BRATSTVO I JEDINSTVO

Povezani članci

• Paljenje svetla
• Godišnjica opsade Sarajeva: Grad koji je pobijedio svoje ubice
• Djeca sa poteškoćama u razvoju u HNK bez asistencije sistema
• UZROCI
• Boris Dežulović: Dvadeset pet godina Hrvati leže u induciranoj komi
• Kako zajedno popiti kafu

I u HDZ-u i u Mostu i u SDP-u i u HDSSB-u, svi će, vjerujte mi, složno i spremno ući u tu i takvu koaliciju koja zapravo egzistira trideset godina uz sitne i zanemarive razlike

Svega mi, odvratna mi je iti pomisao na Vladu nacionalnog jedinstva, zapravo ta me pomisao ispunjava neskrivenom nelagodom jer bi se tim činom u konačnici legalizirao, čak prikazalo normalnim jedan sustav koji nas je sve stajao zapravo normalnog života. Sustav koji nas je preskupo stajao i socijalnog standarda i živaca, svakoga od nas i zimovanja i ljetovanja, plaćenih računa i krstarenja, dakle svega onog što normalni ljudi u svijetu koji rade sebi mogu priuštiti. U trideset godina, da vam malo pojasnim kontinuitet o kojem pričam, na vlasti su bili komunisti, koji su iznenada postali bivši i pretvorili se u demokrate i liberale. Ti „bivši“ komunisti tj. bivši članovi KPJ uveli su kapitalizam i osigurali izvršnu vlast akumulacijom kapitala prozvavši je demokratskom, u kojoj su se međusobno smjenjivali uz klerikalnu politiku i antikomunističku histeriju, da bi nam u konačnici ponudili antikapitalističku i antiliberalnu konzervativnu neovisnu koaliciju koja bi nas, hvalim te Bože, ujedinila u konačnu nacionalnu i jedinstvenu Vladu spasa.

Vladu koja je zapravo i jedina opcija da komunisti koji su postali desničari, kao i desničari koji su postali komunisti, napokon sjednu za isti stol i dogovore se oko nacionalnog interesa. Da vam dočaram kako bi to trebalo izgledati, pokušat ću ispričati iz konobarskog kuta gledišta, kao i uvijek. Otprilike ovako: netom smo gospodi ili drugovima – svejedno, pokupili janjetinu i donijeli kafu, svećenik se nakašljao i ustao započevši Rajska djevo, kraljice Hrvata, na što su svi okupljeni ustali i uhvatili se za ruke. Tomislav Karamarko, pogleda usmjerenog negdje u plafon, i Zoran Milanović sa suprugom, ganuto su pjevali u pratnji slavonskih tamburaša koje je platio Branimir Glavaš.

I to jedinstvo nama konobarima je sasvim normalno i sasvim uobičajeno gadljivo jer nagledali smo se mi bratstva i jedinstva za dva života, ljubavi za Hrvatsku na tone na takvim svečanostima na kojima svi uz čašicu zaborave da su desni ili lijevi, razdragano se sjećajući uz hitove Novih Fosila kako su jednom, na početku, svi zapravo bili komunisti pa je nekako red, nakon toliko godina, da danas ponovo zajednički zavrnu rukave i daju sve od sebe, ovaj put zajedno za viši cilj jer to u ovom povijesnom trenutku narod i domovina od njih traže. Čak se i u predizbornoj kampanji moglo naslutiti kako stvari stoje, predizborno – domoljubni nastupi i jednih i drugih bili su u dlaku isti. Problem s molitvom velečasnog dok mi točimo rizling već su uspješno apsolvirali gotovo svi pa u pravilu svi nešto mrmljaju pogleda prikovanih za vrhove svojih cipela.

