Caru treba novo ruho, a ne zakrpa!

Povezani članci

• Esad Bajtal: Nacionalisti kako ste dozvolili da vam nacije budu gladne?
• Doprinos oranju Domovine: Komunisti su ubili i Matiju Gupca
• Dinko Gruhonjić: „Od ljudske krvi ruke se ne peru
• Ustani Franjo, reis te zove
• Nečovječno je jasenovačku i bleiburšku žrtvu smatrati istom žrtvom, jer nisu
• Božica Jelušić: VRIJEME ZA NAŠEGA MENZELA

Tekst je osvrt na članak „Ua, neoliberalizam. Živeo liberalni kapitalizam!“, M.Marinkovića (u nastavku – autor) a ne polemika. Stoga se izvinjavam ako se možda, uslijed neke nespretne formulacije, autor osjeti povrijeđenim. Nije mi to bila namjera.

Čovjek je, otkad bitiše na ovoj planeti, pokušavao shvatiti „koordinate“ u okviru kojih se mora smjestiti. Orijentacija je bitan dio kako pojedinčeva života tako i čovječanstva u cjelini. Nemaš li u glavi neki vizuelni pregled ulica, izlažeš se opasnosti da se pri svakom malo daljem odlasku od kuće, ne uspijevaš vratiti – jednostavno zalutaš. Trgujući sa susjednim mjestima, moraš znati kuda krenuti, kako su daleko, koliko će putovanje trajati. Moraš imati pojma gdje su gore a gdje je more, želiš li trgovinu uspostaviti u širim okvirima, da ne bi – poput Kolumba – mislio da si došao u Indiju otkrivši ustvari Novi svijet. Smještajući se u svemirski kontekst, potrebno je proširiti svoje vidike temeljem relativno ograničenih spoznaja stečenih na ovoj zemaljskoj lopti. Čovjek uvijek, temeljem ograničenog saznanja, nastoji induktivno doći do širih, općenitijih spoznaja. Naravno, i obrnuto vrijedi, ali tada mora svoje deduktivne teorijske spoznaje verificirati – sva pojedinačna zbivanja moraju se u njih uklopiti. U protivnom, mora tražiti novi model. To se može pokušati u okviru danog svjetonazora, a ako to nikako ne ide veliki umovi dolaze do zaključka kako valja promijeniti paradigmu. Potrebno je temeljito promijeniti kut gledanja na stvarnost. No, zato treba imati velike umne kapacitete i – što je možda i važnije – još veću dozu hrabrosti. Gotovo tisućljeće i pol čovječanstvo se u svom pogledu na položaj vlastite planete u svemiru rukovodilo Ptolemejevom „geocentričnom hipotezom“. Zemlja je u središtu svemira, a oko nje se okreću sva nebeska tijela. Valja napomenuti kako je takav pogled na položaj našeg svijeta proistekao iz tisućljetnog ljudskog iskustva kome nije – tako se barem činilo – ništa proturječilo. Razvojem astronomske instrumentacije postepeno su se uviđala odstupanja njihovih stvarnih položaja od onih proračunatih temeljem usvojenog sustava. Naravno, astronomi su na sve moguće načine pokušali ovaj „logični“ sustav svijeta dovesti u sklad sa opažanjima. U tu svrhu počeli su uvoditi nove krugove, nova kretanja nebeskih tijela i… – od prvobitno jednostavnog Ptolomejevog sustava nastao je gotovo nerazmrsivi koloplet epicikala, deferenata i još kojekakvih krugova, u namjeri da se spasi ono što se spasiti ne da. Najdalje je u toj spasilačkoj misiji otišao Ticho Brache sa svojim monstruoznim križancem između starog, preživjelog pogleda na svijet i sasvim jednostavne kopernikanske paradigme koju danas poznaje svako dijete. Toliko o spašavanju utpopljenika kojega ništa na ovom svijetu nije moglo spasiti. Primjetimo samo kako su u tom spašavanju unaprijed izgubljene stvari, u zagnanosti „spasitelja“ padale i ljudske žrtve navjestitelja novih pogleda, od kojih su najpoznatije Gordano Bruno i Galileo.

