Crna Gora: Šaka puna demokratije

Povezani članci

• Žena – majka – konobarica
• Tragična priča doktora Džanića: Moj drugi progon iz Srebrenice
• Svetlana Lukić i Svetlana Vuković heroine našeg vremena
• Što nakon presuda Ustavnoga suda – izvršavati ih ili se praviti da ne postoje?
• Ajnadžićeva donacija: Za borbu protiv COVID-19 nabavljene termalne kamere firme sa američke crne liste
• Bitka za Vodice

US Federal Government photograph. Public Domain.

Uprkos tome što je tobožnja uspješna priča Zapadnog Balkana, malena repulika Crna Gora još uvijek pati pod tajanstvenom vladavinom premijera, Mila Đukanovića, koji legitimira nasilja protiv političkih oponenata.

Piše: Koča Pavlović
Prevela: Aida Kurtagić

Interakcija između političkih aktera u Crnog Gori je uvijek bila živopisna te, ponajviše nabijena emocijama. Bio sam dio tog političkog pejzaža već nekoliko godina. Političari iz opozicije i oni koji predstavljaju vladajuću koaliciju sjeckaju jedni druge sa jednakom količinom svireposti i na parlamentarnom podiju, i u svojim javnim istupima, na stranicama dnevnih novina kao i na postovima raznih web portala. Unazad nekoliko dekada, oštar jezik trenutnog premijera Mile Đukanovića obezbijedio mu je nadimak „Britva“. Na vlasti je od 1989, kao premijer i kao predsjednik ove zemlje, a trenutno služi svoj sedmi premijerski mandat..

U protekloj dekadi opozicioni političar, Nebojša Medojević i njegove kolege u portiji koju predvodi, Pokret za Promjene (PZP), su najmudriji, oštriji i pasionirani kritičari politika donesenih vladajućom koalicijom, a posebno multi-mandatnog premijera Mila Đukanovića. Lider PZP-a i njegove partijske kolege su nadaleko najglasniji i najuporniji kritičari više decenijske vladavine Demokratske Partije Socijalista (DPS) i njihovg vođe, Đukanovića.

Vrlo često ističu endemsku korupciju, gangstersku privatizaciju, veze između vladajuće elite i organiziranog kriminala, te kriminalizaciju crnogorskog društva između ostalih nepravilnosti. Medojević i njegove kolege pripisuju pomenute probleme koji muče crnogrsko društvo manjkavim politikama donesenim od strane vladajuće koalicije a dizajniranih od samog Mila Đukanovića. Odnedavno, neki novi opozicioni igrači na lokalnoj političkoj sceni su postali kritičari vlade DPS-a i njenih lidera u svojim parlamentarnim diskusijama.

Nema ništa posebno u ovakvoj postavci: opozicioni političari su glasni kritičari vlade, dok vlada i njen premijer pokušavaju da  umanje kriticizam koji dolazi od strane opozicionih stranaka. Česta vatrena razmijena krošea političke ljevice i desnice među izabranim predstavnicma su obično znak zdrave parlamentarne demokratije.

Ali Crna Gora ne funkcioniše kao parlamentarna demokratija, a ponajmanje kao ona zdrava. Model njene vladavine se najbolje može opisati kao hibridni režim proto-demokratskog tipa, u kome mehanizni koje obično vežemo za demokratski sistem (jak parlament; slobodni izbori; efikasno i nezavisno pravosuđe, itd.) postoje samo da prikriju stvarnost visoko-centralizirane partijske države čije vodstvo pokazuje značajnu diktatorsku sklonost. Vođa DPS-a i premijer, Milo Đukanović, ponaša se kao alfa i omega lokalnog političkog prostora.

Aktuelna situacija u brzo mijenjajućem političkom pejzažu Crne Gore ukazuje na promijenu dinamike interakcije između vladajuće koalicije i opozicionih partija. Kako njegov stisak moći slabi a raste kriticizam DPS-a u obujmu i učestalosti, i kako postaje jasno da sistem koji je on kreirao uzgaja samo nepotizam, kleptokraciju, korupciju, nepoštovanje parlamenta, te nasilje prema kritici, premijer odgovara svojim kritičarima na do sada najtiranskiji način.

U zadnjih otprilike godinu dana, njegovi sukobi sa političkim oponentima su okarakterizirani grubim riječima i uvredama upućenih opozicionim predstavnicima. Na svojoj press konferenciji i tokom postavljanja pitanja, Milo Đukanović je vikao prema opozicionim klupama nazivajući svoje kritičare štakorima, narkomanima, kriminalcima i huljama, te pozivajući na „deratizaciju“ crnogorske politike. Njegov gnjev je bio većinom usmjeren prema PZP-u i njihovim zastupnicima, ali je kritikovao i druge opozicione političare.

