Cafe Nostalgija: Kao svijeće na vjetru

Autor/ica 7.11.2011. u 18:31

Cafe Nostalgija: Kao svijeće na vjetru

“U Hercegovini se za Dan mrtvih kuša mlado vino – piju
ga svi, muškarci i žene, odrasli i djeca. Pritom se vjeruje
 da se najveći gutljaj pretvara u krv i vraća nam snagu.
 Nismo li uvijek vjerovali da je naša snaga u opijenosti.
 Dok se drugi narodi okupljaju na pokladama ili
Oktoberfestu, na balovima ili piknicima, mi se uglavnom
srećemo na komemoracijama,
karminama i zadušnicama.”

Hrvati Dan mrtvih obilježavaju više i bučnije nego drugi kršćanski narodi. Možda je to prilika za isticanje vjerske razlike, ali i povod za okupljanje naroda koji je naučio živjeti sam. Nemamo povjerenja u susjede, bliže i dalje. Ne volimo naše povijesne okupatore, koji su bili kulturniji od nas, ali ni svoje istojezične komšije, s kojima smo dojučer dijelili zajedničku pogaču. Ponosni smo na svoje zablude. Ne volimo govoriti o našim promašajima, preziremo ljude koji nam ukazuju na njih. Ali, stalno ističemo da volimo naše mrtve. Da slijedimo naše mrtve.

Sve naše blagdane doveli smo u pitanje, jer je bilo dugih razdoblja u kojima ih nismo slavili. Kasno smo otkrili da kroz njih slavimo svoje vlastite poraze. Sad nam se nudi paradoks da smo “najstariji narod u Europi”, a sve što nam je majka Europa dala bile su bitke, rovovi, grobovi. Naš kalendar pun je tamnih datuma, datuma-grobnica, u kojima zbrajamo mrtvace, kao što hazarder u mamurlucima zbraja svoje prokockane zlatnike. Kršćanski mitovi za nas su tek potvrda uzaludnosti žrtve, prolijevanja ljudske krvi u ponor iz kojeg neće iznići klica spasenja.

Možda se upravo zato okrećemo poganskome kršćanstvu, u kojemu se još uvijek ukazuju bogorodice (kao u kakvu srednjovjekovnom mirakulu!), u kojemu se još vode križarski ratovi, kršćanstvu čije smo mi, eto, vječno “predziđe”. Prezreli smo univerzalnost vjere i prihvatili je tek kao razlog našeg razlikovanja od susjeda, naše braće. Kršćanstvo smo sveli na totemsku razinu – kroz njega mi jedemo tijelo i pijemo krv svoju i svoje braće, kao što su apostoli, jedući kruh i pijući vino, jeli tijelo i ispijali krv Spasitelja.

U Hercegovini se za Dan mrtvih kuša mlado vino – piju ga svi, muškarci i žene, odrasli i djeca. Pritom se vjeruje da se najveći gutljaj pretvara u krv i vraća nam snagu. Nismo li uvijek vjerovali da je naša snaga u opijenosti. Dok se drugi narodi okupljaju na pokladama ili Oktoberfestu, na balovima ili piknicima, mi se uglavnom srećemo na komemoracijama, karminama i zadušnicama.

Već desetljećima naši političari i ideolozi, ratnici i narodni tribuni rješavaju teška metafizička pitanja, dok život protječe daleko od nas u svoj svojoj silovitoj ljepoti. Oni se neumorno bave pomirbom mrtvih i pitanje te pomirbe u našim dušama poprimilo je već dimenzije kakva grotesknog vampirskog bala. U ime tobožnje perspektive živih brišu se znakovi nesretne prošlosti, miješaju se fašizam i antifašizam kao ulje i voda. Tribuni i vođe stalno trabunjaju o zajedničkim kosturnicama za ustaše i partizane, a da nisu ni svjesni kako time našu sadašnjost određuju estetikom grobnice. Želeći izmiješati i zabetonirati prah naših suprotstavljenih očeva, oni, zapravo, pokušavaju opravdati kainovska pregnuća koja su sami učinili. A sa neprestanom sviješću o povijesnoj nužnosti zločina i klanja, ne može se graditi spokojan život. Ovakav proces vodi okoštavanju, okamenjavanju povijesnoga toka: vrijeme se tu pojavljuje kao niz ukrućenih slika, kojima onda vrlo lako može upravljati, manipulirati poglavnik, maršal, ili poglavar, vrhovnik ili genaralissimus.

