Branko Lustig: Uvijek možeš odlučiti. Odlučio sam da hoću da živim

Autor/ica 22.9.2012. u 09:52

Branko Lustig: Uvijek možeš odlučiti. Odlučio sam da hoću da živim

Hrvatski producent i oskarovac Branko Lustig o iskustima iz holokausta, o susretu sa Spielbergom i o ‘Schindlerovoj listi’

                                                                   

Vesna Milek, Sobotna priloga Dela, 19.08.2012.

Sve što napravi Branko Lustig je veliko i upisuje se u kolektivno sjećanje. U nekadašnjoj Jugoslaviji je potpisao produkciju filmskih  epova kao što su ‘Kozara’ i ‘Bitka na Neretvi’, iskazao se u međunarodnim koprodukcijama, poput serije ‘Vjetrovi rata’ i filmovima kao što su ‘Limeni bubanj’ i ‘Sofijin izbor’, otišao je u Hollywood i sa Spielbergom napravio najveći spomenik žrtvama holokausta – ‘Schindlerovu listu’, film za kojeg je dobio prvog Oskara.

Drugog oskara je dobio za ‘Gladijatora’ Ridley Scotta, sa kojim je napravio još cijeli niz kultnih filmova, kao što su ‘Pad crnog jastreba’, ‘Nebesko kraljevstvo’ i ‘Američki gangster’.

Na Sarajevo Film Festival je došao primiti počasno Srce Sarajeva, a “svoje je još davno dao Sarajlijama”, kao što je rekao. U međuvremenu je na Festivalu na konferenciji o ljudskim pravima  održao predavanje. 11. jula je učestvovao u spomenskim svečanostima u Srebrenici.

Sjedio je u uglu stare kavane sarajevskog Hotela Europa, sa svijetlim, elegantnim, slamnatim šeširom, u svijetlom odijelu, okružen televizijskim novinarima. Iz daleka je izgledao kao prototip holivudskog producenta iz starih filmova. Kad priđeš bliže, kad ti stisne ruku, osjetiš životnu snagu čovjeka koji je preživio holokaust, o čemu svjedoči broj A 3317 na ruci.

Aha, iz Slovenije ste, super, rekao mi je i snažno stisnuo ruku. Poznajete li Borisa Cavazzu?

S njim ste surađivali u filmu ‘Muke po Mati’ (1975). Rekao mi je da ste mu  tada spasili život.

Jer je brzina bila važna. Radilo se o minutama. Na snimanju scene kod groba on je doslovno pao u raku. Mislili smo da se radi samo o trenutnoj slabosti. Poslije se pokazalo da je u pitanju život. Odvezao sam ga u vojnu bolnicu, vikao sam na doktore. Bilo je krvavo, doslovno.

Boris Cavazza je…nevjerojatan glumac. Izuzetna karizma. I kod onog ludog Lordana Zafranovića uspio je napraviti fenomenalnu ulogu. Bilo je vrlo teško snimanje, bilo je vruće, kao danas u Sarajevu. Na prvi dan snimanja sam se probudio sa visokom temperaturom. To si ne smijem dozvoliti, rekao sam, ne prvi dan snimanja. Ali nisam mogao ustati, imao sam upalu pluća. Na tom snimanju su se sve vrijeme događali neki zapleti.

Imali smo čudesnog snimatelja, Karpa Godinu. Kako je snimio bokserski dvoboj sa Borisom, još i dandanas se sjećam, fenomenalan snimatelj.

Pozdravite Borisa. Poznajem i njegovog sina, Sebastijan se zove, zar ne? Odličan je, isti Boris. Boris i ja smo na tom snimanju doživjeli štošta zajedno, da,

Znate, ja sam više Slovenac nego što Vi to mislite (osmijeh). Kad mi je bilo 18, 19, 20 godina, popeo sam se na sve vaše planine. Znao sam i jodlati. Pa kažem, kao pravi Slovenac.

Šta Vas je privuklo u slovenačke planine? Adrenalin ili ljepota?

Ljepota. Najprije radi ljepote. Najprije sam radi ljepote prepješačio vaše planine – i dosadilo mi je. Onda su mi rekli : pa možeš se baviti aplinističkim penjanjem. I otišao sam u alpinističku školu, i tako sam upoznao sve slovenačke alpiniste. Najprije su me vodili po stijenama drugog ili trećeg stupnja zahtjevnosti, a onda sam se pentrao po triglavskim stijenama četvrtog stupnja. Nebrojeno puta sam bio na Kredarici, sa Kredarice sam se jednom spustio na skijama … i sišao do dole bez ogrebotine.