Često samoljubivi stručnjaci – od lingvista do nuklearnih fizičara – isuviše zagledani u vlastito znanje a uske širine pogleda (nazivani fahidiotima), ne dozvoljavaju laicima da izraze svoje skeptične sudove glede nekog problema koji se dotiče cijele zajednice, smatrajući kako isti imaju nedovoljno znanje te stoga nisu pozvani prosuditi. To apriorno nipodoštavanje šire, laičke zajednice, ima svojih korjena u samoshvaćanju sebe kao bespogovornog autoriteta kome su se svi dužni povinovati, a tragove mu možemo pratiti od daleke prošlosti ljudske vrste sve do „suvremenog“ Vatikana i nadmoći koju si je uzurpirala država namećući se iznad svojih građana. U korijenu svega je zaštita interesa elita, koji se na takav način nastoje osigurati stavljajući pojedinca na „mjesto koje zaslužuje“. Ako je netko laik, ne znači da je slijep i glup. Dapače, i prečesto su slijepiji stručnjaci koji, obnevidjeli sjajem svojih formula i grandioznošću modela koje zastupaju, izgube osjećaj za stvarnost. U servisiranju interesa nuklearnog lobija, stručnjaci će narodu objašnjavati kakve sve “zakrpe” treba uraditi da raktori u Fukushimi rade sigurno – do nove havarije, dakako, a onda će se smisliti nove. Laici međutim, poučeni iskustvom vlastite kože, ne žele nuklearnu energiju! Kao što su jasnim i glasnim jezikom rekli da ne žele realsocijalizam, tako to jednako jasno poručuju kapitalizmu. Treba li jasniji i glasniji (možda pucnjevi iz oružja?) jezik da se shvati kako krpanje treba zamjeniti novim ruhom? Retrospektivno gledano, čak i bez stručnog znanja astronomije moglo se zaključiti kako ptolemejevski pogledi ne mogu biti točni. Dovoljno je bilo imati usvojen filozofski stav o sasvim običnom, prosječnom, ničim uvjetovanom položaju čovjeka i rodne mu planete u svemiru. Paradigmu sasvim drukčije vrste od one koja je podržavala ptolemejevski sustav. Ovo je bitno spomenuti u raspravi sa braniteljima preživjelog ekonomskog sustava, koji smišljaju sve moguće „epicikle“, „deferente“ i sličnu skalameriju – sve to tumačeći racionalnim i logičkim pristupom – ne bi li nekako spasili osuđenika na smrt.

