Đavo svoje čeka

Izdvajamo

• Ljudima koji znaju da ni Neum, jedini grad na ono malo bh obale, nije čak ni minimalno normalnom cestom povezan s ostatkom zemlje preko vlastite teritorije. Zar doista ne shvaćaju da nije u pitanju »nesvijest« o autocestama, već »svijest« o laganju tzv. lidera, evropskih »stabilo-miljenika«, kako će i jednu marku koja uđe u proračun upotrijebiti na bilo šta drugo do na sebe same. Ako to ne shvataju, onda se ima razloga zgražavati nad njihovom političkom inteligancijom. Ako pak shvataju o čemu se radi, pa navijaju za »svoje« političare u BiH i interes MMF-a, onda se ima razloga zgražavati se nad njima kojima smo vjerovali i čijoj smo porodici željeli iskreno da pripadamo.

Povezani članci

• Žrtvovanje za mostarski sajam zbog „ljubavi“ prema domovini
• Plenković i Medved izumili lijek za kroničnu demenciju
• Marinko Čulić: Kretenizam desnice
• Hulje i njihove tri puta lošije kopije
• Građani izvan pravnog sistema: Skoro 130.000 građana BiH nema ličnu kartu
• ACCOUNT NOVINARSKA NAGRADA: CIN i Šurlan dobitnici nagrada za najbolje izvještavanje o korupciji

Reklo bi se ovdje u Sarajevu da se nešto mijenja. Sluti na neke pokrete koji se donedavno nisu mogli očekivati. U narodu i politici. Činilo se da je duhovna bijeda pobijedila. Nekada Grad nadaleko poznat po uzletima svake vrste, danas je u mnogočemu tomu čista suprotnost. Politički, socijalni, vrijednosni sunovrat, grabežno ništavilo raznih vrsta, stimulirano kukavičkom šutnjom onih koji sve ovo gledaju, a mogli su se oduprijeti. Zato je puno toga ovdje puko malograđansko pa i primitivno ništa.

I to onaj Grad koji se u mnogočemu nosio sa svijetom, u vremenima koje je moj prijatelj, stari uvaženi arhitekt, nazvao – Belle Epoque! A on dobro zna šta to znači. Tek tu i tamo kao posljednji trzaji urođenih refleksa pojave se Sarajevski film festival, organizirana buna zahvaljujući kojoj je ponovo otvoren Zemaljski muzej, stogodišnjak, bukvar BiH i poslijeratna žrtva primitivaca koji su ga se uplašili pa zabravili. Šta vrijedi, na otvorenom eno prljavih prozora i austrougarskih paviljona zaraslih u travuljinu. Iz mrtvih se spašava i podstanar Ars Aevi, grandiozni muzej-galerija savremene umjetnosti…Tako je s još pokojom kulturnom institucijom preživjelom zahvaljujući upornosti i volji pojedinaca.

U međuvremenu su umrli mnogi festivali, kina sa kinotekom, nestale su biblioteke, izbetonirane zelene površine, iz grada i u grad se ne može ni izaći ni ući bez kilometarskih kolona. Diplome nekada respektabilnih Univerziteta se po svijetu više ne priznaju, ali su studenti oslobođeni svega u vrijeme vjerskih obaveza. U gradu mjesecima nema vode po cijele dane i noći, i neće je skoro biti. Navikli se ljudi, pa i u ratu je nije bilo. Javni TV servis je pred organiziranim političkim ubojstvom, ali se pokreće TV Islamske vjerske zajednice. Život oko grada na zemlji prodatoj »našoj braći Arapima« već pulsira temeljem njihovih zahtjeva i običaja. Njima pripadajući naši lideri su ljuti što »braće« nema više, što im ne damo više prava, što im ne pokazujemo više ljubavi…

Moglo bi se ovako nabrajati do u beskonačnost. Ogromni dio onoga što je kobajagi nestalo iz nekadašnjeg Grada, zapravo se preselilo u džepove onih što su »nouveau riche« izrasli u plemenu koje hara u političkim, tzv. poslovnim i administrativno-kartelskim krugovima. Za njih nema tužilaštva, sudova ni zatvora.

Istinska drama Sarajeva je i u pristanku ovdašnjih preostalih građana da ovo prihvataju šutke, ponekad se čini i mazohistički. Zašto? Rat, mnogi otišli da se više ne vrate, došli novi namirujući se panično, hoće sve i odjednom. Najslađe je tuđe što nisu imali prije. Tako se zovu zasluge. Da bi se tako moglo, valjalo je srušiti dostignute vrijednosti i standarde. Živjela nacija, stranka, familija. Ostalo ne igra. Opasno je. Za mnoge razumne što su ostali postalo je jasno, u pitanju je gubljenje vremena.

Pojedinačni građansko-herojski izleti protiv ovoga su značajni, ali nedovoljni. Zaokret je moguć tek unutar sistema. A to nije išlo dok se pošteni u »strukturama«, ma koliko ih je, nisu suočili s poniženjem i pogaženim dignitetom, smijanjem u lice i davanjem do znanja da si za njih budala. Eto, došlo je i dotle.

