Dan zaborava

Izdvajamo

• Ali što kada ostanemo bez ono malo preživljelih koji još uvijek imaju snagu i hrabrost prepričati pakao na zemlji? Što će nam biti potrebno kada ostanemo i bez njihovog glasa da se iskreno potrudimo kako se takvo što više ne bi dogodilo? Na koncu, ostavljam vas s ovim riječima kojima je Sami Modiano opisao deportaciju prema Auschwitzu i želim vam od srca sretan dan zaborava!

Povezani članci

• Radomir Lazić: Puzzle država
• Je li vrijeme za državnu svijeću i u Kninu i u Gruborima
• Marinko Čulić: Operacija Stepinac
• Kaubojština kao mentalitet
• PONOVNO UBIJANJE RADNIKA RTS
• Osuđenik na predsjedničkom dvoru

Jučerašnji je dan trebao biti dan koji će se obilježavati u svakoj školi, ustanovi, gradu i državi jer bi nas trebao podsjetiti da smo mi ljudi ponekad zvijeri. Međutim, i taj je dan prošao nezamijećen i još je jedna prilika otišla u nepovrat.

Kakav li je to samo dan bio onaj jučerasnji za Hrvatsku. Toliko emocija rijetko se uspije skupiti u samo 24 sata, ali upravo su zbog toga takvi dani nezaboravni. Najlakše bi bilo krenuti od onog najjednostavnijeg: veličanstvena, nevjerojatna, gotovo magična i sigurno čudesna pobjeda rukometaša protiv Poljske. Nitko u takvo što nije vjerovao, pa koliko god neki to htjeli priznati ili ne, teško da je i izborniku toliko dragi Isus u to vjerovao. Ma nema šanse, ne bi ni on stavio 5 kuna u lokalnoj kladionici na prolazak kauboja u polufinalu prije jučeršnjeg dana. Ali, čuda se ponekad dešavaju. I zato, svaka čast hrvatskim rukometašima na najvećoj senzaciji u povijesti tog sporta, iskreno! Osim hvaljenja rukometaša, jednom dijelu hrvatskih građana – odnosno onima kojima ni nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, a kamoli rukomet – jučerašnji je dan mogao poslužiti za lagano ponavljanje ustaljene prakse živciranja i psovanja nekakvih kvazi-političara kojima su afere, korupcija i izigravanje „svete zemlje Hrvatske“ hobby između jednog križanja i drugog. Nije teško pogoditi da se radi o budućem (?) ministru branitelja, koji je eto „radi sebe“ prijavio svoje prebivalište u gradu gdje posjeduje par dasaka i puno dobre volje za gradnjom obiteljske kuće. Ma neka je, nije uostalom ni prvi ni zadnji! Pustimo sad sa strane pitanje da li je takav potez legalan ili ne…ma ustvari, pustimo sa strane i pitanje da li je moralno i etički ispravno da osoba kojoj je nacija navodno sve u životu, tu istu naciju pokušava svjesno izigrati „radi sebe“. Nije čak ni ovdje prvi – a neće sigurno biti ni zadnji – jer takvih ima mnogo.

