Bruna Esih – egzekutorica Maršala Tita

Marijo Škrinjar
Autor 20.4.2017. u 10:14

Bruna Esih – egzekutorica Maršala Tita

Foto: novilist.hr

Ok, no što diplomirana filozofkinja i kroatistica može ponuditi gradu Zagrebu? Realno vrlo malo. Jer iako vrlo angažirana na području državnih arhiva, ratnih stradanja i poraća, nakon 16 godina provedenih na Institutu Ivo Pilar nije uspjela realizirati svoj profesionalni život, barem ono osnovno što bi kao znanstvenica kakvom se predstavlja trebala.

Da je lijepa Bruna Esih, kako ju percipiraju mediji, spremna za egzekutorsku revizionističku kampanju pa i preuzimanje grada Zagreba, pečatirala je u gostovanju kod Dujmovića na državnoj televiziji.

Napominjući kako je micanje trga Josipa Broza Tita civilizacijsko prije svega pitanje iako od svojih ideologija ne bježi. Očito u nedostatku konstruktivnog političkog programa nije niti mogla ponuditi građanima Zagreba nešto drugo.

Kroz emisiju se provlačila šablona napada sa svih strana od velike mašinerije HDZa, kandidata koji su do sada bili usko vezani za Milana Bandića no i opet osim dobre dubinske analize koju bi provela ništa konkretno izustila nije.

Koliko se može temeljiti ekstremno desni program Brune Esih temeljen na micanju trgova, otvaranju dosjea, prozivanja i prokazivanja nepoćudnih, a građanima ne ponuditi onaj egzistencijalni štih, je kao glazura na lošem kolaču.

Kada je Bruna Esih iznjedrila na političoj sceni, do onda nepoznata prigrljena od Hasanbegovića, Glasnovića, Culeja i ostale svite koja je teško stečene demokratske procese vratila u kaljužu ustaševanja, relativiziranja od vremena 40-ih pa sve do 90-ih, no niti današnje vrijeme im nije baš po volji. Vratili bi oni kako je jednom rekao Glasnović “čizmu u zube”. U jednom trenu sva obiteljska anamneza dana je javnosti na uvid od oca istaknutog člana HDZa do kuma Mesića koji na kraju to i nije.

Jedno je sigurno, čak i HDZ iako je oštro osudio kandidaturu Brune Esih, budimo realni ona mu je onaj balans od kojeg se Plenković ne želi odmaknuti. Komotno se može reći kako HDZ ima dva kandidata, pa po toj računici “neka bolji pobjedi”.

Ok, no što diplomirana filozofkinja i kroatistica može ponuditi gradu Zagrebu? Realno vrlo malo. Jer iako vrlo angažirana na području državnih arhiva, ratnih stradanja i poraća, nakon 16 godina provedenih na Institutu Ivo Pilar nije uspjela realizirati svoj profesionalni život, barem ono osnovno što bi kao znanstvenica kakvom se predstavlja trebala. Tragom saznanja o nepoštivanju Zakona i Pravilnika o napredovanju u znanstvena zvanja, uputio sam upit Institutu Ivo Pilar  o radnom statusu Brune Esih, te iz kojih razloga nakon 16 godina rada na Institutu nije ostvarila znanstveno napredovanje zakonom propisano pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama. No, Institut i nakon ponovnog upita kao i telefonskih poziva nije se želio očitovati sve do predstavke  Povjerenici za informiranje Anamariji Musa koja je istu proslijedila Institutu.

Zapanjujuće je saznanje u odgovoru Instituta Ivo Pilar kako upit nije zaprimljen te na isti nije bilo moguće odgovoriti, kao niti sa kime sam kontaktirao telefonom iako je NN osoba izjavila da ću odgovor dobiti u zakonsko propisanom roku. Svakakvih razloga se našlo da se otkloni sumnja u nemar i nonšalantnost na račun poreznih obveznika. U ponovljenim prepiskama konačno stiže odgovor koji se i tražio na samom počeku jer i ja znam copy – paste u kojem se navodi zakonski opravdano, no upitno je koliko je moralno mirovanje kada je u pitanju znanstveni rad Brune Esih. Vidljivo je da osobni život Brune Esih je stavljen ispred profesionalnog, navodeći da korištenjem rodiljnih i roditeljskih dopusta nije mogla znanstveno napredovati kao i da korištenjem istih miruju sve obveze no ne i prava. Iz svega navedenog Bruna Esih barem je ispunila onu ulogu koju njezini podržavatelji Hebrang, Ilinčić, Markić, Hasanbegović itd. nameću kao idealnu ulogu žene, a opet licemjerno ju guraju kao ikonu desnice. Profesionalno, ne baš trijumfalno iskoristila je sustav, hrvatska znanost je ostala prikraćena za znanstvene radove, barem dva godišnje, koliko zakon propisuje kao minimalnu obvezu znanstvenog novaka. A o upisanom postdiplomskom na odsjeku za Povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te izvršava li svoje obveze nisam mogao dobiti odgovor.

Bilo kako bilo izuzmemo li privatan život Brune Esih, politički, onaj na mjestu gradonačelnice grada Zagreba mogao bi izgledati kao i profesionalni. Možemo vjerovati u potpuni fijasko. Ništa konkretno što ima ponuditi miliunskom gradu, europskoj metropoli osim malo kosti koje baci pristašama NDHzije, tek toliko da utaže glad. Od Marije Antoanete do danas nestalo je kolača, ostalo je samo malo igara tek toliko da razgali publiku toplinom domoljublja i nacionalističke ideologije  bez pokrića.

U konačnici vidjeli smo današnju dodjelu nagrade grada Zagreba Jakovu Sedlaru bliskom prijatelju Brune Esih.

Marijo Škrinjar
Autor 20.4.2017. u 10:14