CRNO ILI CRVENO

Izdvajamo

• Ne može se izjutra lijevo, u podne - sve je na prodaju, a navečer divaniti s nacionalistima. Nikada kao danas građanima, ali i državi BiH nije bila potrebna jasno profilisana ljevica koja bi spasila i građane i državu BiH.

Povezani članci

• Zastave
• ZLATKO JELISAVAC: Pada mrak
• Mala zemlja za mnogo ovisnika
• Druga regionalna ljetna škola medisjke etike
• Aleksandar V. i aleksandar v.
• Zločeci HDZ-a

U Bosni i Hercegovini, zato, kad najave kišu u Zagrebu, otvaraju se ambrele u Mostaru, ili ako je kihavica u Beogradu, u Banja Luci se proglašava epidemija, trećima je najdraži lahor sa Bosfora ili sjeta na koji vijek ranije.

Piše: Milan Račić

Stalno i iznova priziva se četništvo, a veličaju đenerali i vojvode. Grade se spomenici „Čika Draži“ i Barišiću. Istovremeno, Partizanski oronuo. Pozitivno se iznose stavovi o fašističkim-handžar divizijima, a bivši ministar susjedne nam države kaže da je antifašizam floskula. No, to i ne bi bio tako veliki problem, da danas djeca, htjela to ili ne, to isto ne moraju slušati u školama i institucijama. Nasilje i indoktrinacija najmlađih traje u kontinuitetu, a da se niko pa ni građanska većina, ni partije koje to pretenduju da budu, ne buni protiv istorijskih neistina i nasilja nad djecom. Pojedinci koji se usude o tome progovoriti, od nacionalnih čistunaca i njihovih medija, budu pometeni iako su do juče opisivani kao normalni građani i intelektualci jer se nisu priklonili agresorskoj strani. Tako i intelektualne veličine proglašavaju nepoželjnim jer u kontinuitetu ne duvaju u njihovu naconalističku  tikvu, ili, da, bar, zaćute. Kako onda da začudi nametnuto rješenje dvije škole pod jednim krovom, a u stvarnosti niko ni skim. Pobunila su se djeca iz Jajca, ali su im se suprostavili, najžešće, oni koji prave ovakav obrazovni sistem. Nije mi poznato jesu li osuđeni ratni zločinci ušli u školske udžbenike, ali sam siguran da će se osnovci od kuće do škole, a posebno ako vole sportske priredbe, naslušati priča o svojim nacionalnim herojima i zvjerstvima onih drugih. Zato se zadnjih godina sve više upisuju medicinari jer to traži zapadno tržište, dok oni koji o tome odlučuju i ne znaju šta su to domaće potrebe. Da, bar, od Njemačke zatraže donaciju za školovanje njima potrebnih kadrova. Priča oko popisa je, manje-više, privedena kraju. Kad smo se prebrojali, konstatovali smo da nas je nekoliko stotina hiljada manje, da smo nepismeniji i ono što jeste najgore da smo etnički, što u ratu, ali i dosta više u miru, pročišćen prostor, više od 80%.