Ekonomska znanost nema ama baš nikavog uspjeha u tumačenju funkcioniranja, a posebno u stabilizaciji tržišta, unatoč masi svojih nobelovaca. Ona je u tom smislu vrlo upitna kao konzistentna nauka. Jer se nigdje – naročito u praksi koja je kriterij istinitosti svih predviđanja – ne pokazuje njen neprekinuti, neproturječni razvojni put, koji temeljem starih spoznaja predviđa nove, a sve to koristi kako bi pomogla čovjeku. Kao što to čine sve prave zanosti. Naprosto stoga što počiva na krivoj paradigmi. A krivo u njoj je što joj nedostaje humanistički pristup, jednostavno izražen principom da je ona tu radi čovjeka i da se mora prilagođavati njegovoj dobrobiti, a ne da to isti mora činiti njenom unutarnjem zahtjevu za većom efikasnošću! Taj zahtjev naprosto vodi do neprihvatljivog pojma tržišta radne snage, na kojem se čovjek tretira popu bale sijena – prema ponudi i potražnji – te je sasvim u redu, temeljem ekonomskih zakonitosti raditi s njime isto što i sa spomenutim balama. Kupovati, prodavati, otpuštati (bacati u more),… A čovjek je – Čovjek, a ne – roba! To bi morali imati na umu svi apologeti ove ili one vrste kapitalizma i svih sustava koji čovjeka tretiraju kao biće otuđeno od svoje suštine. Suvremeni ekonomisti i prečesto se pozivaju na zakonitosti tržišta. To im je prva i najveća greška, jer sasvim krivo pojme te zakonitosti, a i ono što shvate neprimjereno primjenjuju. Kakav odnos mora imati čovjek prema otkrivenim zakonima u okviru neke – bilo prirodne, bilo društvene discipline – najbolje je razmotriti na prirodnim znanostima. Nauke se bave proučavanjem svojeg područja istraživanja ne larpurlartizma radi, već da stečenim spoznajama pomognu čovjeku. Svakom ljudskom biću na ovoj planeti. Čovjek je otkrio zakone gravitacije, a novostečene spoznaje nastoji primijenitit u svakodnevnom životu i kao temelj za daljna istraživanja. Nisu Felix Baumgartnera balonom digli na visinu od 39km, odatle ga izbacili, a kad je njegovo sagorjelo tijelo palo na tlo, izjavili ožalošćenoj familiji kako se sve dešavalo prema neoporecivim zakonima gravitacije te stoga ne trebaju tugovati, jer:“zar nije sam život jedno, u osnovi, surovo iskustvo?”. Ne! Čovjek zakone gravitacije ne koristi u sirovom obliku, već svoje djelovanje nastoji prilagoditi tako da mu oni ne naštete, već donesu najveću korist! Zato je rečeni Felix, od trenutka lansiranja do ponovnog prizemljenja, imao svu moguću zaštitu kako bi se vratio živ i zdrav, na sreću svoju, vlastite obitelji i znanosti. Primjena zakona gravitacije je očovječena – ma to i nigdje ne bilo sadržano u Newtonovim formulama. Fizika je egzaktna znanost, međutim – postoje područja gdje jesu i gdje nisu uporabljive njene parcijalne spoznaje. Valja napomenuti da su te parcijalne spoznaje, ne isključujući se uzajamno, međusobno povezane u jedan koherentni logički sistem. Fizičar zna kad, i pod kojim uvjetima mora primijeniti newtonovsku, relativističku, kvantnu,… fiziku. Radi se o sasvim drugim sustavima, mada oni čine prirodno jedinstvo. Možemo pretpostaviti da zaista postoje tržišne zakonitosti, kad već tržište nesumnjivo obstoji. Lično, kao totalni ekonomski laik, čvrsto sumnjam u njihovo trenutno globalno poznavanje u smislu koji bi omogućio ostvariva predviđanja na korist cijele svjetske zajednice. Periodično se, poput mode, političari i njihovi opslužitelji – navodni ekonomski stručnjaci – pozivaju na Keynesa, Friedmana, Hayeka, Galbraitha, Krugmana ili ne znam koga, a nitko od njih – nudeći svak svoje – ne nalazi rješenje ekonomskih problema. O tome svjedoče periodične, pa i trenutna, globalna ekonomska kriza. Međutim, dali je to kriza ekonomije (tržišta), ekonomske znanosti ili sustava koji ta znanost nastoji opisati? I prvo i drugo, i treće!

– ekonomska kriza je nesumnjiva i nju doživljava i milijarder koji gubi na svojim dionicama, kao i radnik koji bezperspektivno tavori na zavodu za zapošljavanje.

– kako je sustav u kojem se kriza zbiva gotovo beziznimno kapitalistički (liberalno kapitalistički – o tom ćemo kasnije), očito se ona dešava unutar njega te stoga možemo reći i da je on u krizi. Dapače, on je upravo generator krize, podjednako odgovoran za sudbine milijardera i spomenutog radnika.

– ekonomska znanost luta „bespućima ekonomske zbiljnosti“ iz jednostavnog razloga. Nastoji opisati sistem za koji pretpostavlja (i čak mu to nameće kao obavezu) da funkcionira temeljem sirovih ekonomskih zakonitosti (zakonima tržišta), a znanstvenici ga opisuju instrumentarijem koji ne vodi računa o ranije spomenutoj „humanizaciji“ njihove primjene. Da ne kažemo kako zanemaruju činjenicu da se tržište odvija u kontekstu nestanka sirovina, pomanjkanja energenata, zagađivanja okoliša, izumiranja vrsta, bioetičkih problema, globalnog zatopljenja,… Pomanjkanje energenata ili neka politička kriza izazvat će njihovo poskupljenje na tržištu – kako genijalan zaključak – posve indiferentan spram toga da si ih onda izvjestan postotak ljudi više ne može priuštiti. Naprosto, vode se navodno racionalnim principima efikasnosti, a ne koristi za svako pojedino ljudsko biće. Reći ćetet, pa zar efikasnija ekonomija ne koristi svakom čovjeku? Ova, liberalno kapitalistička – svakako ne! Izuzev ako se šnita kruha dnevno, u usporedbi sa milijardama dolara na računima elite, ne smatra korišću za jadnika koji je žvače da ne umre od gladi.