I onda je smrtno nastradao moj najbolji prijatelj. Tada sam prestao. Bio je prvi na vezi. Ja sam bio vrlo čvrsto privezan, odjednom sam ga vidio kako leti pored mene. U ono vrijeme nismo nosili kacige. Da je imao kacigu ne bi poginuo. Dugo nisam došao sebi.

Kad u intervjuima čitamo o djelićima Vaše životne priče, čini se nevjerojatno da ste toliko puta za dlaku izbjegli smrt…

Puno puta sam bio vrlo blizu, da. Puno puta sam bio tako blizu da sam osjećao njen dah za vratom. (osmijehne se). I sada, nedavno sam bio skoro na onoj strani. Bio sam bolestan, jako bolestan.

I onda ste navodno na otvaranju Festivala židovskog filma u Zagrebu izjavili: ‘Preživio sam holokaust, šta mi onda može napraviti ’rak’?’

(Osmijehne se). Vidite, sad brijem samo jednu stranu lica (pogladi se po licu), jer je druga strana potpuno glatka. Od zračenja tu više ništa ne raste. A sad se osjećam odlično. (Kucne od stol). To je drvo, je l’da?

Navodno sada u svojoj vikendici u Žumberku pišete biografiju?

Trebao bih, ali je ne pišem. Rekao sam sam sebi, kad sam se preselio. Kupio sam i takav aparat kao što je Vaš (pogleda u pravcu diktafona) i počeo govoriti. To mi se čini bolje nego da pišem. Da govorim i da se prisjećam…Ali nekako ne ide. Još ne.

Na konferenciji Ljudska prava: fikcija ili stvarnost? Rekli ste da ste obojica, i  Vi i Spielberg, svaki svojeg oskara za ‘Schindlerovu listu’ posvetili svim žrtvama genocida sa nadom da se nešto takvo više neće dogoditi. I da se sada osjećate krivim.

Osjećam se krivim. Jer sam istinski vjerovao da takvim filmom, kao što je ‘Schindlerova lista’, utječeš na svijest ljudi. Stieven i ja smo taj film posvetili tome, da se nikada, nikada više ne ponovi nešto takvo. I dvije godine nakon toga se dogodila Srebrenica.

Upravo ste se vratili sa svečanosti obilježavanja godišnjice u Srebrenici…

Ne znam uopće šta da Vam kažem. Nekako sam morao znati šta me čeka, a nisam znao da će me to tako potresti. To izgleda (duboko udahne, izdahne)…svi ti brojni grobovi, bijeli stubovi. I onaj krug oko džamije, zbog čega izgleda kao da lebdi u zraku na četiri stuba…Osam hiljada imena, uklesanih na  pločama oko džamije. Kad počnete čitati ta prezimena, na stotine istih prezimena, cijele obitelji, cijeli rodovi su istrebljeni…To je ono što te potrese. Sjetio sam se osjećaja, kad sam prvi put zakoračio u Muzej holokausta Jad Vašem u Jerusalimu. Milijuni imena na pločama. Iza svakog imena je jedan život, životna priča. Kako ta imena djeluju na čovjeka. To da je neko namjerno ubijao ljude, cijele familije, i da se neko usudi tvrditi da tu, na tom području, nije bio genocide, to je svinjarija.
A najviše me je razljutilo to da su na taj dan Srbi u Srebrenici organizirali koncert. Napravili su si zabavu, da se narugaju…To vrijeđa osjećaje na hiljade žena tamo koje su izgubile sve. Možete zamisliti?

(Dođite ovamo, dadne znak visokom konobaru, kojem se čini da je oko pedest godina. Kako  se zovete?)

Dževad.

Kako Vi Dževade, gledate na to, da je u Srebrenici na dan obilježavanja Dana sjećanja, na srpskoj strani organiziraju koncert i zabavu?

Kako bi izgledalo da su nacisti dvadeset godina nakon rata na komemoraciji u Jasenovcu napravili zabavu, odgovori konobar i gleda Lustiga pravo u oči. I da ne bude nesporazuma, ja ne mrzim Srbe, poznajem mnoge Srbe koji su krasni ljudi, moj djeda je bio na dvoru kralja Aleksandra…

Slijedi strastven monolog o tome da se svakoj ideologiji, koja proklamira da je neki narod manje vrijedan, odmah treba suprostaviti.

