Branko Lustig: Svijest o toleranciji treba širiti i moći pružati ruku pomirbe

tačno.net
Autor/ica 28.10.2013. u 09:25

Branko Lustig: Svijest o toleranciji treba širiti i moći pružati ruku pomirbe

Dvostruki oskarovac Branko Lustig gostuje u Sarajevu s Festivalom tolerancije, čiji je utemeljitelj, a u sklopu kojeg se u Sarajevu održava Drugi festival jevrejskog filma. Slavni filmaš za Oslobođenje govori o svojim motivima da tako posvećeno radi na afirmaciji međusobnog uvažavanja i razumijevanja među ljudima, te zašto smatra da je tolerancija moguća, opisuje iskustva iz susreta sa školskom djecom na tzv. Edukacijskim jutrima, a otkriva i svoje impresije o Sarajevu i sarajevskim filmskim kreativcima.

Piše: Jadranka DIZDAR, Oslobođenje

Prije svega, čestitam Vam Nagradu za životno djelo, koju ste nedavno dobili na bečkom LET’S CEE film festivalu.

– Nagrade… Kada počnu dolaziti u mojoj životnoj dobi, onda su nekako tužne.

Zašto tužne, zar nagrade nisu izvor radosti?

– Nagrade za životno djelo znak su da ste definitivno ostarjeli. Nagrade su kao kameni međaši na cesti, mjere pređeni put. Kako odlazite, svaka nagrada je uvijek kamen koji određuje jedno doba. Nagrada za životno djelo onaj je međaš koji kaže da je pređen najveći dio puta.

U Sarajevu ovog tjedna gostujete s Vašim Festivalom tolerancije, Drugim festivalom jevrejskog filma, kažem Vašim festivalom jer Vas se kao počasnog predsjednika i slavnog dvostrukog oskarovca najčešće poistovjećuje s ovom u svijetu zaista jedinstvenom manifestacijom. Kako biste Vi definirali toleranciju, zašto je uvijek tako teško dostići toleranciju među ljudima?

– Iako bih poučen vlastitim iskustvom mogao prije ustvrditi da je Thomas Hobbes imao pravo kada je rekao da je čovjek u svom prirodnom stanju drugom čovjeku vuk (Homo homini lupus), ja i dalje idealistički poput Rousseaua vjerujem u vrijednosti jednakosti i slobode. Tolerancija – koliko god ona za neke bila teško dosezljiva kategorija afirmacije svega što je “različito i drugačije”, ipak je moguća – konstantnim prosvjećivanjem! To je moja misija i stoga tzv. Edukacijska jutra prate naše festivale.

72 tuzlanska groba

Je li u moći svakoga da pruži ruku nekome drugačijem?

– Mora biti. Ako smo mi, koji smo bili u koncentracijskim logorima u Drugom svjetskom ratu, čiji su najbliži ubijeni u tim logorima, danas u stanju razgovarati s njemačkim filmašima i kulturnim radnicima, pružiti im ruku pomirnicu, onda je to moguće. Treba samo imati volju, razvijati svijest i shvatiti da mržnja ili nesnošljivost ničemu ne vode. Ako tako postupamo i postavljamo stvari, onda može biti ljubavi. Nedavno sam bio u Tuzli, otišao sam na tuzlansko groblje i vidio 72 groba. Svi su stradali od jedne granate. Pitam se: zbog čega je to potrebno?

Mnogi postavljaju isto pitanje.

– To je glavno pitanje. Takvi se zločini ne smiju ponoviti. Ne smije više doći do toga da pucaju s Ozrena na Tuzlu.

Ili, da s Pala pucaju na Sarajevo?

– I onda pogode tržnicu Markale. Znači, pucali su, bacali su granatu namjerno.

U ovom kontekstu moram Vas upitati za komentar o usporedbama masovnih zločina nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini tijekom nedavnog rata s holokaustom u Drugom svjetskom ratu, genocod u Srebrenici potvrdio je i Međunarodni sud pravde u Haagu, što Vi mislite o tome?

– Mislim da nisu Židovi uzeli sebi za pravo korištenje riječi holokaust. Osobno mislim da su mnogi Bosanci prošli ono isto što su prošli moji djed i baka u Jasenovcu i u blizini Osijeka u vrijeme Drugog svjetskog rata. U tome je poanta, da nema razlike. Ne vidim razliku između Jakoba Fincija i jednog sarajevskog muftije ili Filipa Davida. To su ljudi koji su svi na jednoj, skoro istoj razini, a ono što im je zajedničko jest da su ljudska bića. U okviru našeg Festivala tolerancije radimo upravo na afirmaciji takvog promišljanja. Kada priređujemo naša Edukacijska jutra, ja se obraćam skupovima od 500 djece, premda danas smatram da bi morali imati Edukacijska jutra, podneva ili večeri također i za roditelje.

Održali ste brojna Edukacijska jutra u Zagrebu, Rijeci, Kninu, Šibeniku, Zadru, Tuzli. Prilagođavate li svoj istup s mjestom gdje govorite ili uvijek govorite istu storiju?

– Ja sam među rijetkim predavačima bez notesa i zabilješki jer govorim uvijek iz srca. Govorim ono što mislim da treba prenijeti djeci i što bih ja volio čuti da sam dijete kada bi mi netko pripovijedao storiju o jadnim ljudima, Židovima ostavljenim na željezničkoj stanici prepuštenim divljacima. Ili o Jasenovcu.

Jeste li imali u planu napraviti sličan festival i u Srbiji?

– U Beogradu je Festival tolerancije održan 2008. godine, vjerojatno ćemo ići ponovo u prvom mjesecu 2014. Smatram da i ondje treba ići jer se i u Beogradu desio holokaust i da i danas tamo treba širiti svijest o toleranciji.