Ovih dana, veliku medijsku halabuku izazvao je „prelazak“ Sulejmana Bugaria iz BiH u Crnu Goru. Za njega su, između ostalog, napisali da je islamski misionar, alhemičar, sufijski vođa, šarlatan i druge svakojake verzije. No, jedno je sigurno, u Islamskoj zajednici poodavno nije bilo harizmatičnije ličnosti. E, taj kontraverzni Bugari – kakav je, takav je – iz Bara gdje je premješten van BiH kako kaže božijom voljom, čini se da je, ipak, odlučujuća bila volja duhovna, ali i volja političke elite, poručuje: „ O, narodi, o, braći Srbi, ne slušajte četnike i četničku priču. O, braćo Bošnjaci ne slušajte balije i balijsku priču. O, braćo Hrvati, ne slušajte ustaše i ustašku priču…“. No, za razliku od ambijenta u BiH, Crna Gora je po mnogo čemu poodmakla bh. zbilji. Nisu samo pet koraka ispred BiH za prijem u Evropsku uniju, međusobni odnosi i nacionalni sklad omogućili su da se niko ne osjeća ugroženim, da država djeluje,  postoji i funkcioniše. Dok se na drugim balkanskim vjetrometinama diče nepostojećom konstitutivnošću, miniraju partizanski spomenici, ili prepuštaju zubu vremena kako bi im se, na radost mnogih, zatro svaki trag, u Crnoj Gori niti su, niti će biti izjednačeni četnici i partizani. Tamo se tačno zna šta je antifašizam, a šta je fašizam, gdje je mjesto jednima, a koga je pomela svjetska historija. Tamo su bez velike polemike riješili pitanje jezika i pisma. Svako ima pravo i može govoriti i pisati jezikom svog naroda, a u đačkim knjižicama jezik je jedan –maternji, pa bujrum upiši šta hoćeš. Bude li dosljedan onom što je izrekao prilikom dolaska u Crnu Goru, misija Bugaria će uspjeti, u protivnom brzo će saznati dosljednost ili osjetiti postojanje pravne države.

Sve dok lijeva politička opcija u BiH ne bude znala ko joj je ciljna grupa, šta joj je program, kakva je  ponuda za birače i šta to konkretno predlaže građanima, bojim se, doživljavaće isto što i Milovanovićev SDP u Hrvatskoj. Doda li se tome i rascjepkanost ljevice na dvije više i nekolicinu manjih partija, već na lokalnim izborima, ne mogu se očekivati povoljne vijesti. Priča o ujedinjenju zaustavljena je i prije nego što je počela. Očekivano, proradile su sujete vrhuške jer im je od ujedinjenja i koaliranja važnije ko će stati na čelo te ujedinjenjene – moderne ljevice. Ne treba pri tom zaboraviti da su se i u redove ljevice ubacili i liberali i tajkuni, na jednoj, ali i desničari na drugoj strani. Oni će zarad sopstvene afirmacije žestoko kritikovati druge, a za sopstveni nacionalizam naći 101 opravdanje. Ne može se zbog ličnog napredovanja biti pomalo ljevičar, ponekad desničar, a kad si vlast umjesto da hapsiš lopove i kriminalce braniš se ustavnim i zakonskim smetnjama. Ne može se izjutra lijevo, u podne – sve je na prodaju, a navečer divaniti s nacionalistima. Nikada kao danas građanima, ali i državi BiH nije bila potrebna jasno profilisana ljevica koja bi spasila i građane i državu BiH. Istovremeno, dok traje prava politička minobacačka paljba za i protiv referenduma, dok vladajući zaluđuju narod trivijalnim stvarima, dok imaju obraza pričati kako od svih na Balkanu najbrže napredujemo, kako se ostvaruje plan od 100.000 zaposlenih, kako ćemo narednih godina biti najveće gradilište, svi oni, za samo petnaestak dana dogovoriše milijardu zaduženja za nas i naše unuke. Sve da bi sačuvali sebe i svoju vlast. Za svaki slučaj, napravili su i odstupnicu, jedni će na zapad, drugi na istok, treći ka Turskoj. U Bosni i Hercegovini, zato, kad najave kišu u Zagrebu, otvaraju se ambrele u Mostaru, ili ako je kihavica u Beogradu, u Banja Luci se proglašava epidemija, trećima je najdraži lahor sa Bosfora ili sjeta na koji vijek ranije. Ti isti, od okretanja glave zapadno ili istočno, dobiju ukočenje vrata, pa zaborave da pogledaju šta se događa od Doboja do Neuma. Možda, to i njima nije važno, jer takav išijas mogu liječiti na VMA, Rebru, ili u Istambulu, ali kao da zaborave da će oni, a njihovi glasači, pogotovo, nafaku jedino u BiH zaraditi, bilo u jednom ili drugom entitetu.