U članku se kaže:

„Psihološka percepcija je nešto sasvim drugo: radnik će po uvek misliti da je premalo plaćen, dok će gazda, pak, stalno biti ubeđen da preterano plaća svoje zaposlene (što nije slučaj samo u kapitalizmu, već i tamo gde je svojina nad kapitalom državna, ili kvazi-društvena). Šta je uistinu malo, a šta mnogo, relativno je, samim tim krajnje diskutabilno, jer zavisi isključivo od kriterijuma na bazi kojih se u datom trenutku meri. Na sklonost da sami sebe uglavnom doživljavamo kao oštećenu stranu treba zato gledati sa filozofskim mirom – i korisnom distancom – kao na neodvojivi sastojak ljudske sujete.”

Svoj društveni položaj i dnevnu šnitu kruha treba s “filozofskim mirom”, sasvim relativistički promatrati, jer u protivnom – tu su snage sigurnosti  koje će nam ga s filozofskim mirom (osiguranim izuzećem od mjera štednje) pendrecima utjerati u glavu! Jer:

“Od kritičnog je značaja i da od mera štednje budu izuzete službe bezbednosti – odnosno, da im ne budu umanjeni operativni kapaciteti, kako bi u svakom trenutku bile sposobne da efikasno spreče bilo kakvo nasilje tokom eventualnih uličnih demonstracija (uzrokovanih nezadovoljstvom zbog ukidanja budžetskih prinadležnosti) i tako ne dozvole da ustavni poredak, bezbednost i javni red budu dovedeni u opasnost.”

Pa naravno, autoru članka je itekako jasno da mjere kojima se štiti propali sustav moraju izazvati spontano nezadovoljstvo naroda.

“Na kraju krajeva, ne treba da iznenađuje što se tako veliki broj ljudi prima na antiliberalnu retoriku: većinu običnog sveta čine ekonomski laici, te im je, kao takvima, prilično lako prodavati jeftinu demagogiju.”

Što zna laik (a to nisu samo smetlari, rudari i “šljakeri”, već i studenti, profesori, liječnici, doktori znanosti,…) jeli mu hladno, ima li za jesti, za školovanje svoje djece, otplatu kredita i ostale “budalaštine”, pa iz čiste obijesti, zavedenosti i gluposti svoje izlazi na ulicu rovariti protiv raja u kojemu živi. Ekonomski kopernikanci će ustati protiv ptolemejevaca, kad shvate što je zaista moralno i korisno po većinu čovječanstva. Ali, već se pripremaju drva za lomaču protiv nositelja novog svjetonazora. Stoga, možete štediti na zdravstvu, mirovinama, socijalnoj skrbi, školstvu i tko zna čemu još, samo nemojte na policiji. Snabdijte je kacigama, štitovima, električnim palicama, dugim i kratkim cijevima, suzavcem, vodenim topovima,…, jer – nevolje se očekuju. Za razliku od apsolutističkog stava prema zakonima što štite sustav koji on zagovara a koje jednostavno treba promijeniti ako ne valjaju (ključno je pitanje – kome?), spram pritužbi radničke klase on je čisti einsteinovski relativist.

Liberalni kapitalizam kod nas kao nije institucionalo uspostavljeni sistem, pa se svi njegovi protivnici navodno bore protiv nepostojećeg fantoma. Liberalni ili neoliberalni – sasvim je svejedno – oba zagovaraju minimalni utjecaj države u ekonomskoj sferi i oba su mrtva, s tim što ih se naizmjence nastoji oživjeti. Primjerice, pri pokapanju liberalnog, rodio se 1938. godine neoliberalni kapitalizam prevladavajući nakon II svjetskog rata, da bi isti „otegnuo papke“ šezdesetih godina prošlog stoljeća. Onda se naprasno ponovno dignuo iz groba sedamdesetih godina, e da bi danas ponovno zamijenio mjesto u raki sa starijim bratom – ovaj puta navodno pravim liberalnim kapitalizmom. Poput zombija, maskirani kao vjerovjesnici nade, dižu se iz mrtvih da bi vršili zlodjela i na kraju povukli za sobom na milijune upropaštenih ljudi. Evo što kaže dr Nenad Nikolić u svom „Popularnom ekonomskom rječniku“ („Svjetlost“, Sarajevo , 1987.), misleći na ekonomsku doktrinu (liberalizam je inače širi pojam):