Prije nekoliko mjeseci, tokom postavljanje pitanja, Premijer je nazvao zastupnika iz stranke Pozitivna Crna Gora, Dritana Abazovića, bitangom. Nedavno, nakon gubitka kontrole nad općinskom vladom u obalnom gradu Ulcinju, javno je mahao prstom prema političkim predstavnicima albanskog naroda u regiji i prijetio im. Osvrnuo se na medijske kritike njegove politike i njegove diktatorske prakse vladanja kao „čudovišta i mafiozi“ koji žele njegovu fizičku eliminaciju. Tokom 2012. kampanje za presjedničke izbore, Milo Đukanović je opisao vlasnika dnevnih novina Vijesti kao „vođe ne-organiziranog kriminala čije su ambicije da postane predsjednik države“.

Prije nekoliko godina, 2009., nazvao je svoje kritičare „frustriranim individuama i nedoraslim političkim kreaturama“. Kristalno je jasno da Premijer već neko vrijeme izražava prezir čak i mržnju prema instituciji parlamenta, zastupničkog doma, slobodnih medija, te prema bilo kakvoj javnoj i dobro osnovanoj kritici njegove politike.

Njegovi kritičari nisu samo bili mete njegovog oštrog jezika već su bili žrtve fizičkih napada od strane oligarha i takozvanih „strateških investicijskih partnera“ g. Mila Đukanovića i njegove DPS. Pojavio se zabrinjavajući trend: kriticizam Đukanovića je često praćen napadom na opozicionu figuru ili od strane plaćenog davitelja ili „strateškog investicijskog partnera vlade“, a onda, u najekstremnijim slučajevima, pucnjevima iz automobila, ili čak i smaknućem kao što je to bio slučaj sa novinskim urednikom, Duškom Jovanovićem i policijskim inspektorom, Šćekićem.

Posljednja žrtva fizičkog napada je bio vođa opozicionog PZP-a, Nebojša Medojević. Napadnut je na terminalu Beogradskog aerodroma od strane sadašnjeg novog vlasnika fabrike aluminija u Podgorici i poduzetnika sa jakim vezama s vladajućom elitom. Napadač je priznao da je vrijeđao i pucao u Medojevića zato jer je na neki način morao „braniti svoju čast i čast svoje porodice“ od Medojevićevih „neosnovanih optužbi“ o nedostatku transparentnosti u slučaju prodaje pomenute fabrike aluminija.

Dok su svi političari i nevladini akteri u Crnoj Gori osudili ovaj čin dostojan prezira u tako nesigurnim uslovima, Milo Đukanović je odabrao da  podcijeni njegovu ozbiljnost i preusmijerio krivnju na opozicione političare. U govoru održanom u Nikšiću, dan nakon što se napad desio Đukanović je načelno osudio nasilje ali je naglasio da kada sistem ne funkcionira pravilno ljudi su primorani da koriste sredstva iz riznice crnogorskog običajnog prava kako bi odbranili svoju čast. Oni manje upućeni u noviju istoriju Crne Gore mogli bi pomisliti kako su takav sistem osmislili opozicione stranke i PZP, a da Đukanović i njegov DPS nije imao baš ništa s tim. Imajući na umu njegovu istoriju preziranja parlamenta i državnih institucija, Đukanovićeva posljednja izvedba potvrđuje da premijer uistinu mrzi sve i svakoga koga ne može kontrolisati.

Nismo vidjeli ništa novo u ovom posljednjem obraćanju Đukanovića. Od prvog dana svoje političke karijere u ranim devedesetim pod patronatom Slobodana Miloševića, vladao je po istom modelu: šireći mržnju, gušeći slobodno izražavanje, te podržavajući korištenje „tradicionalnih oblika nasilja“ protiv kritičara. Sve u svemu,nanovo nas je uvjeravao da su takve metode učinkovite i prikladne kada se pokušava sačuvati obraz i zaštitia nečija čast i porodica.

Đukanović je posljednja osoba koja treba da pominje čast i dostojanstvo. On je prvi i jedini premijer Crne Gore koji je istraživan kao obični kriminalac od strane pravosuđa susjedne države. Također nije baš mudar potez s njegove strane da zagovara upotrebu „tradicionalnih metoda“ kako bi se zaštitila porodica i osobna bogatstva iz razloga što bi mu se moglo obiti o glavu, i mogao bi završiti plaćajući skupo za to.