Poznajete li ga, upitam, kad se konobar udalji. Zašto se među svim konobarima pozvali baš njega…?

Primijetio sam ga. Po očima, po držanju. Vidio sam da ima mnogo toga za reći.)

Kako nakon svega što ste doživjeli u koncentracijskom logoru, gledate na tamne strane u čovjeku. Šta je to što ga tjera da ubija, da muči?

To je u čovjeku, da mora ubijati. To imamo u sebi, od naših predaka neandertalaca je ostao u nama nagon da moraš loviti, da moraš ubijati, da moraš prolijevati  krv – i čini se da se to u ekstremnim situacijama probudi u čovjeku. Ovo još nikada nisam rekao. Sada, upravo u Srebrenici, došao sam do toga. I mislim da treba čim prije početi snimati arhiv svjedočenja i sjećanja žrtava, da se to nikada, nikada više ne ponovi.

A još uvijek se događa, sada u Siriji.

Nikada nije dosta filmova o tim temama. Nikada nije dovoljno govora o ljudskim pravima. Podsjećanja na zvjerstva. Nikada nije dovoljno toga. Ne smijemo zaboraviti Jasenovac, ni Ruandu,Darfur, Kongo, sada Siriju…Dok god budem živ svim svojim snagama ću se boriti da se to zlo ne ponovi. Mogu govoriti o onome šta sam ja doživio. I još uvijek mogu snimati filmove. Pogledajte: jedini razlog što je moja obitelj doživjela sve te strahote je to što smo se rodili kao Židovi. Samo to. Cijela obitelj je nestala, jedan dio u Jasenovcu, koji je bio nekako pri ruci, drugi dio u Auschwitzu. Osim mame i mene niko se nije vratio. Oca su ubili Madžari.

Zato sam više puta rekao da je Sarajevo Film Festival svjetionik, spomenik u ovom dijelu Europe. Među nama – svejedno mi je za filmove. Mogu ići u Veneciju, u Cannes, ili gledati filmove na mom Festivalu židovskog filma u Zagrebu, ali Sarajevo Film Festival je izuzetan, zato što je direktor Mirsad Purivatra uspio Festivalom postaviti spomenik Sarajevu i bolu tih ljudi. Tako kao što su postavili spomenik Zimskim Olimpijskim Igrama u Sarajevu 1984. I svijet se sjeća Sarajeva. Svi filmski profesionalci, redatelji, kritičari, glumci, selektori svjetskih filmskih festivala, koji svake godine dođu u Sarajevo, svi oni istinu o ovom gradu pronose dalje po svijetu, producenti CineLinka, zvijezde, autori, svako je samo jedan kamenčić u tom spomeniku. A da nema ovog festivala Angelina Jolie ne bi došla uSarajevoi ne bi snimila film koji je preusmjerio pozornost svjetske javnosti na ovaj dio svijeta. Ovdje je upoznala te žene, žrtve rata, ovdje su je pogodile njihove priče…

Jeste li gledali njen film?

Među nama, ne mislim da je Angelina velika glumica. Volim je, jer je kćerka Jona Voighta. Jon Voight je moj prijatelj. Mislim da je napravio dobru kćerku. Znam za sve te njihove događaje. Angelina je bila gangster (osmijeh). Uloga u drami ‘Lude i slobodne’ (Girl, Interrupted, 1999) za koju je dobila oskara bila je njena najbolja uloga, jer je tu odigrala samu sebe.

Hajdemo se mi vratiti  Vašoj priči…

Čekajte da završim. Govorili smo o Angelininom filmu. Ne razumijem kako se muslimanka može zaljubiti u čovjeka koji je odgovoran za masovna silovanja njenih sapatnica, u čovjeka koji je odgovoran za ubojstva njene obitelji, njenih…?

Jer se radi o preživljavanju? Vi ste u razgovoru našoj novinarki Niki Vistoropski prije nekoliko godina rekli da se u koncentracijskom logoru čovjek usredsredi samo na preživljavanje, da se spusti na razinu životinje.

To je istina. Ali to ne znači da ne vjerujem u ljudska prava. Jedino ljudsko pravo je da živimo i da imamo pravo izabrati da li želimo umrijeti. Samo o tome možemo odlučivati.

Vi kao dječak u logoru tu odluku niste mogli imati?

Kako da ne? Ja doduše nisam mogao odlučiti da li ću živjeti. Da li će me ubiti ili neće. Ali mogao sam duboko u sebi odlučiti hoću li da živim. Uvijek možeš izabrati. I to je jedino ljudsko pravo koje imamo.

