivši novinar “Oslobođenja” žestoko kritikuje odnos  ratne, ali i svih poratnih vlasti prema ovom slučaju. Jer, sve se one odreda, tvrdi Badžak, svojski  trude, ili su se pak trudile, da ne otkriju identitet mračnjaka iz (duboke) sjene. Zajedno sa porodicama nastradalih, Edhem Badžak postavlja jednostavno, suštinsko pitanje: zašto je to tako?

   Badžakov tekst je precizan i oštar poput mača, i malo mu se šta može dodati.

   Ali, imam i ja o tome svoju priču.

   Budući sam, naime, tih ratnih dana i sam bio u Konjicu, znam da je u noći nakon ubistva na Bradini u Gradu gorjelo nekoliko kuća.

   Naime, prva pomisao na vijest o strašnom krvoproliću bila je, naravno, da su zločin počinili ubačeni diverzanti srpske vojske. Stoga su, u bijesu i očaju, suborci ubijenih policajaca krenuli da se svete nedužnima. Da pale srpske kuće.

   Mirna, vedra proljetna noć. Nebo puno zvijezda. Grad u potpunom mraku. I upravo sam krenuo vani, da zapalim jednu pred spavanje, kad u sablasnoj tišini začuh neko pucketanje. Gore kuće! Ne jedna, nego dvije, tri, pet… Ogromne buktinje, plam i varnice paraju nebo. Na drugoj strani Neretve, ugledah u plamenu kuću vunovlačara Jovanovića. A ovdje, na stotinjak metara vazdušne linije od nas, gori krov kuće Stanka Golubovića. Da je bilo vjetra, njene su varnice mogle i našu kuću dohvatiti!

   

   No, poslije nekoliko dana dogodilo mi se nešto još upečatljivije. Otac jednog od ubijenih momaka, Zvonko Pandža, zamolio me je da zajedno odemo do ostataka kombija u kome su stradali njegov sin i drugovi. Vozilo je, naime, nakon zločina  dovučeno i ostavljeno u blizini naše kuće, pokraj šumskog druma na jednoj velikoj okuci.

   Zvonko i njegova supruga su bili prijatelji mojih roditelja. A i da nisu – ko bi takvu molbu mogao odbiti?!

 

   Šutke smo prepješačili taj “pedalj mjesta”. Usput, naravno, nikog. Što je za pušku, na liniji je, a ono što nije, ćupilo je po skloništima. Nikad se nije znalo kad će “brđani”  krenuti s “junačkim” granatiranjem.

    Ostao sam na nekoliko metara od kombija. Zvonko pođe da otvori peta vrata, i mahnu mi rukom. “Vidi,  još ima krvi.” I doista, na podu i zidovima garavih ostataka vozila, tamni krugovi nepravilnih oblika. Krv. Ulje i znoj ljudskoga tijela. Strava i užas.

   “Znaš, rekli su mi da je moj Dražen, iako ranjen, jedini uspio iskočiti. Prije rata je bio nogometaš. Top-kondicija. Ali, stigli su ga nakon samo nekoliko desetaka metara.”

   Izgovorio je to mirno, nekako stojički. A samo on zna kako mu je bilo!

   Neke stvari čovjek doista ni najljućem neprijatelju ne može poželjeti.

   Krenuh da zapalim, ali nisam mogao. Tresle mi se ruke.

   Šutke, nogu pred nogu, smo se vratili kući i Zvonka, sticajem okolnosti, nikad više nisam vidio.

  

Da se vratim na Badžakov tekst. Povodom njega, danas najviše mislim na “šutljivce” na vlasti, foteljaše u uniformama ili kravatama koji nam evo već dvadesetak godina sjede za vratom. Šute, malo rade, i uzimaju pare. I misle da će tako dovijeka. Zataškavaju i prešućuju sve što im ne ide u prilog. A toga – more!

   No, zaboravili su jedno: šutnja može biti zlato, ali i saučesništvo u zločinu. A uz zločin, znamo – ne samo kod Dostojevskoga – ide i kazna. Kad – tad.

 

 


 

Tagovi:
Autor/ica 20.6.2012. u 10:28