„Liberalizam, težnja za uklanjanjem ograničenja u ekonomskom životu, težnja za slobodnim kretanjem robe i kapitala i nesmetanim djelovanjem ekonomskih zakonitosti. Ovu doktrinu je lansirala mlada buržoazija kako bi se oslobodila feudalnih stega. Ali, već sredinom 19. stoljeća postepeno, a poslije 1930. godine potpuno je napuštaju i buržoaski teoretičari. Praksa je pokazala da liberalizam donosi ekonomsku krizu, nezaposlenost, propast brojnih preduzeća i uništavanje proizvodnih snaga i materijalnh dobara“.

Ako je i od marksističkog teoretičara, nije li pogodio u centar mete? A neki suvremeni krparoši kapitalizma vraćaju nas u daleku prošlost, misleći kako će se, bisanjem prefiksa neo, mrtvac vratiti svježiji nego kad je umro. Ali, „pravi“ liberalni kapitalizam – prema njegovim zastupnicima – funkcionira k’o urica. Pitanje je samo gdje, zna li se kako globalna ekonomska kriza nije potekla sa ovih područja, već se iz SAD proširila u Evropu i širom svijeta. Daklem, očito ga nema – proizlazi iz shvaćanja liberalnog kapitalizma iznesenog u članku – ni u Americi, ni u Evropi, ni igdje drugdje, čemu valjda najbolje svjedoče protesti u svim tim zemljama. Zato ga treba nanovo, svježe našminkanog, ispeglanog i namirisanog – da se ne primjeti kako se radi o mrtvacu koji zaudara – nanovo instalirati. S obzirom da živi u Evropi, autor je itekako svijestan duboke krize koja potresa Evropsku Uniju. Po njemu:

„… jedan od primarnih razloga za ovako duboku krizu u EU leži u evidentnoj nedovršenosti evropskog projekta. Ako postoje jedinstvena valuta i tržište, onda bi morala da postoji i jedinstvena fiskalna politika, ali, takođe, i jedinstvena vlast na nivou cele Unije, ili, za početak, bar na nivou eurozone. Ukratko, mora se ići na definitivno prekomponovanje EU u pravcu stvaranja neke vrste sjedinjenih evropskih država gde za sve važe potpuno jednaka pravila.”

Pitanje je onda, kako to da su SAD, koje jesu jedinstvena država, postale generatorom ekonomske krize? S druge strane, nije postojao, niti postoji socijalizam na koji se obara autorova kritika. On ne želi shvatiti da su propali tek pokušaji ostvarenja socijalizma a ne socijalizam sam po sebi, čime kritika istoga postaje bezvrijedna. To se dobro vidi iz tvrdnje koja se tiče konkurentnosti na tršitu, vjerojatno proizašle iz izjednačavanja tzv. realsocijalizma sa socijalizmom – greška kakvu najčešće namjerno čine kritičari potonjega:

“Takav oblik konkurencije može da obezbedi jedino sistem zasnovan na privatnom vlasništvu i otvorenoj tržišnoj privredi, pa je logično upitati protivnike liberalnog kapitalizma – i uopšte bilo kog sistema baziranog na privatnom preduzetništvu i slobodnom tržištu – da objasne kako će se realna konkurencija uspostaviti tamo gde je država (društvo?!), umesto privatnih lica, vlasnik privrednih subjekata?”,

gdje je sasvim previđen koncept radničkog samoupravljanja kao “zahtjeva epohe”, koji će se kad-tad vratiti kao sadržaj socijalizma 21. ili bilo kojeg drugog stoljeća. Dosljedno proveden, ovaj koncept nije dioničarskog karaktera niti tolerira prevladavajuće vlasništvo bilo kojeg pojedinca ili države (društva), već radnici koji sami kroje svoju sudbinu u kolektivu, bivaju valjda i više zainteresirani za njegovu (i svoju) sudbinu od običnih dioničara. I, dakako da taj oblik vlasništva i upravljanja kolektivom itekako omogućuje konkurenciju, što se u tekstu niti ne spominje. Zahtjev za učešćem radnika u odlučivanju o svakom pitanju u svojoj radnoj organizaciji kao i u ostvarenoj dobiti, nije ideološki motiviran – kao što mu to predbacuju oponenti – već je isključivo etičke prirode. Proizlazi iz jednostavnog, sasvim prirodnog, biti svakog čovjeka imanentnog zahtjeva za slobodom ličnosti, praćenog dubokim osjećajem odgovornosti za zaista slobodno i samostalno donijete odluke, ne isključujući ni participaciju u njihovim pozitivnim i negativnim posljedicama.

