Crkva mog naroda danas je korporacija

Povezani članci

• Konferencija o 20 godina rada MKSJ: Napuštanjem sale izrazili protest protiv sudije Theodora Merona
• Realnost za male je da »sila boga ne moli«
• Promocija knjige Dragana Markovine „Doba kontrarevolucije“ u Zagrebu
• Piši, Ahmete Šabo, piši!
• Haški sud nije uspio, ali će ostati nešto pozitivno
• Kapetan Plačipička i njegovo pravo

U duhovni svijet ušao sam voljom svog djeda koji je neobično držao do vjere svoje žene, a moje bake, bogobojazne djevojke iz malog, maglom obavijenog zaseoka tamo daleko, nekoliko sati vožnje autobusom od grada. Svećenike i redovnice upoznao sam tako rano u tom mistikom obavijenom svijetu ispunjenom mirisom tamjana i seksualnom tajnovitošću koja se manifestirala sa golih tjelesa na uljima nepoznatih majstora koji su ukrasili tu malu crkvu mog djetinjstva. Razapeti Isus sa tkaninom preko bedara i časne sestre koje mole pod njegovim nogama bile su prva slika meni nepoznatog odnosa žena i muškaraca do tada.

Taj mir bogoslovije sa divnim vrtom u sredini, ispunjen neobičnim blaženstvom uskrsnuća, vječnoga života i zagasitim vatrama prokletstva, ušao je u moj život u potpunoj suprotnosti u kojem je u moj život tada ušla škola. Pamtim iz tog razdoblja mirise, mirisi ti nekada odrede razdoblja života, konkretno djetinjstvo, miris ploče koju obrišeš spužvom koja zaudara, i taj miris ti ostane na rukama, opori miris škole koju poneseš sa sobom kao bilježnice koje nemaš srca baciti.

Pamtim miri školske kute koje bi mi majka nedjeljom isprala i koja bi se sušila u dvorištu uz očeve košulje i ujakovo radno odijelo, pamtim miris ulja i ispuha iz motora kada bi u staroj garaži dodavao mu okaste ključeve dok bi on onako znojan, sa prljavim rukama u kanalu, popravljao starog fiću, pamtim svoje prvo uzbuđenje kada smo otkrili da nas na tjelesnom odgoju od cura iz razreda dijeli u svlačionicama samo jedan zid koji ima pola metra praznine na vrhu, i pamtim prvu izdaju, izdaju svog najboljeg prijatelja koji je otkrio kako me držao za noge dok sam ih potajno gledao kako se presvlače. Za moju prvu životnu izdaju bio je dovoljan jedan šamar profesora tjelesnog odgoja koji je mog najboljeg prijatelja natjerao da progovori tko su mu saučesnici. Dva svijeta dominirala su mojim djetinjstvom, onaj stvarni koji su dizali kranovi dizalica i koji je rastao u socijalistički polis, i onaj mistični u zelenilu vrta moje župe, među palmama i ružama koje su brižno njegovale časne sestre.

Ta dva svijeta obavijena meni do tada nepoznatom seksualnošću egzistirala su paralelno jedan uz drugi. U ovom drugom nije bilo izdaje, u ovom drugom bilo nas je nedovoljno za bilo kakvu izdaju, u tom svijetu u koji bih zakoračio iz svijeta kakvog sam poznavao u svijet bezgrešnih začeća, uzbudljivih mučenja i ljudi koji se pretvaraju u bogove i vragove, bilo je nekoliko mojih školskih kolegica i nas dvoje, troje muških koji su se kroz vjeronauk pripremali za svete sakramente. Vjeronauk koji je tada striktno bio odvojen od škole, i samom tom činjenicom iznimno uzbudljiv, ne zbog identiteta samog po sebi, već zbog mistike koju su nadopunjavale zamršene i složene lekcije iz biblije, tihi glas naše vjeroučiteljice i miris malene učionice nad kojom se nadvijala ogromna slika Michelangelova Davida kojem je torzo bio točno iznad glave naše časne sestre koja je brižno pazila da zavolimo sakralnu umjetnost, ali i umjetnost općenito.

Moja dva svijeta bila su stvarna, u jednom su bili moji prijatelji, školske kolege, majka, braća i otac, a u drugom moj djed i baka i časne sestre koje su nam držale vjeronauk u toj maloj župi u kojoj je vrijeme naizgled stalo.

Časne sestre u mojoj župi znale su biti poprilično opake. Jednom sam, (nazovimo to slučajno), tražeći svoju ministrantsku opravu koju su brižno prale i peglale zašao u zabranjeno lijevo krilo bogoslovije. Kroz otšrinuta vrata vidio sam dvije časne sestre kako se presvače i taj sekund svog života pamtim kristalno jasno do dana današnjeg. Ispod crnih, teških oprava bila su mlada bedra i uski trak bijelog donjeg rublja koje me šokiralo u dovoljnoj mjeri da me otkriju i uz popriličnu viku otprave kod župnika.