Vlastodršci perfektno rade svoj posao, pod firmom oslobođenja nameću nam novo ropstvo. Ruše se obilježja otpora fašizmu, oskvrnjuju se grobnice djedova koji su pali za ideju jedne planetarne utopije. U ime tzv. nacionalnog pomirenja ravnodušno toleriramo vandalizam, kao da se i u partizanskim grobljima ne kriju kosti naših najbližih. Logikom maloumnika izjednačujemo ubojice i ubijene. Ne umijemo izreći Requiescat ni onim drugima, što su, slušajući tamne glasnike, otišli u tamu, nakon što nismo Antigoni dopustili da podigne cenotaf svome bratu.

U Sarajevu sam nedavno sreo strog znanca koji me pozvao na kavu i, nakon uobičajene konverzacije, skrušeno ispričao kako su mu Rajićevi Hrvati ubili ženu i dvoje djece. Naglasio je “Rajićevi”, da mene ne bi uvrijedio. Ova potresna rečenica, koja sadrži cijelu sudbinu jedne zemlje i jednoga naroda, sjetila me na pojedine moje kolege, hrvatske pisce, koji su cijeloga rata sjedili u ugrijanim restoranima i huškali rajiće na križarski rat. Mi smo izabrali samoću, kao Filoktet svoj otok. Još vodimo povijesne bitke s Turcima, Ugrima, teške bojeve s Hunima i Avarima, dok nam se noge sapliću od tople leševe naših najbližih i naših susjeda.

Govoriti o mrtvima u proteklom ratu gotovo i nije dopušteno nama, koji smo preživjeli. Poljski pjesnik Tadeusz Rozewicz optuzuje da smo za njihovu smrt krivci svi mi koji smo preživjeli (Krivi su oni što su pobjegli / i oni što su ostali / Oni koji su govorili “da” i oni koji su govorili “ne” / i oni koji nisu ništa govorili) i da nas mrtvi nikada neće rehabilitirati. Međutim, o mrtvima u ratu danas najviše govore oni što su se za vrijeme rata obogatili, oni što su preko noći od fukare postali gavani. Pjesnik vjeruje da se najbolji sinovi naroda pojave jednom da bi poginuli na barikadama. Mi, što smo nesretni svjedoci, ne možemo se pomiriti s licitiranjem njihovih imena na obijesnim gozbama licemjera. Teško nam je gledati njihove nesretne udovice i malu djecu kako služe kao dekor na sajmovima taštine, gdje se poput lešine komada tijelo naše napaćene domovine, gdje mrtvi dobivaju ordenje, a oni koji u ime njih govore – hotele i tvornice.

Jedna majka svake godine u novinama objavljuje osmrtnicu svom sinu sljedećim nevještim stihovima, punim prigušenog jecanja: “Sada mi je, sine, žao za koga si život dao”. Mi mislimo na pravednike, kao onaj stari Argentinac u filmu Luisa Puenza Sluzbena priča, koji, od dva sina, od kojih stariji tijekom građanskoga rata stječe ogromno bogatstvo, a mladji ostaje vjeran svome poslu stolara – prigrljuje mlađega. Pošaljimo dođavola suvremene strvodere, a tabernakul zahvalnosti mrtvima podignimo u svome srcu. Oni koji se stalno pozivaju na poginule, nisu u stanju saznati ni njihov pouzdan broj. Vlasti govore u okruglim znamenkama, u stotinama tisuća. Sinkroniziranim novinskim rubrikama “Nestali” političari podržavaju lažnu nadu ucviljenima. Kao u Kavafisovoj pjesmi: Majka svaki dan s brojanicom u ruci gleda na pučinu očekujući sina – a zna da sin nikada neće doći. Na kraju se i rodbina utiša kakvom donacijom, kakvom boračkom mirovinom, kakvim licemjernim službenim brzojavom.