Recepti  koji se propisuju za reguliranje kapitalističkog tržišta poznati su već dva i pol stoljeća; teorijski pokopani još Marxom, a praktički – stoljetnim neuspjehom takve koncepcije – i u biti se svode na Adam Smithovu „nevidljivu ruku“. U našoj percepciji, to naprosto znači – prihvaćanje djelovanja ekonomskih zakonitosti u najsirovijem obliku, bez mjera koje bi zaštitile prave interese svakog pojedinca. Država bi trebala igrati ulogu “arbitra” koji samo osigurava pravila igre, ne vodeći računa o sposobnostima igrača,

“…a ko će se kako snaći u tom sistemu jednakih šansi, ali i nemilosrdne konkurencije, odrediće tržište…”

Gornja rečenica kao da je gotovo doslovno prepisana iz nekog udžbenika darvinizma, samo riječ tržište treba zamijeniti sa priroda. U krvavoj gladijatorskoj areni gdje se gine „po pravilima igre“, bitno je tek da sudija osigura tvoju smrt u skladu sa njima. Uostalom, zašto uopće i treba država? Zar se u prirodnom, biološkom svijetu, ne odigrava “utakmica” u okruženju nemilosrdne konkurencije pod strogom i pravednom rukom arbitra – Deus sive Nature? Mogli bi njoj i u ekonomiji prepustiti arbitriranje po socijaldarvinističkim pravilima igre na koje se zagovornici liberalnog kapitalizma, možda i nesvijesno, pozivaju. Kuda ta pravila, kako ih  oni zamišljaju, vode, govori i primjer:

“ Uostalom, u Švajcarskoj, koja je nesumnjivo role model idealno uređene države, većina građana ceo život provede u iznajmljenim stanovima ili kućama; i, šta im fali?! Prosto, ako zarađuješ dovoljno da od toga možeš sebi da priuštiš vlasništvo nad nekretninom, onda je to sasvim u redu.”

Prosto, da prostije ne može biti – ako zarađuješ dovoljno. Međutim, autorovo tržište radne snage

“…uključuje ukidanje minimalnih zagarantovanih zarada u privatnom sektoru, kao i ukidanje zaštite od otkaza. Svaki poslodavac i svaki radnik uzajamno dogovaraju visinu plate i uslove rada (ako sam ja, iz ma kog razloga, voljan da radim za manju nadoknadu od one ispod koje drugi ne pristaju, otkud državi – ili bilo kome – pravo da mi tu mogućnost (izbora) uskraćuje?)”.

Takav nam se stav nastoji uvaliti pod firmom slobode odlučivanja. Ako sam voljan raditi za 1000Kn mjesečno, zašto bi Mršić nekoga plaćao 1600Kn, zar ne? Ako mislim da je to ispod razine dostojanstva, ne samo mene nego i mog psa, uvijek će netko “slobodnom” voljom odlučiti kako mu je u interesu raditi za tu mizeriju, ne shvaćajući da ta „slobodna“ volja proističe ne iz bitka čovjekova, već iz pravila igre koja nam se – ni ne pitajući nas – propisuju. Možda će netko htjeti crnčiti samo za ručak i krevet u kutu radionice; otkud državi pravo da mu tu “mogućnost” uskraćuje? Mislim da takvim razmišljanjima fali i minimum humanizma u navodno racionalnoj obrani liberalnog kapitalizma, nastojeći ga instalirati kao savršeno efikasan, ali neljudski, ekonomski sustav. Misli se kako će se stavovima poput narednog, nudeći školovanje kao mrkvu, privući obrazovane osobe:

“Visoko obrazovana osoba, naime, može da se zaposli i kao običan fizikalac ili čistač ulica, ali onaj ko je završio samo osnovnu školu (ili čak ni nju), nikada neće moći da radi privlačan i dobro plaćen posao koji zahteva fakultetsku diplomu ili doktorat. A opet, svako – i onaj sa visokim i ovaj sa nižim obrazovanjem – u liberalnom kapitalizmu ima šansu da jednom, ukoliko uopšte ima takvu ambiciju, postane sam svoj gazda (privatni preduzetnik), pod uslovom da je dovoljno vredan, istrajan i posvećen cilju.”