Fizička prijetnja, emocionalni kaos nasmrt me preplašio, osjetio sam kako me sveobuhvatna sila tame odvaja od tople ugode voljenosti koju sam osjećao od tih žena i taj osjećaj bio mi je nepodnošljiv. No moje otkrivanje seksualnosti nije ostalo neprimjećeno i nije ostalo nezapaženo. Slika Isusa razapetog na križu ostala mi je urezana u pamćenje, kao i svjetlo koje se prelamalo prema stropu i davalo toj freski trodimenzionalni efekt. U prvom redu klupa skrušeno smo stajali dok je velečasni služio misu, a tada je do našeg reda došla časna sestra koju sam vidio gotovo golu i pred cijelim mojim redom ministranata opalila mi šamar.

Kada je udarac odjeknuo crkvom, koja je ionako bila dovoljno akustična, bio sam potresen, bio sam ponižen i bio sam uvjeren da nikada više na to mjesto moja noga kročiti neće. No tu epizodu zaboravili smo, kao uostalom i sve druge, moj grad iz tog vremena svoju seksualnost manifestirao je kroz kina, prve lascivne filmove, a ja sam, kao ekskluzivni pomoćnik jednog od najslavnijih švercera kino kartama, imao ekskluzivu za te u dimu cigareta ispunjene projekcije.

Dva svijeta tako su se miješala frapantnim vremenskim razmacima i nije bio slučaj, već gotovo pravilo, da bi iz svijeta mistike, čednosti i žena koje su skrivale svoje tijelo, već za nekoliko minuta bili u kino dvorani u kojoj su žene otkrivale sve svoje čari. Te singularnosti iznimno su nas zbunjivale, pa smo dvojako gledali na naše časne sestre, ne mogu griješiti dušu da smo nazirali njihovu sputanu seksualnost, ali smo je poštivali, kao iznimnu žrtvu i tih godina bilo mi je savršeno jasno što ne želim biti u životu, niti sputan, niti mučenik. Svoj dosadašnji život, djetinjstvo i početak mladost, savršeno sam i svjesno doživljavao kroz prizmu svoje seksualnosti, koja je bila privlačna, zamamna i sasvim nova granica koju svakako treba istražiti. No jedna stvar u oba svijeta bila je konstanta, a to je bila odgojna palica, mjera, ili narodski, nama učenicima jako dobro poznata kao – šiba.

Udarci i šibe nisu bili strani u mom djetinjstvu. Moja razrednica bila je žena koja se nije skanjivala da nas propisno išiba. Na njenom stolu uz imenik stajao je brezov prut koji je bolio na dlanu kao sam vrag. Kada bi izvodili nepodopštine, izostali sa kojeg sata ili igrali nogomet u dvorištu, osjetili bi tu šibu koju smo zvali „krivulja“ zbog neobične zakrivljenosti koja bi se izravnala na našim dlanovima. No toj kazni, naravno, a tako to uvijek biva, nije bio kraj, jer bi kod svakog dolaska iz škole morao ocu pokazati dlanove. Ako bi se crveni trag šibe vidio na mom dlanu, tada bi otac razvezao svoj remen i dobro me namlatio u sobi, jer ako me učiteljica išibala, tada on mora i treba za kaznu odraditi svoj dio posla.

Nikada, ali baš nikada nije pitao ni mene, niti učiteljicu što se dogodilo i tko je kriv. Šiba, koje danas nema kao odgojne mjere, bila je učinkovito sredstvo odgoja, i uhvatim sebe u današnjem vremenu kako tugujem za tim malim, opakim stvarima odgoja koje je suvremeno obrazovanje izgubilo. Mojoj razrednici nitko od nas, malih huligana, nije se usuđivao proturječiti. Današnje razrednice djeca snimaju i postavljaju na YouTube, današnje profesorice o takvoj vrsti poštivanja mogu samo sanjati. Jer bi im kakav razulareni roditelj očitao bukvicu. Moj roditelj sredstva prisile shvaćao je kao nešto normalno, a takvim ih je shvaćala i škola, sustav, koji je od djece nastojao napraviti ljude.