Obzirom da Premijer zagovara takav način rješavanja spornih pitanja mogao bi nam reći i ko sve (osim njega i njegovih sljedbenika) ima pravo i kome je još dozvoljeno pribjegavanje takvim metodama. Da li svi građani Crne Gore, koji su gurnuti u rat i bili poniženi njegovom ratnom retorikom i ekspanzionističkim politikama devedesetih, imaju pravo korištenja metoda nasilja tipičnim za srednjovjekovno običajno pravo? Da li se to pravo odnosi i na djecu, roditelje, supružnike, te rodbinu svih onih koje su Đukanović i njegov zamjenik Svetozar Marović, kao i dnevni list Pobjeda koji je pod kontrolom vlade te crnogorska državna televizija (TVCG) otpremili da nadniče u agresivnom ratu protiv hrvatskih susjeda? A šta sa onima čija je imovina i porodično naslijeđe pokradeno od strane kriminaliziranih struktura moći?  Mogu li zamahnuti svojim stisnutim šakama ka njegovom potiljku? Može li porodica ubijenog novinskog urednika, Duška Jovanovića, pribjeći pravu krvne osvete? A porodica ubijenog policijskog inspektora Šćekića? Da li i oni imaju pravo da brane svoju čast i dostojanstvo koristeći „tradicionalne metode“? Ili, je Đukanović rezervirao ovo pravo samo za pripadnike njegovog užeg kruga?

Prilikom govora održanog u Nikšiću, likovao je zbog nasilja usmjerenog prema njegovom najznačajnijem političkom kritičaru. Zvučao je i izgledao kao čovjek koji prihvata takvu vrstu nasilja ali nikada nije imao hrabrosti da i sam počini takvo što. To je uistinu jedna od lekcija koje smo naučili u proteklih dvadeset i pet godina: uvijek je neko drugi provodio nasilje u ime Đukanovićevih političkih neslaganja i javnih prijetnji, pucanjem iz auta, ubijanjem i premlaćivanjem u mračnim pasažima. Nikada on lično.

Od kada je ušao u politiku, Milo Đukanović je okružen tjelohraniteljima i kriminalcima. To je svijet u kome čak i kukavice mogu zagovarati „tradicionalne metode“ u razrješavanju s protivnicima i favorizirati „običajno pravo“ kao model interakcije. Ali u momenutu kada nestanu sigurnosni kordoni i njegovi se kriminogeni zaštitnici nađu iza rešetaka, svi ovi novopečeni zagovornici običajnog prava pokazuju svoje pravo lice. To je lice kukavice s početka priče. Ubijeđen sam da će Crna Gora uskoro dobiti šansu da vidi to raskrinkano lice koje se tako dugo stvaralo.

Napad na Nebojšu Medojevića je uznemirio mnoge naše aktiviste i stranačke kolege, koji pozivaju na primjeren odgovor. Upravo predsjednik PZP-a pokušava smiriti situaciju i traži strpljenje i uzdržanost. Đukanovićevo odobravanje nasilja tokom održanog govora u Nikšiću samo dolijeva ulje na vatru u već pregrijanoj i napetoj situaciji baš kao da želi eskalaciju događaja.

Na kraju, moram dodati da je daleko najgroteskniji dio Đukanovićevog govora bio njegov kriticizam onih koji se kriju iza imuniteta! Dok se vozio iz Podgorice za Nikšić kako bi podastro svoj slavodobitni govor o običajnom pravu i tradicionalnim metodama socijalne interakcije, Đukanović je prigodno zaboravio da govori kao premijer Crne Gore koji je nedavno jedva izbjegao poduži odmor u talijanskoj zatvorskoj ćeliji. Mogao je to postići isključivo iz razloga što se skrio iza premijerskog imuniteta od progona, nakon što je ispitivan preko 6 sati u optužbi o organiziranom kriminalu od strane tužioca u Bariju!

Nakon što sam ga saslušao kako govori u Nikšiću, moram priznati ponovo promišljam o validnosti ranije odbačenih teza o Milu Đukanoviću kao osobi koja podupire politički projekat nezavisne i suverene Crne Gore kako bi zaštitio sebe od optužbi da je „ozbiljan kriminalac koji je spreman da uništi dokumentovane dokaze i ukloni svjedoke“ (citat iz presude talijanskog suda). Smiješno je i tužno u isto vrijeme slušati političara koji krije svoj kriminalni dosije iza premijerskog imuniteta, kritizira druge da se navodno kriju iza poslaničkih imuniteta kada kritikuju vladu i njene kleptokrate.

Open Democracy