Chenofalk: sa 300 na 153.000 eura!

Goran Sarić
Autor/ica 28.8.2018. u 09:33

Chenofalk: sa 300 na 153.000 eura!

Zanijemio sam kad mi je jedna zgodna sestrica kazala da jedan dan ležanja u takvoj ustanovi državu košta ni manje ni više nego 1 300 eura. A moj slučaj, transplatacija matičnih ćelija u krvi – čitavih sto hiljada eurića! Ne znam zašto, ali sam se u tom trenutku najednom osjetio kao truli bogataš. Ronaldo. Doduše, bolesni Ronaldo.

U posljednje dvije godine puno kuburim sa zdravljem. O tome sam opširno pisao na ovom sajtu, i to iz dva razloga. Kako zbog sebe – neka vrsta psihoterapije – tako i zbog drugih koje život baci u ugao u kome pljušte udarci a koji bi eventualno, čitajući moju ispovjest, u njoj mogli naći utjehu i snagu da istraju u borbi protiv opasnog, nevidljivog protivnika. Nadam se da će ti moji dnevnički zapisi početkom naredne godine, ukoričeni, naći svoje mjesto u knjižarskim izlozima.

Srećom, stvari s mojim zdravljem u posljednje vrijeme idu nabolje. Noga je otišla i ništa je više ne može vratiti – ta nije rep, pa da mi, k’o gušteru, ponovo izraste! – ali sam uvidio da se i sa protezom može sasvim pristojno živjeti. Treba vremena, ali nije nemoguće. Puno uspona i padova, i to i u doslovnom, i u prenesenom značenju, ali je važno da uvijek ustanete jedanput više nego što padnete.

 Razumije se da sam u toku te skoro dvije godine puno vremena proveo po bolnicama. I uvjerio se da te ustanove, čak i za obične, srednjestojeće građane poput mene, u Holandiji najčešće izgledaju poput vrlo solidnih hotela. Prostrana, čista soba sa kupatilom, tv-om i radijom, priručnom bibliotekom, stolom za pisanje i ručavanje… A klopa odlična: obilni doručak i ručak, večera à la carte! Ne dao vam bog, ili “nebeska lutrija”, da tamo dospijete, ali ako vam se već tako zalomilo – nije baš najlošije mjesto za liječenje, zar ne?

Ipak, zanijemio sam kad mi je jedna zgodna sestrica kazala da jedan dan ležanja u takvoj ustanovi državu košta ni manje ni više nego 1 300 eura. A moj slučaj, transplatacija matičnih ćelija u krvi – čitavih sto hiljada eurića!

Ne znam zašto, ali sam se u tom trenutku najednom osjetio kao truli bogataš. Ronaldo. Doduše, bolesni Ronaldo.

Gorku šalu na stranu, ali i pored sve udobnosti zdravstvene ustanove i kompleksnosti medicinskog zahvata, ti su mi se troškovi učinili nekako preveliki, “napumpani”. Tim više što (i) ovdje godinama kruže priče o samovolji i “prljavim igrama” svemoćne farmaceutske industrije i njihovih veza u zdravstvenim ustanovama. Zato sam se istog trenutka upitao: da li gore navedena suma odgovara stvarnim troškovima mog boravka i liječenja u bolnici?

Posredan odgovor našao sam ovog vikenda, i to u subotnjem broju uglednog dnevnog lista NRC Handelsblad, koji je donio “trilerski” zanimljivu priču o lijeku chenofalk (CDCA).

U tekstu pod redakcijskim naslovom Farmaceut papreno poskupio prastaru pilulu, autori Hordijk i van Steenbergen su detaljno opisali neobično “putešestvije” tog sredstva za razgradnju kamena u žuči: od obične, svima dostupne tabletice do “zlatne koke” farmaceutskog giganta!

Cherofalk je još prije pedesetak godina patentirao Nijemac Herbert Falk, vlasnik i direktor firme Dr. Falk Pharma, a pravi se od nekih pilećih i volovskih sastojaka. Poznati filantrop, dr. Falk je sve do svoje smrti, 2008. godine, pilulu prodavao po niskoj cijeni od 0,28 euro centi po komadu. To znači da je ovaj lijek tada pacijenta godišnje koštao oko 300 eura. Odmah nakon Falkove smrti lijek otkupljuje italijanski farmaceutski konglomerat Sigma-Tau i počinje sa “korigovanjem” cijene tog produkta.

No, ovdje se nameće, na prvi pogled, logično pitanje: zašto bi neko uopšte davao pare za već pomalo zastarjeli lijek, kad za razgranju i razbijanje kamenca ima drugih, znatno jeftinijih, pa i efikasnijih medikamenata? Nisu, valjda, italijanski farmaceuti toliko naivni i neobavješteni?

“Kvaka” je u tome što chenofalk nije dobar samo za rastvaranje kamenca u žuči, nego se koristi i kao lijek protiv opasne nasljedne bolesti CTX, rijetkog poremećaja u radu žučne kiseline. Koliko je ova bolest rijetka, govori podatak da u Holandiji, na 17 miliona stanovnika, od nje trenutno boluje svega 55 osoba. Simptomi CTX-a su hronična diareja i, već u ranoj mladosti, mrena i demencija. Chenofalk efikasno koči njeno napredovanje, taj lijek je praktično njen jedini učinkoviti “kočničar”.

 I to su, naravno, “glavonje” iz italijanskog farmaceutskog giganta odavno znale. Stoga su sve podredili glavnom cilju – ogromnoj zaradi na relativno jeftinom lijeku. Pritom im je bilo savršeno jasno da “iz igre” moraju isključiti sve druge koji se bave proizvodnjom (manje efikasnijih) lijekova sa sličnom namjenom. Za svega desetak godina su ucjenama i otkupljivanjem licenci isključili bezmalo sve konkurente. Put prema džinovskom profitu bio je potpuno otvoren otkad je EU prije tri godine Italijanima izdala ekskluzivno pravo da chenofalk, osim protiv kamenca, koriste i kao lijek protiv CTX-a, što do tada nisu imali. Bingo!

 Prevedeno u praksu, to je značilo da je onih pedeset i per nesrećnika oboljelih od CTX-a za lijek od, ne tako davno, tri stotine eura, sad moralo iskantati, vjerovali ili ne, cijelih 153.000 eura! Skupi neki pileći i volovski “bataci”, zar ne?

 U namjeri da spriječe beskrupulozno bogaćenje italijanskih farmaceuta, njihove kolege iz Univerzitetskog medicinskog centra (UMC) u Amsterdamu su nedavno u svojoj laboratoriji počeli praviti jeftiniju zamjenu za chenofalk. Cijena? Prava sitnica: 25 000 eura! Sada je to, tvrde ovdašnji farmaceuti, realna cijena ovog lijeka,  pošto su neki njegovi sastojci u međuvremenu drastično poskupili, a neki po diktatu svemoćnog Sigma-Tau čak i nestali sa tržišta.

Sretan završetak jedne skoro nevjerovatne priče, rekli biste. Ali čekajte, tu priči nije kraj. U maju ove godine Italijani holandskoj komisiji za zdravstvo tuže UMC, tražeći da im ova zabrani proizvodnju i prodaju NL-chenofalka. Ova doista nalazi neke “nečistoće” u amsterdamskoj varijanti (pre)skupog lijeka, i, na nevjericu i užas holandskih zdravstvenih osiguranika, smjesta zaustavlja njegovu proizvodnju i prodaju.

Sve časno i pošteno? To samo (azurno) nebo zna!

 

Goran Sarić
Autor/ica 28.8.2018. u 09:33