Crta o zajedničkom jeziku

Andrej Šimić
Autor/ica 13.4.2018. u 09:59

Crta o zajedničkom jeziku

Foto: šg

Jezik je prevoditelj duha. Jezik je interpretator i tumač onog nematerijalnog, duhovnog. S druge strane, nacija to duhovno i nematerijalno želi zadati i zauzdati upravo onim materijalnim. Jezik sam po sebi sugerira jedno zajedništvo koje nadilazi svaku zemaljsku zadanost baš zbog toga jer je od svih  materijalnih stvari, zajedno sa glazbom, možda i najbliži duhu.

Uzmimo za primjer nas koji smo rođeni u Jugoslaviji. U Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj većinom smo na svijet dolazili određeni da naučimo samo jedan materinski jezik. Neki od nas zvali su ga hrvatsko-srpski, drugi, srpsko-hrvatski. I nisu se ljudi odveć uzbuđivali koji bi od dijelova ovog dvodijelnog naziva imao biti ispred a koji iza. Razumijevanje i sporazumijevanje bilo je sveprisutno. Bili smo takoreći, i pismeniji jer učili smo i dva pisma, latinicu i ćirilicu. Naravno, određene povijesne, kulturološke, migracijske, geografske i političke okolnosti utjecale su na formiranje različitih idioma, ali štokavska jezična osnova svima nam je ista, jedna i zajednička. Tada nam se dogodio rat. Najnehumanije i najprimitivnije od svih ljudskih stanja. Neki su ga htjeli, neki nisu. Neki su ga birali svjesno, drugi, ne znajući u što se upuštaju. Mnogima je nametnut, a nekima i zadan.

I baš kao što rat silom rastjeruje mir tako i jezični puristi, ovdje ću ih nazivati jezični  nacionalisti, žele silom kroz nacionalističko sito prosijati i sam jezik, kako bi razdružili one riječi za koje drže da su tuđe i nepripadajuće. Hoće da ih udalje iz zajednice jezika. Vrše apartheid i pauperizaciju nad jezikom. A zašto? Naprosto jer im se tako hoće. Žele nasilno generirati nakakvu posebnost, nekakvu jezičnu autentičnost koja, a to se mora imati na pameti, započinje kad i rat na ovim prostorima. Da li po jezikoslovca ima veće sramote od toga da jeziku brani da se govori? Da se od strane jezikoslovaca ušutkavaju ljudi, da se ušutkavaju riječi i rečenice, da se ušutkava jezik? S time da nacija postaje mjera jezika. Kao da su hrvatska, srpska, bosanska ili crnogorska nacija i jezik od Boga dani. A nisu! Ta neće svevišnji sud, ako i kada tamo dospijemo pitati i gledati kakvi smo Bosanci, Srbi, Crnogorci ili Hrvati bili, nego valjda, kakvi smo ljudi bili.

Sila oružja stvara buku od koje se ne čuje divota riječi. I prečesto riječ pred silom znade posustati. Obuzeta strahom, umukne. Zašuti čovjek k’o zaliven. K’o da mu je dar govora oduzet. Ili postupa suprotno. Prijetvorno, ali jednako kukavički. Najednom, ne uvlači jezika kako bi osporio što je do jučer srčano branio. A sve zbog nacionalizma. Jezičnog nacionalizma. I to od koga? Sa čije strane to dolazi? Od struke! Od jezikoslovaca! Prije je bio jedan jezik. E sad više nije! Sad su čet’ri. Ma šta planetarni – kozmički fenomen smo postali! Dvojezičnost podrazumijeva dva jezika od dva roditelja koji se nacionalno različito opredjeljuju. Međutim, kod nas imamo prilike da se od dva roditelja koji se nacionalno čak identično opredjeljuju rađaju djeca koja će govoriti ne dva, nego četiri jezika. Mašala! Čudo neviđeno! Učimo jedan jezik, primjerice hrvatski, a kada ga savladamo, znati ćemo još tri jezika koja uopće nismo učili.

Upravo se na primjeru političke sile zrcali sav besmisao i apsurd jezičnog nacionalizma. Rat u Jugoslaviji iskrojio je do tada nepostojeće političke činjenice poput novih suverenih država. Utvrdio je novu političku realnost. Opseg suverenih država poprimio je jasno utvrđene granice. Ako ste preko noći, potezom i puške i pera izopćili do tada važeće političke granice, pa ne možete jednako tako izopćiti i jezik iz ljudi. Ali sada se hoće granica povući i u ljudima, u jeziku.

Ne artikulira nacija jezik već obratno. Jezik artikulira bilo koju naciju, a u ovom nasilnom nasrtaju na jezik oružje je nacionalizam.

Zagledajmo se u svijet oko nas. Ne podučavaju austrijski jezikoslovci građane Austrije austrijski već zajednički im, njemački jezik. I ne uvjeravaju ih da govore austrijskim nego zajedničkim jezikom. Ne čujete argentinske jezikoslovce kako svekolikom pučanstvu objašnjavaju da govore argentinskim jezikom već španjolskim. Tako je i s engleskim, portugalskim, francuskim itd., itd. Pa zar ne vide jezični nacionalisti kakvo neugodu čine i jeziku i ljudima. Žele ga omeđiti nacionalnim. Stavljaju ga u nacionalni kavez. Mjeriti jezik kategorijom nacije je kao da dan mjerite žaruljom, a ne suncem. Pa zar će granica nacije, a nacija je proizvoljni, subjektivni doživljaj pripadnosti i jedan obični političko-ekonomski konstrukt, zauzdati svestranost i opseg jezika samo zato što politika tako nalaže? Prostor možete  iscjepati ovim ili onim granicama te ga ispuniti simbolima kojima će se određeni kolektiv odazivati, ali ne možete ljudima zabraniti da razumiju onoga sa druge strane granice. I šta se onda događa? Protjeruje se i juriša na riječi. Događa se desant na jezik. Prokazuju se tuđice, manje i više nepoželjne i nepoćudne riječi.