Festival tolerancije bilježi fantastičan porast zanimanja publike, u samo sedam godina održavanja Festivala u Zagrebu broj posjetilaca povećan je za čak 530 posto. U okviru Edukacijskog jutra Vi svjedočite o vlastitom iskustvu jer ste kao dijete iskusili strahote nacističkih koncentracijskih logora. Osim prenošenja strašnog iskustva iz Drugog svjetskog rata, što Vas najviše motivira da komunicirate sa školarcima?

– Mislim da je izuzetno bitno biti vjerodostojan u prenošenju tih pripovijesti. Ja sam jedan od zadnjih preživjelih koji govorim na način nekoga tko je to prošao i preživio, a danas mislim i duboko vjerujem u misiju prosvjećivanja i širenja tolerancije u društvu. Još malo i neće više imati tko vjerodostojno govoriti i prenositi. Ne zato jer neće htjeti nego zato jer nas neće biti, mi smo 80-godišnjaci. Toj djeci će netko drugi prenositi našu priču, ali oni neće morati povjerovati jer će to biti na razini rekla-kazala. Zašto djeca sada dolaze i slušaju, zašto pitaju? Jer vam vjeruju, kažu: on je bio ondje, govori vlastito iskustvo. To ima težinu.

Poručujete: “Da se nikada više ne ponovi”, ukazujete na negativne aktualne primjere. Filmove koji ovo ilustruju uključili ste u selekciju Festivala?

– U programu Festivala imamo film iz Njemačke, snimljen u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj 2011, a naziv je “Borbene djevojke” (Combat Girls). Govori o aktualnom jačanju neonacizma. O tome stalno govorim, da ljudi danas ne primjećuju pojavu sablasti neonacizma u cijeloj Europi, prolazi se pored takvih pojava, ljudi misle nemoguće je da se ponovi. Nadam se da su u pravu, međutim, smatram kako treba puhati i na hladno.

Kada na Edukacijskim jutrima djeci govorite o strahotama holokausta, rasplače li se netko od njih?

– Plakali su. Naročito se rasplaču djeca kojima priđete kada ona postavljaju pitanja. Onda svi nekako dođu oko tog djeteta. Uspostavi se krug povjerenja. Primijetili smo da nekada uopće ni ne trebam mikrofon jer svi nagrnu, okupe se oko nas i slušaju.

S obzirom na to da promovirate toleranciju, na prostoru bivše države gdje se u relativno bliskoj prošlosti dogodilo nekoliko strašnih ratova, u kojem prostoru je pomirba, po Vama, otišla najdalje?

– To je teško pitanje jer uvijek vjerujem da može i bolje. Mi smo držali predavanja u puno gradova. Dobri su primjeri Tuzla ili Knin. Imam odlične dojmove o Tuzli, uspjeli su, uspijevaju još raditi na pomirbi srpskog, bosanskog i hrvatskog stanovništva, ozračje je jako dobro.

U Vukovaru, gradu koji je toliko propatio u ratu i bio sravnjen gotovo do temelja, je li pomirba moguća?

– Jeste. Možda će to biti dugotrajniji proces jer rane su svježe i duboke, ali bez nade da je pomirenje moguće, nema niti smisla živjeti u tom gradu.

Kako gledate na pitanje ćirilice u Vukovaru?

– Pismo samo nije nikada krivo. Da se više čitalo i prosvjećivalo, razvijalo svijest o vrijednostima različitosti kultura, vjera, jezika i tradicije – zapisano na bilo kojem pismu svijeta, manje bi zla bilo. Pitanje manipulacija preko pisma je nešto sasvim drugo. O tome ne želim govoriti.

Je li vrijeme liječi sve rane?

– Jednog dana sve će biti jednako, što kažu, sve će biti zemlja.

Zlatno srce Sarajeva

Budući da gostujete u Sarajevu, gradu filma, gdje ste uvijek rado viđen gost, neizbježno pitanje: što mislite o sarajevskim filmašima?

– Sarajevo ima jako talentirane filmske radnike i filmske kreativce. Svojim stvaralaštvom oni su uspjeli stvoriti jezgru, a čim je jezgra stvorena, onda je lako raditi filmove. Sarajevo je zaista posebno. Reći ću jednostavno: lako je biti veliki filmski grad kada u njemu imaš Kenovića. Beograd ima Paskaljevića, on je fenomenalan. Lako je bilo i Zagrebu kada je imao Branka Bauera i Veljka Bulajića, čiji “Vlak bez voznog reda” osobno smatram jednim od najboljih filmova na teritoriju cijele ove regije.

Kada danas dođete u Sarajevo, što prvo vidite, ima li progresa?

– Za Sarajevo me vežu lijepe uspomene i uvijek mi je drago ponovo doći i vidjeti da i nakon onih nesretnih 90-ih Sarajevo se ne predaje. U Sarajevu sam bio još 1958. snimajući sa Bauerom film “Samo ljudi”, a onda i u doba “Kozare” 1962. I jasno vidim kako je grad narastao i da život u njemu unatoč svemu što se desilo nije zamro. Jako sam ponosan što sam prošle godine dobio Zlatno srce Sarajeva.

Vaši planovi tijekom najnovijeg boravka u Sarajevu?

– Obećao sam nekim vlasnicima ćevabdžinica da ću ih doći posjetiti, bit ćemo sa sarajevskim prijateljima i, ono što je najvažnije, svake večeri ćemo se družiti sa Sarajlijama.

tačno.net
Autor/ica 28.10.2013. u 09:25