Moj otac na redovna primanja ponedjeljkom dolazio bi skrušeno uvjeravajući moju razrednicu da me treba šibati svaki dan i da on to uredno obavlja kao što čita novine poslijepodne, jer ja sam naravno sramota, kako njegove obitelji, tako i čitavog sustava, sustava koji je počivao na redovnom šibanju, čak i zbog sasvim bezazlenih stvari kao što su stavljanje ljepila pod stranice školskog imenika. Do kraja školovanja dobivao sam udarce po prstima, po otvorenim dlanovima, koljena su mi imala vazda otvorene rane, a jednom me župnik, kada sam preturao donje rublje časnim sestrama skoro ugušio zatežući mi kragnu školske kute podigavši me skoro metar u zrak.

Nisam, ako sada gledam na svoje djetinjstvo, bio dobro i skrušeno dijete, i trebalo mi je podosta vremena da sastavim sve grijehe prilokom ispovijedi, a neke sam i svjesno znao zatajiti. Kao onaj otvor kojeg smo probušili u garderobu časnih sestara. Bilo je previše dobro da bih to otkrio čak i u činu ispovjedi. Moj Isus gledao me sa velike freske jasno me optužujući, ali moje otkrivanje seksualnosti bilo je jače i od paklenog ognja. Mislim da bih žrtvovao svoju grešnu dušu u pakleni oganj za jedan običan crni Yassa triko jedne moje tadašnje ljubavi, koji bi ona odložila dok se tuširala iza tjelesnog, ali taj krimen vječnog prokletstva držao sam tada kao proračunat rizik. Uvijek sam imao vremena za kajanje, deset očenaša i deset slavaocu, što bi apsolutno i u hipu anuliralo sve moje nepodopštine.

Moram priznati da mi je tih godina formiranja, kako mog socijalnog i društvenog odgoja katoličanstvo bilo primjereno utjerano u kosti, kao i socijalizam i društveno samoupravljanje u ovom drugom svijetu, svijetu u kojeg bi izašao na dva metra od svoje župe. U sveto, mrklo doba, u sedam navečer dok je moj grad doslovno vrio od mladosti, lepršavosti kasnih sedamdesetih, mi bi iz tih tihih, sakristijskih zastupništva neba na zemlji, izlazili kao lopovi, obavijeni mirisom tamjana i rijekom grešnika koji su pod drogama ili alkoholom prokazivali nas obilježene koji su učili latinski, i štovali male pozlaćene medaljone koje smo redovito gubili na školskim igralištima.
Svijet mog tadašnjeg grada nije mario za sakralno, iako su upravo te oaze vjere bile pred tim zamamnim centrima hedonizma.

Novim blještavim trgovačkim centrima socijalizma i spomenicima novog doba, čovjeka neopterećena vjerom, okovima grijeha i suzdržavanjem od svega što se tada nudilo, nove i u život involvirane seksualnosti kroz čipkasta rublja iz izloga, lascivne kino plakate i ženu kao pijedestal modernosti, ženu koja je bila emancipirana, nikako više podložna patrijarhalnom i nazadnom svijetu, ženu koja je uzimala što želi i što je htjela, ženu koja je u tim godinama ekspanzije socijalizma, postala neovisnom strukturom, stupom društva, majkom, ali i dominom, možda ne toliko esencijalno i praktično izloženom, ali ako ste listali časopise za žene, shvatili bi koju su neovisnost o patrijarhatu zasluženo dobile. No moja dva svijeta nisu se promjenila. Dapače, od tada su dobila i svojevrsnu dramatičnost u svoj svojoj netrpeljivosti. Po tom pitanju ja nisam imao problema, ali moj svijet očito jest.

U mojoj obitelji nije sve išlo glatko po tom pitanju, otac koji se trudio da budem propisan i majka koja je na mnoge načine razumjela moju razapetost između tvrde i nepopustive vjere moje bake i škole koja me učila da smo nazadni ako prakticiramo svoju vjeru. Muškarci u mojoj familiji bili su dvije ideološki zaraćene strane i egzistirale su jedna uz drugu logikom neimaštine. Bili smo familija koja se držala skupa da sastavi kraj sa krajem, no to je kao fundament donosilo nebrojene frustracije. Danas znam, da nikada svojoj djeci ne bih dozvolio da svoje familije izgrade uz mene, bez obzira koliko sam tolerantan, a tome me naučila seksualnost, ista ona koju sam doživio gledajući časne sestre kako se presvlače, ista ona koju sam doživio gledajući svoje djevojke iz razreda kako se presvlače, ista ona koju ne bih htio uzurpirati svom sinu, dok se njegova djevojka presvlači, ne zbog toga što bih ja htio podsvjesno da to vidim, već zbog toga što ja to ne želim slučajno da vidim.