Kad se neće moći zaposliti u struci sa svojom VSS, kad mu izmakne primamljiva Mršićeva crkavica, uvijek se može zaposliti kao smetlar! Eto vidiš, koliki prostor slobode ti obrazovanje otvara u predočenoj viziji liberalnog kapitalizma („kapitalizma sa ljudskim licem“)! Doduše, možda onaj neškolovani odluči čistiti ulice za upola nižu cijenu od diplomiranog liječnika, profesora, inženjera ili doktora znanosti, ali to nije pitanje falinge sustava koji se zagovara – to je samo stvar  “slobodne” konkurencije u igri po usvojenim pravilima. Stvarno, “zar nije sam život jedno, u osnovi, surovo iskustvo?”.  Kaže se dalje u članku:

“…ružne pojave, karakteristične za naše društveno-ekonomske prilike, poput masovnog neisplaćivanja ličnih dohodaka zaposlenima, kao i eskiviranja plaćanja poreza i doprinosa, od strane pojedinih (mnogih) poslodavaca, nemaju nikakve veze sa liberalnim kapitalizmom. Najpre, iz prostog razloga što kod nas liberalni kapitalizam nikada nije ni uspostavljen kao sistem; a drugo, jer su navedene nus-pojave posledica opšte institucionalne nemoći i neuređenosti jednog društva, a ne određenog modela ekonomskog uređenja.”

Kapitalizam Zapada je postao toliko sofisticiran da mu nije niti potrebno služiti se tako barbarskim metodama. Isti učinak postiže mnogo elegantnije. O tome govore i slijedeći podaci:

“Realna plaća američkog radnika je danas manja negoli je bila 1978. godine. Prema podacima američkog Ureda za cenzus iz 2007., srednji dohodak muških radnika u Americi iznosio je 45.133 dolara, manje od 45.878 dolara koliko su zarađivali 1978. godine. Istovremeno, plaće američkih direktora porasle su 725% a radničke svega 5.7% (ponavljamo, podaci se ponešto razlikuju u zavisnosti od njihova izvora) dok se njihova  produktivnost povećala za čak 93%. Prošle su godine izvršni direktori zaradili oko 209 puta više nego njihovi radnici, a 1978. godine ta je razlika bila “samo” 26,5 posto – zar onda ostaje nejasno kuda se prelijeva zarada ostvarena povećanim radnim angažmanom radničke klase?”

To je Amerika. Zar ni tamo nema liberalnog kapitalizma, jer onda valjda – po autoru – ne bi došlo do ovakvih disproporcija? Gdje onda on egzistira? Zaista, bune li se ljudi širom svijeta protiv duhova? Ili je sve to naprosto prirodna i prihvatljiva posljedica „sistema jednakih šansi, ali i nemilosrdne konkurencije”, te je posve neprihvatljivo dići svoj glas protiv “ekonomskih zakonitosti”? Umjesto da mi ukrotimo njih, one se koriste u kroćenju ljudi. Iduća stvar je (a to ekonomiste koji se isključivo vode efikasnošću, a ne ljudskošću nije briga) činjenica da dajete li “iste uvjete” bogatašu i prosjaku, jasno je koga ste apriorno diskriminirali pod egidom navodne pravednosti “jednakih” uvjeta. Jednostavni primjer je kupnja nekretnina (zemljišta, stanova, fabrika, banaka,…) na Zapadu i na Balkanu. Možete li odgovoriti tko će čije nekretnine pokupovati, mada je to jasno već na prvi pogled usporede li se samo prosječni BDP i  plaća tih oblasti.