I to bi bilo to. Što se ono još desilo važnoga jučer? Hm, teško je nešto reć…A da, 27.01.1945. oslobođen je koncentracijski logor Auschwitz (današnji Oswiecim). Jučerašnji se dan u svijetu obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust, odnosno sjećanja na jednog od najgorih masakara u povijesti čovječanstva. Diljem svijeta zapaljene su svijeće, održani skupovi, prikazani dokumentarci i filmovi na državnim i privatnim televizijama te je napisano mnogo članaka i radova …a u Hrvatskoj? Gotovo ništa. Da nije bilo nekoliko hrvatskih povjesničara i izraelske ambasade, vjerojatno bi taj dan kod nas prošao kao i svaki drugi, tj. većina bi slavila rukometaše a manjina psovala hrvatsku poltičku scenu. I ne bi to bilo toliko strašno kada bi svi bili dobro upoznati s poviješću, kada bi usitinu bili svjesni što su Holokaust, koncentracijski logori i Auschwitz te što su tada značili i kako su obilježili čovječanstvo. Strašno postaje kada se u hrvatskoj javnosti sve više ljudi približava upravo onoj struji koja je za Holokaust zaslužna. Nije potrebno – a vjerojatno je svakome tko ima imalo kognitivnih sposobnosti i dojadilo – raspravljati o fenomenu neofašizma i filoustaštva koji sve više jačaju u našem društvo te za to tražiti razlog jer je kristalno jasno tko profitira od takve retorike. Puno je opasnije kada se kojekakvi pseudoznanstvenici počinju baviti poviješću bez da je uopće poznaju, ili još gore, s namjerom da je iskrive. Strašno je i kada se mlada hrvatska populacija sve više indoktrinira i okreće ka relativiziranju Jasenovca, NDH i ostalih mračnih strana povijesti naših kajeva. Ali kakve to ima veze s Međunarodnim danom sjećanja na Holokaust? Velike. Znati što se dogodilo 10.04. i veličati, odnosno ovisno o pogledu minimalizirati, takav i slične datume otkriva o nama puno više od onoga što mislimo. Samo u Auschwitzu ubijeno je debelo preko milijun ljudi, od Židova, Hrvata i Roma do hrvatskih Židova, hrvatskih Roma i Roma Hrvata i Židova Hrvata. Što znamo o tome? Što znamo o Jasenovcu? Znamo minimalizirati i znamo zaboravljati. Holokaust je bio prvi sustavni mehanizirani pokušaj uništenja jednog naroda i svih onih koji se nisu slagali s jednom ideologijom. Riječi ne mogu opisati što to znači, riječi mogu samo pokušat to predočiti. Toliko se toga trenutno događa u svijetu i Europi što bi naše prividno i povijesno neviđeno razdoblje mira moglo naglo prekinuti. Ušli smo polako u fazu gdje nasilje, rat, ksenofobija, rasizam i poziv na „uništenje“ drugih ljudskih bića postaju sve češće fraze, razdoblje gdje ono što imamo u Europi uzimamo zdravo za gotovo, dok se samo nekoliko tisuća kilometara od nas događaju novi genocidi i strašni zločini. Kako možemo očekivati bolji svijet, veću stabilnost i svjetlu budućnost kada nismo svijesni niti najvećeg zla koje se ikada dogodilo u našoj povijesti? Dogodilo se kod nas i pored nas prije samo 80 godina. Takvo je razdoblje beznačajno u cikličnim kretanjima naše planete, o tome imamo svjedočanstva, slike i snimke…ali eto nas opet ovdje kako o tome pojma nemamo. Volimo kriviti druge za naše probleme, kriviti druge da su nas napustili i zaboravili, volimo svu krvinju svaljivati na neku „ljudsku prirodu“ koja je eto, cinična sama po sebi, kao da na tu prirodu ne utječemo mi sami. Jučerašnji je dan trebao biti dan koji će se obilježavati u svakoj školi, ustanovi, gradu i državi jer bi nas trebao podsjetiti da smo mi ljudi ponekad zvijeri. Međutim, i taj je dan prošao nezamijećen i još je jedna prilika otišla u nepovrat. Ali što kada ostanemo bez ono malo preživljelih koji još uvijek imaju snagu i hrabrost prepričati pakao na zemlji? Što će nam biti potrebno kada ostanemo i bez njihovog glasa da se iskreno potrudimo kako se takvo što više ne bi dogodilo? Na koncu, ostavljam vas s ovim riječima kojima je Sami Modiano opisao deportaciju prema Auschwitzu i želim vam od srca sretan dan zaborava!

 „I tako su vagoni kuhali na suncu cijeli dan, dok smo mi unutra padali dehidrirani, gubili smo svijest…Nemoguće je opisati patnju koju smo osjećali onako stisnuti tamo unutra, ne mogu niti opisati neprestani plač djece, očaj onih koji su htjeli nešto napraviti ali nisu mogli napraviti ništa, one koji su padali u nesvijest, ljutnja onih koji su osjećali kako im život klizi kroz prste“