U sceni filma, u kojem ste sudjelovali, ‘Sofijin izbor’, zarobljenicu (Meryl Streep) čuvar prisili da se odluči i izabere; da li će u smrt poslati sina ili kćerku. I Vaša majka je morala napraviti sudbonosnu odluku.

I kroz film sam shvatio kako se morala osjećati moja mama tada, da…Kad su mamu i mene izgurali iz vagona, nama je pritrčao neki zatvorenik i rekao mami da slaže da imam 16 godina. To je značilo da će me odmah odvojiti od nje, ali je predstavljalo makar minimalnu mogućnost da preživim. Imao sam 10 godina, ali sam bio priličito visok za svoje godine. Mama se morala odlučiti u trenutku. Da se nije odlučila tako kao što se jeste, mene bi odmah poslali u krematorij, kao i mojubaku. Starije ljude i djecu su obično odmah ubijali, jer im nisu koristili. (Zaćuti). Mamu sam nakon toga vidio samo još jedanput, kako trči po dvorištu, gola, obrijane glave. Mislio sam da su je ubili.

A Vas, desetogodišnjeg dječaka, poslali su na rad u rudnike?

Da. Najprije u rudnike uglja, neljudski uvjeti. Onda su me premjestili u drugi logor, gdje smo proizvodili rakete V1 i V2, to je bilo malo lakše.

Vjerojatno ste mnogo puta pitali zahvaljujući čemu ste preživjeli?

Samo vjera. Vjera u to da ću preživjeti. Teško je to opisati. Živiš iz dana u dan. U glavi imaš samo jednu misao: da se sutra moraš probuditi i pokušati izbjeći udarce, hladnoću. Šta da Vam kažem drugo. Lijepo bi bilo da kažem da te ljubav drži da ne odustaneš. A ne mogu to reći. Ali mogu reći nešto drugo: suosjećajnost. Osjećaj za čovjeka kao što si ti, koji se nekad pojavio i u nekim ljudima koji su bili i zvijeri.

Govorite o SS oficiru koji Vam je spasio život?

Da, bio je njemački SS poručnik, koji je bio, kao što sam kasnije saznao, rodom iz predgrađa Osijeka. Ne znam tačno šta je tad bilo, tukao me je, najvjerojatnije me je bio kaznio, i ja sam počeo plakati i jaukati na hrvatskom.  Tad je prestao udarati me i upitao me je odakle sam i ko mi je otac. Rekao sam mu da je moj otac Mirko iz kavane u Osijeku, a on mi je rekao da je njegov otac pio kod mog oca, a moj otac mu jedavaopiti na veresiju. Očito se tad nešto u njemu dogodilo. Uzeo me je sebi u ured, postao sam njegov pomoćnik, čistio sam mu odijelo, čizme. 1944. su ga poslali na front, a mene su premjestili uBergen-Belsen. To je bila strahota. Smrad tijela, složenih u skladištu, kao drva. Premlaćivanja, neljudskosti.

 Kad su nekadašnje čuvare u nacističkim logorima ispitivali zašto su to radili, odgovarali su da su to radili zato jer su poštivali naredbe nadređenih.

Sad ću Vam nešto reći; najgori čuvari u logoru su najčešće bili i sami zatvorenici. Oni kojima su dali mogućnost da se iživljavaju nad drugim zatvorenicima. To je moje iskustvo. Kad su zatvorenici obukli čizme i stavili na glavu kape, postali su okrutniji od esesovaca.

Govorite o svojim sapatnicima Židovima u logoru?

Da. A poljski Židovi su bili najgori. Zato nisam otišao u Izrael. Kad su me 1948. moja dva strica pozvala da dođemo mama i ja živjeti u Izrael, radije smo ostali u Hrvatskoj. Dosta mi je bilo Židova u Auschwitzu. Tri godine nakon kraja rata da opet idem u neki kibuc gdje će vladati ti isti Židovi koje sam sreo u zatvoru. Ne dolazi u obzir. To sam im rekao.

U Vašim intervjuima je najpotresnije upravo to da ste se Vi i mama na kraju rata našli, da ste bili u barakama nedaleko jedno od drugog, a to niste znali. Kako ste se uopće sreli?