Ako mene pitate, to i takvo nacionalno jedinstvo ljudi koji su nas svojim kameleonstvom, svojim licemjerjem i svojom pohlepom, mijenjanjem „bandira“, doveli u situaciju da radimo, a nemamo za kruh, takvo nacionalno jedinstvo meni je odbojno, gadljivo i ja ga prezirem kao što prezirem sve njih, svu tu stoku koja obnaša bilo kakvu funkciju vezanu za politiku bilo koje vrste i boje. Mislim, koji će meni kurac njihovo bratstvo i jedinstvo? Zašto bih se ja, na primjer, morao veseliti njihovom jedinstvu i takvu jednu nakaradu, koja traje trideset godina ( jer vrana vrani oči ne kopa), prihvatiti kao nešto spasonosno i potrebito? Zašto bismo, ljudi moji, bili jedinstveni?

To je diktatorski ideal, da smo svi dio domoljubnog kolektiva, da svi marljivo radimo pod budnim okom jedne partije ili koalicije? Meni je sasvim fino i ugodno da sam izvan toga, da me to ne veseli, kao i to da u tome ne vidim nikakva spasonosna rješenja. Nimalo me ne uzrujava da se s golemom većinom Hrvata i Hrvatica ne slažem gotovo ni u čemu, niti oko potrebe da budem domoljuban niti oko pregnuća da mi ta stavka u životu znači koliko crno ispod nokta, ni što će me krdo optužiti da ne volim njihovu zajedničku slogu koju su ponovo istoj kukavelji prodali kao nadu, nadu pod krinkom zajedništva.

Dapače, meni savršeno odgovara da se velika većina Hrvata i Hrvatica i ja međusobno ne trpimo i razilazimo oko svih ključnih pitanja za isto društvo u kojem živimo. Ponosan sam na tu činjenicu. Ponosan sam da se ne trpim s ljudima koji za homoseksualce smatraju da su bolesni, za antifašiste da su zlikovci, a za pobačaj da vodi u pakao, ponosan sam što se ne trpim s bivšim komunistima koji su danas desničari i s desničarima koji se danas predstavljaju kao socijalisti pa čak i komunisti, kao što sam ponosan što se već odavno ne trpim s antiliberalnim konzervativcima ispuzlih ispod kojekakvih hrastova i mostova, a koji bi me u zanosu zajedništva trebali povesti u svijetlu budućnost bez tih sitnih trica i kučina kao što su ljudska prava, sloboda novinarstva i medija, i sloboda drugih i drugačijih od njihova svjetonazora.

I u HDZ-u i u Mostu i u SDP-u i u HDSSB-u, svi će, vjerujte mi, složno i spremno ući u tu i takvu koaliciju koja zapravo egzistira trideset godina uz sitne i zanemarive razlike. Sva će vjera u Boga i hrvatska sloga konačno sjesti na pravo mjesto i to ono koje se vrti oko vlasti i vrti oko novca, kapitala i neskromnosti, a čiju ćemo cijenu ponovo platiti mi, porezni obveznici, kojima će mudrijaši ukinuti zdravstveno osiguranje i smanjiti plaće da zbrinu svoje parazite koje će bar kozmetički morati maknuti pod tepih.

Nitko od tih gmazova kurcem neće mrdnuti za one najugroženije i one socijano najosjetljivije, one obespravljene i one koje se napada u ovom društvu, one slabe i nezaštićene, one koje nikakav zakon nacionalnog jedinstva ne štiti. Pa da s tim i takvima se ja trpim? Da s tim i takvima ja tražim suživot, mirnu egzistenciju pisanja o njihovim uspjesima i duševni mir na njihovim večerama uz molitve za domovinu? Neka mene tamo gdje jesam, neka me uvijek na istom mjestu, onom na kojem se mi fino ne podnosimo, vi, dragi moji zajednički Hrvatice i Hrvati, i ja, zajednički s beskućnicima, pederima, radnicima bez firmi, bez dostojanstva i bez budućnosti. Kada sve njih sjednete za vaš stol, možda i razmislim, možda vam stisnem ruku, do tada gledajte samo moju stisnutu šaku.