Nisam ekonomski stručnjak, stoga izostavljam kritiku čisto strukovnih postupaka koje autor preporuča kako bi liberalni kapitalizam legitimirao kao idealni sistem, jedini primjeren čovjeku. No, to nije ni potrebno. Kao što je rečeno, ljudi sa dovoljnom širinom pogleda, bez imalo značajnijeg poznavanja astronomije mogli su pretkazati zašto geocentrični sistem ne može biti pravilan, doduše – imali su premalo stručnog znanja da ga i zamijene. No bilo je i takvih, još u antička vremena. Osnovni razlog zašto bilo koja vrsta kapitalizma nije prihvatljiva čovjeku, ne odnosi se na pitanje njegove efikasnosti, niti se može iskazati stručnim rječnikom. Bitni prigovor je etičkog karaktera. Svo zlo ovog sustava proizlazi iz aksioma od kojega se i polazi u razmatranom članku – da je profit alfa i omega, početak svakog pristupa i kraj svake analize uspješnosti tog sustava. Profit, a ne čovjek! Zastupa se Smithova teza o “nevidljivoj ruci tržišta”,  koja je itekako vidljiva onima koji znaju gledati. To je ruka kapitalista, vođena mišlju na što veći profit ostvaren u što kraćem vremenu, uz što manje troškove poslovanja (po mogućnosti nikakve!) što se ostvaruje na račun svojih radnika nudeći im iluziju: da u nametnutim uslovima mogu “slobodno” sklapati ugovore s poslodavcem! U smislu Zekoslava Mrkve i patka Dodoa iz crtića: “Hoćeš da te napucam sada, ili poslije?”.

“Ali to nije uzrokovano nekakvom tobožnjom hirovitošću prljavih kapitalista, već nuždom prilagođavanja na novonastalu ekonomsklo-tržišnu realnost.”

kaže se, ne videći da to i nije uzrokovano “hirovitošću pojedinaca” već mnogo većim zlom – implicitno ugrađenim u sustav koji nam se nameće. Nije eksploatacija tek izmišljena riječ – ona realno postoji, pa eufemistički je nazivali i navodnim dogovorom poslodavca i radnika, te posljedicom konkurencije u sustavu. Zaista, jeste li sretniji što ste eksploatirani zbog zlog gazde ili kao posljedica konkurencije? Solidarnost također nije izmišljena, ona također postoji, nekako sve manje i manje vidljiva uslijed pritiska kapitala, ali će joj se ljudi jednom ponovno vratiti. Humanizam nije izmišljotina dokonih filozofa već bitna etička kategorija koju neki gaje cijeloga života, a neki je zaobilaze konstatcijom kako je život “u osnovi jedno surovo iskustvo”. Pa, zašto bismo ga onda učinili manje surovim, čovječe – prilagodi mu se ili nestani! Najveća ironija, čak i cinizam, je da takve stavove najčešće zastupaju ljudi koji se – u intermezzu između propisivanja nam igre po pravilima nesmiljene konkurencije – klečeplaze po kojekavim bogomoljama sa čovjekoljubnim citatima svog Proroka na usnama.

Stvar je međutim sasim jednostavna; potrebna je promjena paradigme. Kopernikanski preokret u ekonomiji – od sistema ka čovjeku. Kad do toga dođe, a doći će zasigurno, bit će formulirane i nove ekonomske zakonitosti koje će dobro opisivati novonastali sustav. Baš kao što je promjenom paradigme od klasične na relativističku, a potom i na kvantnu fiziku, bilo potrebno usvojiti novi spektar prirodnih zakona, jer oni stari nisu funkcionirali u novim uvjetima kojima se fizika počela baviti. I to neće biti kraj svijeta, već samo kraj preživjelog sustava koji nam neki pod svaku cijenu žele sačuvati. A to treba ozbiljno shvatiti –  i po cijenu ljudskih života. O čemu najbolje i govori već spomenuti zahtjev za tetošenjem snaga sigurnosti i represije u svrhu – krvavog, dakako – “opamećivanja” prosvjećenih. U općoj podjeli znanosti ekonomija se svrstava u takozvane društvene nauke, koje se bave proučavanjem društvenog života grupa ljudi i pojedinaca. Usvajanjem nove, kopernikanske ekonomske paradigme – uzimajući u obzir moralnu i etičku komponentu te potrebu da ekonomija služi koristi svakog pojedinca, njen će se status promijeniti. Nije toliko bitno hoćemo li je tada uvrstiti u humanističke znanosti, ali definitivno će postati – humana. A još bitnije će biti, što će to postati njena praktična primjena u svakodnevnom životu.

Foto: dhammza