To je čudesna priča. I vidite, i tu je ključnu ulogu odigrala ljudska suosjećajnost. Čovjek, kojem sam zauvijek zahvalan,  bio je Srbin,  Jovo Arsenijević, nikada neću zaboraviti tog čovjeka ni njegovo ime, dok sam živ. Jovo je bio u logoru, gdje su Nijemci držali ratne zatvorenike, tamo su bili oficiri stare jugoslavenske vojske, vođe komunističke partije, oficiri, koje su prema Ženevskoj konvenciji tretirali kao ratne zarobljenike. Nakon oslobođenja su neki hodali po logorima i nagovarali ljude da se vrate u Titovu Jugoslaviju. Tada naime još nije bilo Titove Jugoslavije, ljudi su se u skladu sa Sporazumom Tito-Šubašić (potpisan na Visu 16. juna 1944.) na referendumu trebali izjasniti u kakvom  državnom uređenju žele živjeti.

Kad je bilo oslobođenje bili ste u logoru Bergen-Belsen, tamo gdje je umrla Ana Frank?

Da, Ana Frank je bila u baraci nekih dvadeset metara od moje. Nismo se sreli. Bio sam u strašnom stanju. Imao sam tifus, prije toga mi je u nekom pohodu na velikoj hladnoći smrzla jedna noga (Digne nogavicu i skine natikače). Pogledajte, imam samo četiri prsta. Kad idem kod pedikera, dobijem popust. I kad idem kod brice. Mogu reći da sam profitirao (smije se).

Gdje smo stali?Pomeni su gmizali žohari, ulazili su mi u nosnice, u uši, imao sam ih u svakom udubljenju tijela, noge su mi bile doslovno prekrivene buhama, ušima. Kad su 1945. uBergen-Belsenušli Englezi, u groznici sam čuo neku neobičnu muziku. Još sad se sjećam tog trenutka. Napola sam se pridigao sa ležaja i pomislio, slušam tu muziku, kraj je, mrtav sam, i ta muzika su anđeli u raju. Nisu bili anđeli, nego Škoti sa gajdama.

Kasnije je došao Jovo i ugledao me kako ležim, uzeo me je u naručje, imao sam možda trideset kilograma, i odnio me u baraku, neku improvizovanu bolnicu, tamo su me očistili od svih tih životinja, dali mi lijekove. I kad sam došao malo sebi, nisu mi odmah dali hranu, nego malo po malo…Rekao sam mu da sam iz Osijeka, da mi je otac bio natkonobar, da su me odmah na početku odvojili od mame, da je otac otišao u partizane, da ne znam da li je još živ, i da su ubili moju mamu. Nato me je pogledao i rekao mi da je nedavno sreo ženu koja mu je ispričala tu istu priču, ali sa drugačijim krajem. Da su joj oduzeli desetogodišnjeg sina Branka i da su ga ubili. A budući da je u to vrijeme sreo toliko ljudi, ne zna tačno gdje ju je sreo, niti kako joj je bilo ime.

Dva tjedna me je držao u toj baraci, hranio me, dok nisam toliko došao sebi da mogu hodati. Jednog dana je došao k meni i rekao mi: Mislim da sam našao tvoju mamu. Rekao mi je da se moram ukrcati na jugoslavenski kamion sa crveno-bijelo-plavom zastavom  na kojem će pjevati jugoslavensku himnu ‘Hej, Sloveni’…I da će me oni odvesti do mame.  A ja sam se ukrcao na pogrešan kamion. Na kojem su bili Poljaci koji su pjevali istu melodiju (zapjeva taj napjev, ta, ta, ta, ta…) pa znate, da smo imali sličnu himnu, zar ne? Kad sam shvatio da sam na kamionu punom poljskih Židova i da možda neću vidjeti mamu, počeo sam neutješno plakati. Izbacili su me iz kamiona usred šume. Ostao sam sam, nisam znao ni gdje sam ni kuda da idem. I sada dolazi najbolji dio. Da ga je Benigni bio čuo, napravio bi bolji završetak u svom filmu ‘Život je lijep’.

Šta Vam se ne sviđa u tom filmu?

Kraj sa onim crncem. I previše humora. U logoru nije bilo toliko humora te vrste. Svu energiju bi upotrijebio da se uopće probudiš sljedeće jutro i da izdržiš taj dan, da izbjegneš batine, mraz, pokušavaš negdje ugrabiti komadić hrane.

Niste završili priču.