Nova realnost počivala je od rata na dva uporišta. Jedno su unutrašnji lopovluci i korupcija uzajamno uvezani i branjeni nipodaštavanjem svake državotvornosti, institucionalizma, zakonitosti, sistema… Drugi oslonac, na prvi pogled paradoksalno, jeste međunarodna zajednica. Aparatčici Evropske Unije opredijelili su se za kobajagi »stabilnost« umjesto za vrijednosti u koje se i sami zaklinju. Amerika je svakako nakon Daytona napustila Balkan, osim kada im neko i nešto zatreba. Naprimjer Kosovo, pa Crna Gora radi NATO-a na jadranskim »šupljinama«, onda Makedonija. EU je svoje partnere pronalazila prevashodno u poslušnicima. Stranaca se u nas ne tiču nikakve ideološke, moralne i druge osobine »lidera« koji u crno zavijaju narode, rastaču društva i isisavaju iz njih ostatke nekadašnjih dobara. Ali, njima je priznato da su na »evropskom putu«. Sve dok se ne dirne u interes Bruxellesa. Taj interes je danas uzdrman Rusijom, Turskom, izbjeglicama i islamom, desnicom do fašizma. Meškolje se i MMF, Svjetska banka, EBRD i svi drugi sladokusci pred preostalim prirodnim slatkišima Balkana.

Promjena se, ipak, pojavila tamo gdje su se kibiceri ponajmanje nadali. U BiH je to priča o akcizama, ili novom porezu na naftu i derivate. Silom se mjesecima pokušava progurati Zakon temeljem kojeg bi gorivo poskupilo za 15 feninga po litri. Govorilo se od početka da će »dio« tog novca ići na izgradnju autoputeva i cesta po kojima je BiH gora od Kosova. Nitko pritom ne pominje gdje su milijarde sakupljane od rata do danas za istu stvar, a puteva nigdje. Jasno, nije bila mudrost saznati da su otišle u besprizornu budžetsku raskalašenost i hirove nove klase na vlasti. Dubioze iz svih tih poharanih budžeta stigle su na naplatu. A eto izbora za godinu, valja po svaku cijenu odbraniti vlast i kontinuitet carskih navika. Naravo, i podmiriti luksuznu kampanju novih lažnih predizbornih obećanja. Priča o autocestama je sjajno pokriće. Problem je što u to niko više ne vjeruje.

Krug s MMF-om i drugim budžetskim povjeriocima se polako zatvara. Bez akciza nema ni nove tranše kredita. Ako nema nove tranše MMF-a kojom bi se zakrpile zjapeće rupe u budžetima (ekonomija ne postoji, sve rasprodato i uništeno) sluti kataklizma. Uoči izbora počet će da iskaču iz raznih ormara kosturi oglodane države. Opozicija zato ne dozvoljava da Zakon o akcizama u Parlamentu prođe evo već četiri puta, uprkos svakakvim obećanjima. Političke tenzije rastu. Prijedlog da se u Zakon uguraju odredbe po kojima će novac doista ići samo na puteve, recimo Dodiku ne odgovara nikako. On je debelo u »crvenom« i ne trebaju mu putevi, već pare. U Federaciji odjednom tvrde da se »transparentnost trošenja novaca od akciza mora povećati«. Vrijeme za ovakva obećanja je, međutim, prošlo. Kao i za mnoga druga lažna obećanja.

I međunarodna zajednica je tu na krivom putu. Minulih dana čudesan je pritisak na ovdašnje parlamentarce, činovnika iz EU, ambasadora u Sarajevu i raznih emisara što su pohodili Sarajevo. I ponižavali sve objašnjavajući im šta su to autoceste. Koliko su važne i čemu služe. Za akcize se zato mora glasati. Jadno je to uvjerenje da ovdje treba objašnjenje šta su to autoputevi. Ljudima koji znaju da ni Neum, jedini grad na ono malo bh obale, nije čak ni minimalno normalnom cestom povezan s ostatkom zemlje preko vlastite teritorije. Zar doista ne shvaćaju da nije u pitanju »nesvijest« o autocestama, već »svijest« o laganju tzv. lidera, evropskih »stabilo-miljenika«, kako će i jednu marku koja uđe u proračun upotrijebiti na bilo šta drugo do na sebe same. Ako to ne shvataju, onda se ima razloga zgražavati nad njihovom političkom inteligancijom. Ako pak shvataju o čemu se radi, pa navijaju za »svoje« političare u BiH i interes MMF-a, onda se ima razloga zgražavati se nad njima kojima smo vjerovali i čijoj smo porodici željeli iskreno da pripadamo.

Ovih dana, »našminkani« Zakon o akcizama će ponovo u proceduru. Peti put. Opozicija je shvatila priliku. U pravu su i kada kažu da bi poskupljenje energenata, uz prevaru o cestama, povuklo gore i sve cijene za sobom. Ipak, ponajviše zbunjuje slijedeće: Kako EU birokratama ne pada na pamet da je logika spašavanja prevaranata koje oni guraju, direktni autogol. Jer kad ovdje pukne, par hiljada kilometara gore-dole nije bog zna kakva razdaljina za prelijevanje problema dalje.

Doduše, dogodine su izbori i u EU. Eno se već i Nobelove nagrade slute za one koji odlaze, a nova mjesta otvaraju za one koji će doći da »čuvaju mir« u Sarajevu. Danas je svima njima iz Evrope lijepo u Sarajevu biti – funkcioner »međunarodne zajednice«. Ko zna dokle će tako. A moglo bi da potraje kada bi umjesto mangupa, sada, podržali one što su za duži, teži, ali sigurniji put. Neće pa neće. Đavo zato svoje čeka.

Novi list