Brak licemjerja i nemorala

Povezani članci

• Igre bez granica
• Esad Bajtal: Zbivši nas u tri stada, oni su isključili združeni otpor etnorazdruženih građana BiH
• Kada se senzor isuši
• Kninska lekcija iz domoljublja
• Sjećanje i življenje: Sjenama Srđana Aleksića i Gorana Čengića  
• Bože, čuvaj Japance

 Desno orijentirana katolička udruga “U ime obitelji”, krajnje homofobnog karaktera koji nastoji maskirati u svojim javnim istupima, raspisala je zahtjev za provedbu referenduma kojim se u hrvatski ustav unosi članak o definiciji braka, kao “zakonskoj zajednici žene i muškarca”. Uspjevši skupiti više no dovoljno potpisa za njegovo održanje (oko 750 tisuća), prisilila je hrvatski Sabor da ga raspiše za 1.decembra ove godine (čak traže i izuzeće GONG-a, kao kontrolnog mehanizma tokom provođenja referenduma!). “Kukuriku koalicija”, kao navodno napredna vladajuća skupina stranaka, prividno se grčevito opirala stavljanju na općenarodno odlučivanje pitanja koje zadire u osnovna ljudska prava. Pitanja koje  izrazito diskriminira LBQT manjinu stanovništva u odnosu na seksualno opredjeljenje većine. U stvarnosti, s obzirom da definicija braka kakva se zahtijeva referendum postoji u Obitelskom zakonu (“Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca”), takva diskriminacija je i dandanašnja realna činjenica hrvatskog društva. Kvaka, reklo bi se, je u tome, da se takva odredba zapisana u Ustav vrlo teško može promijeniti, s obzirom da to zahtijeva 2/3 glasova saborskih zastupnika; u desnoj, homofobnoj i katoličkoj Hrvatskoj za očekivati negdje u rasponu između jednog stoljeća i tisućljeća. Naravno, postoji mogućnost direktne promjene ustava referendumskom voljom naroda – što su vladajući tumačili na svoj način. Kao, uspjeh referenduma bi samo značio znak Saboru da – unutar svojih nadležnosti – pokrene pitanje promjene ustava. Ustavni sud je, na vlastitu inicijativu, odbacio takvu interpretaciju, međutim nije mu palo na pamet da – također samoinicijativno – pokrene pitanje ustavnosti bilo kakvog referenduma o ljudskim pravima. Konačno, na to je cijela vladajuća garnitura zajedno sa Ustavnim sudom upozorena od napredne javnosti i organizacija iz zemlje i inostranstva, kao i od Vijeća EU. U čitavoj se stvari iskazalo licemjerje cijele strukture trenutne hrvatske vlasti – od “kukurikuovaca” koji izgleda znaju samo kukurikati, do Ustavnog suda. Naime, u saborskom glasanju je najjača stranka okupljene “peradarske koalicije” – uz protivljenje svog najjačeg koalicijskog partnera – glatko sklopila sporazum sa opozicijom, odlučivši se za održanje referenduma. No, ama baš ni jednoj stranki spomenutih kokodakajućih pijevaca, nije palo na pamet da pokrenu pred Ustavnim sudom (kad je već ovaj iznenada naprasno zanijemio) postupak o ustavnosti raspisivanja referenduma koji zadire u ljudska prava. „Hrabro“ su, dobro poznajući mentalnu strukturu svojih birača i njihovu (vrlo vjerojatnu) osvetoljubivost na idućim parlamentarnim izborima, prepustili tu ulogu nevladinim udruženjima građana, pa oglase li se, oni skidaju odgovornost sa sebe, ne oglase li se – kukurikači su navodno sve (za naivne naravno) učinili da do referenduma ne dođe. Čak je i predsjednik Sabora, koji je neki dan prije inzistirao na postavljanju tog pitanja pred najvišu hrvatsku sudsku instancu, pokazao svoju nedoslijednost i apsolutnu nemoralnost, podsjetivši nas na ministra prethodne vlade koji je prvo svoju ženu poslao na umjetnu oplodnju, da bi onda u parlamentu glasao protiv nje. Čuvanje slatke pozicije za vlastito dupe ispred je etike šljama koji je zavladao širom regije. Ipak, nevladina, napredna građanska scena odlučila se oduprijeti ovakvom licemjerju (ne)principijelne? koalicije vladajućih i opozicije. Na svu sreću, ženske udruge – u ime relativno malobrojnih građana kojima pamet nije u arhaičnim knjigama ili u međunožju, već tamo gdje joj je i mjesto – odlučila je zatražiti pravorijek Ustavnog suda o referendumskom pitanju. Daklem, valja se pouzdati u upitno egzistirajućeg boga i/ili jednako sumnjivu pamet strukture kojoj su povjerili svoj prigovor.