Dakle, stajao sam na rubu šume i u mraku neutješno plakao. Onda sam ugledao dva svjetla, pored mene je prolazio džip, na njemu su se vijorile dvije zastave. Zaustavili su se i poveli me sa sobom džipom. To su bili članovi izraelske vojske, koja se u Palestini borila za slobodni Izrael, a taj bataljon je došao u Njemačku pomagati Englezima u oslobađanju Židova iz logora. Tada sam prvi put vidio izraelsku zastavu. Na džipu je bio pukovnik bataljona, koji se zauzeo za mene.  Odveo me je u svoj ured i pozvao sva predstavništva po Njemačkoj da nađu moju mamu. Tamo sam prespavao noć, onda su me stavili u taj isti džip i u tom džipu sa izraelskim zastavama sam stigao uBergen. Tamo je na mene čekao dugi red žena sa obje strane vozila. Sve su plakale, jer se svaka nadala da sam ja njen izgubljeni sin. Moja mama je bila posve na kraju. Kad me je ugledala pala je u nesvijest.

Tako sam našao mamu. I to je kraj priče.

Priča koja traži da se po njoj snimi film.

Ah. Nemam više puno vremena. A već više puta sam rekao: Život je neobičniji od svakog filma.

Prije dvije godine ste izjavili da pripremate film o svežnjevima dokumenata iz Crnog mora, sada smo na internetu pročitali da spremate film o kraljici kokaina, koju bi trebala igrati Penelope Cruz?

To je priča o Griseldi Blanco, rođenoj u Cartageni, koja je sedamdesetih godina bila jedna od najznačajnijih vođa lanaca kokaina u Miamiju; ubila je 250 muškaraca, zato su joj nadili ime Crna udovica, kuma, mafijska dama… Pogledajte na netu. A za sada još nemam novca za to.

Oprostite, to zvuči malo čudno.

Ali je istina. A naći će se i novac. Treba se nadati do kraja. Trebala bi mi velika svota.

 (Dogovorenih pola sata je već davno bilo isteklo, predstavnica SFF pokušava prekinuti razgovor.

Pustite me da završim razgovor, kaže. Očito smo zaista predugi, okrene se meni. Još zadnje pitanje?)

Šta je bilo ključno u pet minuta sastanka sa Spielbergom da ste to rastegli na više od sat i pol i postali producent ‘Schindlerove liste’?

Ja sam preživio holokaust. Šta hoćete više. Sa mnom je dobio odličnog producenta i informacije iz prve ruke. Istina je da sam više puta pokušavao stupiti u kontakt s njim, ali bezuspješno. Nakon dvije godine su me pozvali iz njegovog ureda, upravo sam se bio oporavio od operacije na srcu. Sastao sam se sa njegovim asistentom koji mi je u ruke dao scenarij ‘Schindlerove liste’. Onda sam imao sastanak sa Spielbergom, odredili su mi pet minuta za taj sastanak. Budite kratki, rekao mi je, žuri mi se na ručak.

Počeli smo razgovarati, podrobno me je ispitivao o mojim iskustvima u logoru, sat i pol smo govorili o tome. Na kraju smo skupa odpjevali madžarsku pjesmu ‘Bijela nedjelja’ (Szomorú vasárnap – Gloomy Sunday), poljubio mi je logorski broj i rekao mi da hoće  da budem njegov producent.

Zašto baš ‘Bijela nedjelja’?

To je bila pjesma koju su si puštali Madžari za vrijeme čina samoubojstva. To je pjesma koju smo htjeli staviti u film, da je odsviraju oficiru koji na kraju počini samoubojstvo. Sviraju mu namjerno da se ubije. Ali kasnije smo tu scenu izbacili.

Je li Vas Spielberg predstavio Ridleyu Scottu?

U stvari nije. Spielberg mi je 2000. rekao da sprema povjesni ep ‘Gladijator’, a da mu je redatelj otkazao. Skupa sa njegovim šefom produkcije smo mu predložili Ridleya Scotta, ja sam postao njegov producent i počela je priča koja je trajala osam godina. Nakon ‘Gladijatora’, za kojeg sam 2001. dobio drugog oskara, sa Ridleyjem samo napravili još ‘Hanibala’, ‘Nebesko kraljevstvo’,  ‘Dobru godinu’, ‘Pad crnog jastreba’… Bili smo nerazdvojni.

…I razišli se na snimanju ‘Američkog gangstera’. Zašto?

Ah, duga priča. Još uvijek tvrdim da je Ridley Scott filmski genije, koji ima oko za detalje, a istina jeste da je malo previše megaloman, previše troši (osmijeh). Ali nećemo o tome. Jesmo li zaista uzeli previše vremena, šta mislite?

 

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Tagovi:
Autor/ica 22.9.2012. u 09:52