Ne želim da moj sin živi po mojim moralnim načelima! Želim da moj sin bude slobodan, svoj i da ima svoju privatnost. Tom načelu osnove oduprla se moja crkva i učinila kardinalnu grešku. Sustavom kontrole oduzela je svojim sljedbenicima privatnost, oduzela im je izbor, oduzela im je ljubav, oduzela im je – život! Crkva mog djetinjstva grubo se i nasilno uvukla u život moje djece. I samim tim zauvijek uništila svoju vjerodostojnost.

Granice.

Upravo te granice prešla je Crkva, nametanjem, silom, potpunom negacijom sebe, one mistične Crkve mog djetinjstva, iste one koja je trebala nas, a ne nezainteresiranu djecu koja danas vjeronauk odrađuju, jer im je dosadan i ubij bože predmet u školi, kojeg odrade zbog krizme ili pričesti iza kojih će se uz izdašnu, modernu financijsku potporu, dobro provesti.

A granice mi je objasnila časna sestra, ista ona koja me ošamarila.

U ženama koje su nama držale tada vjeronauk i u umornim i iscrplenim ženama koje ga drže sada, potpuno svjesne da u tim modernim učionicama nema mistike, nema te spoznaje, nema te privlačnosti, privlačnosti vjere, privlačnosti samotna manastira koji skriva između ostaloga i nama adolescentima i seksualne tajne, sva proturječja i zabranjenosti.

Ženama koje su svoju seksualnost nastojale kanalizirati kroz transcedentalnost, kroz medij koji je njihove živote (promašene ili ne), nastojao uvesti u nekakav izrečen ili nedorečen smisao, život jest bila vjera, ali vjera koja im nikada nije uzela strastvenost, onu jednostavnu žensku erotičnost iako bila sputana u tkanine, ali je isijavala sa usana, isijavala iz očiju.

Današnje involviranje Crkve u školstvo, u sekularnu državu najveći je promašaj upravo za Crkvu. Jer se Crkva mog djetinjstva ne manifestira u mistici svojih sakralnih odaja, jer se Crkva mog djetinjstva preselila među laboratorije u kojima se uči kemija, jer se Crkva mog djetinjstva potpuno nespremna suočila sa Instagramima, Facebookom, Twitterom i djecom koja ih uz dosadu slušaju samo zato jer ih očajni roditelji mole da to odrade, da ih ne sramote pred rodbinom i susjedima. Onog časa kada taj vjeronauk završi sa svojim školskim satima, ista ta djeca financirana nama, djecom odgojenom na poštivanju sakramenata, djecom koja će im dati poklon u vidu zlata, to isto zlato istu će večer potrošiti sa svojim prijateljima.

I tim činom Crkva je svjesno ušla u marketing, ušla u besmislen biznis i ušla u sve ono u čemu današnje društvo egzistira, u starim besmislenim tradicijama od kojih je na kraju jedna pijana noć i terevenka u obližnjem klubu. Da bi im ista ta djeca već sutra okrenula leđa jer im vjeronauk više nije predmet, a Crkva dosadnih sat vremena koje moraju provesti ako se žele krizmati. Crkva je svjesno, ne prilagodivši se vremenu, a opskurne ljude iz svojih redova angažirajući na ključna mjesta, proizvela bezumnim nacionalizmom i samodopadnošću, svoj neumitni i sada već, mogu otvoreno kazati, neumitni krah.

Bez obzira koliko se uvukla u vlast, bez obzira koliko se trudi i potencira, Crkva u Hrvata je mrtva institucija koja samo svojom ludošću i posvemašnjom shizofrenijom pokušava taj proces zaustaviti. No taj proces je neumitan i on nema mogućnosti zaustavljanja. Osim, ako se netko dovoljno pametan, kao što je to papa Frane, ne nađe u našoj Crkvi i ponovo joj vrati vjerodostojnost. Ako je vrati u okvire u kojima je odvajkada egzistirala, okvire mira, okvire tolerancije i okvire skromnosti, okvire u kojima će neki novi klinci u njenoj mistici otkrivati svoju seksualnost, svoj smisao života i svoju moralnu konekciju upravo uz nju.

Crkva mog djetinjstva izabirući najgore u svojim redovima, izabrala je sumrak, izabrala je odumiranje i izabrala je izaju. Izdaju siromašnih bez krova, izdaju obespravljenih radnika bez tvornica, izdaju penzionera koji kopaju po kontejnerima, izdaju majki i očeva koji svojoj djeci nemaju za hranu, lijekove. Crkva mog djetinjstva bila je potpuno drugačija Crkva.

A tome Kristova Crkva zapravo i služi. Onoj Crkvi iz socijalizma.
Da nam isključivo bude moralna vertikala, i utočište i potpora i nada. Crkva moje zemlje danas više nije nada.

Crkva moje zemlje danas je korporacija!