“Oni su poginuli da bi nama bilo bolje”, ističe se stalno, kao kakav demagoški refren, smisao njihova žrtvovanja. “Oni su zalog naše slobode”, ponavlja se često, a zaboravlja se objasniti u čemu je to nama danas bolje i kakva je ta naša sloboda. Oni su poginuli za domovinu, kažu političari i crkveni velikodostojnici, a nikome nije jasno za koju i kakvu domovinu. Za koju od četiri državne tvorevine su Hrvati u Bosni ginuli? Za Bosnu i Hercegovinu? Za Hrvatsku? Za Herceg-Bosnu? Za Federaciju? Njihova groblja po pitomim bosanskim selima danas su pusta, na Dušni dan nema nikoga da im zapali svijeću, izmoli krunicu za pokoj duše, a posvud se licemjerno slavi smisao njihova junaštva i žrtvovanja. Sag mir, wo Soldaten sind, wo sie sind geblieben?, pitanje izniče iz glasa jedne krhke njemačke žene, glasa što se gubi u dubokoj i mračnoj noći vijeka. Ali, već oguglali na sve, mnogi će od nas, poput Octavia Paza, tek odmahnuti rukom: Baš me briga za smrt kad me nije briga ni za život!

Slobodan covjek, veli Spinoza, malo razmišlja o smrti, pa je onda potpuno logično da su sva društva neslobode podignuta na kultu mrtvih. Cijele biblioteke su napisane o tome kako su diktatori na piramidama kostiju gradili svoje tronove i projicirali svoje “rajeve na zemlji”. Ali, ti rajevi bi opet propadali u rasulu i kaosu. Viva la muerte! U Knjizi o smrti Vladimir Jankélévitch tvrdi da nas smrt neprestano fascinira, da nas mami svojim sirenskim pjevom. Ali, mi se sa smrću igramo, ružno i nedostojno, kako se igramo i sa životom. O tom svjedoči i hercegovačka popijevka: “Glavo moja, nisam kopa za te, skoro će te raznijeti granate”, tako košmarno ostvarena u proteklome ratu.

Našu smrt uzdižemo iznad glave kao kakav transparent, a umiranje za neku stvar izvan nas naučili smo shvaćati kao nužnost, kao sveti zavjet i zadatak. “Kaži mi kako mriješ, pa ću ti reći kako si živio”, glasi jedna meksička poslovica, a hrvatski pjesnik ”od stoljeća sedmog“ pjeva o besmislenoj hrvatskoj krvi. Miroslav Krleža u svom domobranskom ciklusu buni se protiv te krvi što “teče bujicama”, ali ni sam nije pametan što uraditi u zemlji u kojoj se uvijek pod zastavom slobode ulazi u novo ropstvo.

Danas je Dan mrtvih. Obići ćemo groblja, posjetiti humke u kojima počivaju strašni ostaci onih što su nas nekada voljeli. Prijepodne, crkve će biti pune staraca izbrazdanih lica, starica u crnini i zadriglih podvoljaka predstavnika nove političke elite. Poslijepodne, obići ćemo grobove, upaliti voštanice i Ewiges Licht, “vječno svjetlo”. Te tisuće upaljenih svijeća bijahu fascinacija u hladnim noćima djetinjstva. Tad smo bili djeca i nismo znali što je smrt i ta naša groblja doživljavali smo kao male blještave gradove. Danas znamo da i naše duše, bližeći se svome kraju, tako prigušeno žmirkaju i lelujaju u ovoj pomrčini. Kao svijeće na vjetru.

 

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Autor/ica 7.11.2011. u 18:31