Licemjerje vladajućih ogleda se ne samo u šutnji kojom su praktično – u sprezi sa svojim stranačkim protivnicima – proturječili vlastitom kokodakanju pred javnošću, već i u činjenici da im nije palo na pamet (kako da nije, samo se prave naivni) da, prije no je referendumsko pitanje uopće došlo na red, promijene definiciju braka u Obiteljskom zakonu. Odsustvo upotrebe praktičnih mehanizama koji svakoj vlasti stoje na raspolaganju (sjetimo se samo „problema“ ćirilice) svjedoči o nedostatku dobre volje i iskrene opredjeljenosti za stvarnu zaštitu manjinskih prava. Što im ne bi bilo nimalo teško s obzirom na broj glasova kojima raspolažu u Saboru. Ovako je vrlo moguće da će referendumska odluka, poznata već i prije njegova održanja (šteta novaca koji će se utrošiti na organizaciju), postati neka vrsta presedana u načinu ograničavanja manjinskih prava vezanih za spolnu orjentaciju, umjetnu oplodnju, abortus, vjersku opredjeljenost, prava etničkih manjina (već je u pripremi referendum o ograničavanju ćirilice) i tko zna koja još. Velika je vjerojatnost da manjine postanu taocima volje zatucane većine hrvatskih građana.

 Na kraju, tek ona čuvena primjedba da “svaka država ima vlast kakvu zaslužuje” – vlast koja je jasno ogledalo društva koje ju je izabralo. Njegovim naprednim članovima, prvenstveno intelektualcima ali ne samo njima, ostaje u principu tek da kokodaču poput vlasti. Razlika je u tome što potonji to čine s pozicija moći, u mogućnosti da ovisno o vlastitim interesima biraju hoće li nakon silnog kukurijekanja snijeti jaje ili mućak, dok drugi u svojoj nemoći mogu biti sretni ako im se uopće čuje glas. Razlika između naprednih i reakcionarnih snaga je što najveći dio povijesnog vremena prve samo pasivno uzdišu (optimisti će to zvati „pripremanjem terena“ za promjene), dok one druge uzimaju stvari u svoje ruke. U međuvremenu, sva naizgled nepovezana događanja kao da su dobro kontrolirana iz strateških centara (Crkva, HDZ) koji se prilično neuspješno nastoje prikazati postrani od zbivanja, gurajući u prve redove svoje pijune (pastvu, branitelje, sitnu desničarsku boraniju,…) – bivše, a možda i neko buduće topovsko meso. Ne jedan povijesni primjer ukazuje kako samo praktično djelovanje, a ne jalovi intelektualizam koji tek detektira probleme (što, dakako, nije nevažno) više doprinoseći samoljubivoj autopercepciji autora negoli njihovom razrješavanju, zaista mijenja stanje. Naravno, za to trebaju sazrijeti uvjeti i društvena svijest, te političke snage kao njeni nosioci, no nekako se čini da desničari brže sazrijevaju od onih lijevih. U očekivanju da se to desi, ostaje nam – zajedno sa mnom – tek kokodakati. Ipak, naše kvocanje nije izraz bahate upotrebe političke moći u svrhe dresure i kontrole stanovništva, već odraz bespomoćnog promatranja zbivanja. Dok se neki mire s time ili bježe glavom bez obzira iz vukojebine u kojoj im se ponesrećilo roditi, dotle treći nemoćno kokodaču u očekivanju raspleta.

        Kokokokodaaaak!