Poznato je kako se nacija širi isključivo ukoliko raste broj ljudi koji se kroz određenu nacionalnost deklariraju, dok se jezik može širiti čak i ako se broj nacionalno deklariranih pripadnika smanjuje. Primjerice, kada bi nestalo onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati nestalo bi i nacije Hrvata ali time ne bi nestao i jezik. Možda ga samo više nitko ne bi nazivao hrvatskim, ali jezik bi se kao takav i dalje govorio. Shodno tome, možemo mi nazivati jezik kako nas volja, hrvatski, crnogorski, bošnjački, srpski, ali sam čin imenovanja ne implicira odmah i novi jezik. Tada bi postojao i kolumbijski jezik, i brazilski jezik, i austrijski jezik, i američki jezik itd., itd. S obzirom po akademsku zajednicu na nezgrapnu sitaciju oko četiri imena, kamo sreće da se uspije iznaći i zajednički naziv koji bi ako ništa, barem znanost usvojila, a u neakademskom govoru valja ga prepustiti govornoj slobodi govornika pa neka ga svaka strana ili svatko ponaosob naziva kako želi. Dakako da se ne treba odreći varijante i njenog imena svojstvenih određenom prostoru. Naime, četiri standarda jednoga jezika odraz su jezične kulturološko-povijesne procesualnosti same baštine određene zajednice. Uvažavati tu raznovrsnost znači samo djelovati u skladu sa činjenicama i prirodom jezika. To sigurno ne znači ugrozu niti jednog od četiriju identiteta i niti jednog od četiriju jezičnih standarda.

Možda je najveća muka jezičnim nacionalistima, neovisno koju nacionalnu pripadnost zastupali, hrvatsku, srbijansku, bosansku ili crnogorsku, što govore zajedničkim nam, jednim te istim jezikom. Pa u želji da se dodvore, da dokažu odanost, da iskažu privrženost nacionalnoj ideji, naprosto, lažu sebe. Prvo kao znanstvenika, a onda i kao čovjeka. Time lažu i sve nas ostale, bilo kao građane, bilo kao kolege. Lažući sebe kao čovjeka, dovode se u nepremostiv sukob sa zdravim razumom. Lažući sebe kao znanstvenika, narušavaju vlastiti profesionalni integritet i nepovratno gube stručnu vjerodostojnost. U prvom slučaju izazivaju podsmjeh građana, u drugom, međunarodne akademske zajednice. Možemo samo nagađati razloge zašto je tomu tako. S obzirom na gore opisanu prirođenu nam višejezičnost, moguće je da to čine kako bi izbjegli konflikt sa samim sobom, jer ogromna većina njih, ako ne i svi, rođeni su u Jugoslaviji i cijeli životni vijek znanstveno su djelovali na zajedničkom nam jeziku koji to sad, upravo njihovim političkim ukazom, najednom više nije. Tako su oni razmišljali, umovali, pisali, razgovarali, šaptali, vikali, svađali se, literarno izražavali i svoje najintimnije sebstvo iznosili iz sebe van na vidjelo, na tom istom, jednom i zajedničkom nam jeziku. Čini se kako im to nije po volji, pa ga sada u Zagrebu nazivaju hrvatskim, u Beogradu srpskim, u Sarajevu bošnjačkim, u Podgorici crnogorskim. Naime, ističući posebnost materinske im varijante kao zasebnog jezika, valjda nastoje ne biti u svađi sa vlastitom osobom. Možda se plaše nemoći sporazumijevanja. Jer tada bi se osoba jezičnog nacionalista mogla zateći u burnoj prepirci ja protiv ja o svojim najintimnijim dvojbama. Ali onda bi prijetila opasnost da se ta prepirka sa sobom odvija na dva ili više različitih jezika. Jedan ja pričao bi recimo hrvatski, a drugi bi se ja bunio kako želi da mu se obraća na srpskom, bošnjačkom ili crnogorskom. Kakve bi tek onda poteškoće nastale!? Pojedinac ne bi bio u stanju artikulirati vlastite misli. Umovao bi na hvatskom, ali bi bio nesposoban za ispravnu artikulaciju jer bi možda artikulaciji materinski bio srpski, a u pismu bošnjački ili crnogorski. Taj bi jezični nacionalist bio osuđen samo na umovanje. Ne bi znao ispravno govoriti niti pisati. Na koncu, da bi se mogao izjašnjavati primjereno i kako dolikuje nacionalno osvještenom pojedincu bio bi prisiljen učiti, primjerice, isključivo ‘hrvatski’ u govoru i pismu. U protivnom, razumijevanje i sporazumijevanje bili bi u stalnom sukobu.

Želim kazati kako jezični purizam generira  prilike koje stvarnost demantira. Parafrazirajući Aristotela mogu reći, draga su mi sva “četiri jezika“, al’ draži mi je zdravi razum!

Jezik je prevoditelj duha. Jezik je interpretator i tumač onog nematerijalnog, duhovnog. S druge strane, nacija to duhovno i nematerijalno želi zadati i zauzdati upravo onim materijalnim. Jezik sam po sebi sugerira jedno zajedništvo koje nadilazi svaku zemaljsku zadanost baš zbog toga jer je od svih  materijalnih stvari, zajedno sa glazbom, možda i najbliži duhu.

Andrej Šimić
Autor/ica 13.4.2018. u 09:59