Čulić: Antiradnička klima

Povezani članci

• VELIKE, HRABRE, DOBRE ŽENE: Nataša Kandić je probudila borbu
• Pavelić jeste bio zločinac, Tito nije. Točka.
• Viktor Ivančić: MRTVI I HRANJENI
• Propasti nećemo, spasa nam nema
• Državne odvjetnike u logore :D
• ZAŠTO NAS MEDIJI NE INFORMIŠU DA SRLJAMO U PROPAST?

Predlažem ovakav ulaz u priču: dolazite u bolnicu, gdje vam otkriju tešku bolest od koje ćete vjerojatno brzo umrijeti, ali, da vas obodre, ponude vam vrlo efikasnu terapiju kojom će vas riješiti viška masnoće u krvi, povišenoga sistoličkog tlaka… a blizu je i zubna poliklinika gdje će vam, ako želite, srediti karijes na kutnjaku i očistiti kamenac na donjim sjekutićima. Eto, na to me podsjećaju ove silne smjene u Milanovićevoj Vladi u prvih pola godine mandata, što jako miriše na alibi-poteze nove ekipe u Banskim dvorima. Ondje ne znaju naći izlaz iz ove krize, jer recepti koje su najavljivali prije dolaska na vlast ne djeluju, ali se zato trude pokazati da barem znaju izbaciti svakoga iz te vlasti koji napravi neki krivi korak.

Ne, ne mislim da su sve te smjene bez ikakve logike i smisla, bilo je tu nekakvih iskakanja (Ferdelji) i nekih krivih ljudi na krivom mjestu (Komadina), koje je vjerojatno trebalo nekako sankcionirati, iako svakako ne ovako strogo. Osim toga, ako je to i bilo kažnjeno krajnjom mjerom otkaza ili ostavke, barem se može reći da je to ipak nesumnjiv korak naprijed u odnosu na HDZ-ove vlade. One su bacale ministre tek kada bi bili zreli da s Gornjeg grada budu smjesta upućeni u najpoznatiju donjogradsku hapsanu Remetinec (Polančec) ili bi ih na neki drugi način dotakla šapa pravosuđa (Rončević, Kirin). Ali, badava ti visoki moralni standardi ako se s njih strovališ u kašu zbrkanoga i kaotičnoga kadroviranja, pri čemu vrlo ugledni ljudi lete naglavce samo zbog jednog malo provokativnijeg intervjua (Ferdelji). Ili zbog načelno neprihvatljivog, ali u krajnjoj liniji glupo naivnog i bezazlenog interveniranja za stranačku kolegicu, kao u najnovijem slučaju Mirele Holy. Uostalom, Zoran Milanović natjerao je na odstupanje tu donedavnu ministricu zaštite okoliša iz hvarskog ljetnikovca kapitalističkog gavana Tedeschija, što je ništa manji prekršaj, prije veći. Tako sve ovo sliči na lošu i traljavu predstavu, u kojoj premijer pokušava impresionirati javnost pravednom strogošću ali ti, zapravo, daje daleko više razloga za smijeh.

Smijeh je, međutim, kiseo ili već i gorak; jer, da se vratim uvodnoj paraleli, ova Vlada liječi manje važne boljetice, dok je one glavne, od kojih ovisi daljnja sudbina zemlje, ne zanimaju ili se njima bavi na sasvim krivi način. Primjer su sada aktualni pregovori Vlade i glavnih sindikalnih centrala, što je iznimno važna stvar ili bi barem tako trebalo biti, s obzirom na to da se radi o tome kako će nova vlast vrednovati rad. Ali, prema tome su se Vladini pregovarači postavili krajnje oholo i podcjenjivački, ušavši u pregovora s dvama izrazito podinteligentnim stanovištima. Prvo je da su ovo zapravo pregovori bez pregovora, jer je unaprijed rečeno da će Vlada, ako oni propadnu, izaći s vlastitim jednostranim rješenjem. Time su sindikati faktički proglašeni nevažnim epizodistima, koji su tu samo da se ispuni forma. Ako im to odgovara, dobro, ali, ako im i ne odgovara – opet dobro. Vlada ih ionako ne smatra pravim partnerima, bez obzira na to što je prije dolaska na vlast prihvatila sve glavne sindikalne stavove oko izmjena Zakona o radu. Što se hoće ovakvim iživljavanjem nad sindikatima, izmiče zdravoj pameti. Jer, sindikati ne predstavljaju sami sebe, nego radno aktivno stanovništvo, čiji udio u ukupnoj populaciji dramatično opada, što na riječima jako brine i Vladu. Ali, stvarno se ponaša kao da se raduje i požuruje daljnje odumiranje te ugrožene vrste, tako da stalna kuknjava nad “antipoduzetničkom klimom” zapravo skriva puno goru antiradničku klimu u hrvatskoj politici i društvu…

Drugo stanovište Vlade još je podinteligentnije, toliko da je zbog njega naknadno ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić morao promucati i nekoliko riječi isprike. Prije nego je shvatio da se zaletio, izjavio je nešto uistinu jezovito i sablasno, rekavši da samo rak i kolektivni ugovori kojima je istekao rok traju vječno. Toliko su, eto, ti vražji ugovori pogubni po život Hrvatske! Naravno, uslijedile su žestoke reakcije iz sindikata i raznih udruga liječenih od raka, ali Mrsić je precizno dozirao svoju pokajničku izjavu. Ispričao se samo ovima drugima, jer je, veli, kao ministar i liječnik dao neprimjerenu izjavu da je rak neizlječiv. Prve, očito, i dalje smatra glavnim krivcima što se ova Vlada mora hrvati s nesnosnim teretom radničkih regresa, božićnica, naknada za minuli rad i drugih “privilegija”, pa onda nije povukao ni usporedbu kolektivnih ugovora s malignim bolestima. Dakle, rak se u medicini treba smatrati izlječivom bolešću, ali su navodno prevelika radnička prava definitivno smrtonosna. Na taj je način radništvo cokulama nominalno dominantno socijaldemokratske stranke zgurano na samo dno hrvatskoga statusnog stubišta. Toliko nisko nisu ni homoseksualci, pa možda čak – dobro sam razmislio prije nego što sam ovo ukucao u tastaturu – ni Srbi u Hrvatskoj, barem ne iz kuta službene hrvatske politike. Ali, to nije teško objasniti.

Spolna i srpska manjina štite se rigoroznim evropskim standardima, dok je s radništvom sasvim suprotno: ono je i u Evropi malo cijenjen soj i ohrabruje se svako prevaljivanje tereta krize na njegovu grbaču. U Banskim dvorima to dobro znaju, pa je na splitski Gay Pride otišlo čak petoro ministara, iako su ih neki od organizatora nazvali licemjerima koji ih podržavaju samo iz poze (Sanja Jakus). Istodobno, nad razbucanom hrvatskom radničkom klasom iskaljuje se tko se sjeti, pri čemu se socijalni onkolog Mrsić još i ispričao kako se ispričao, a drugima ne pada na pamet ni toliko. Prvi do Milanovića, Radmir Čačić, više je puta nazvao sindikate i radnike parazitima i neznalicama, a sada se pojavio u bliskom mu Jutarnjem listu i s tekstom naslovljenim “Čačićev manifest”. Naravno, sve je tu bitno drukčije nego u poznatijem Marxovom “Komunističkom manifestu”. Iako voli govoriti o politici kao egzaktnoj, mjerljivoj disciplini, Čačić tu izlazi sa sasvim proizvoljnim impresijama i podacima, na prvome mjestu s time da se hrvatsko tržište srušilo pod teretom javnih troškova, koje zato sada treba obuzdati revizijom kolektivnih ugovora. Žalibože takve egzaktnosti: baš ovih dana objavljen je podatak MMF-a, o čemu je u pretposljednjem broju pisao ovaj tjednik i uglavnom nitko više, da Hrvatska ima jednu od najmanjih i najjeftinijih država u Evropi.

Precizno govoreći, 22 od 27 članica Evropske unije imaju veću državnu i javnu potrošnju od nje, što znači da je Hrvatska po tome čak primjer kojim bi se trebalo dičiti, a ne stvarati atmosferu socijalnog linča. No, sada slijedi najzanimljivije. Iako su ovaj podatak Novostima potvrdili i dodatno potkrijepili i u Institutu za javne financije, ustanovi kojoj je osnivač hrvatska država, pa bi čovjek očekivao da će prestati histeriziranje o skupoj državi i pretjeranim pravima zaposlenih u javnom sektoru, ono se nesmiljeno nastavlja. I to pod geslom da se javni sektor mora uklopiti u okvire realnog sektora, gdje su, a to je očito ideal kojem se i teži, radnička i sindikalna prava poodavno srezana, ili sasvim zatrta.

I ovo izmiče zdravoj pameti. Riječ je, naime, o probušenom modelu drastične i sveobuhvatne štednje, koji je doživio poraz i u razvijenijem dijelu Evrope, gdje se koprcaju u problemima upravo zemlje koje najradikalnije primjenjuju taj model, kao Velika Britanija. A najuspješnije se nose s krizom, uz Njemačku, skandinavske zemlje Švedska i Norveška, dakle države s natprosječno visokom javnom potrošnjom. Ipak, Čačić i Milanović uporno guraju prvi model, iako je evidentno invalidan, čak i sa samo ekonomskog stanovišta, a forsiranjem antiradničke klime proizvodi i pogubniju štetu. Jer, prebacivanjem tereta krize s financijsko-bankarskog sektora (čije osamostaljivanje, pa i odmetanje od realnog sektora i jest gurnulo svijet na rub provalije) na radništvo, uništava se jedini preostali kreativni dio društva. Zato pretvaranje tog radništva u deklasirani, slabo plaćeni i prezreni prekarijat, sasvim lako može biti, ili već i jest, zadnji čavao u lijesu ovakvoga kapitalizma.

 Novossti