DE FACTO i DE JURE 1992-2013

Povezani članci

• Blažo Davidović: Crna Gora nije država ” slučajeva “, nego slučajno država
• Esad Bajtal: Današnji fašisti su oni koji se predstavljaju kao čuvari vitalnog nacionalnog interesa
• Saša Leković u Hudoj jami
• Blago Dylanu s takvim tužiteljima!
• U spomen na Vladu Gotovca čovjeka koji se suprostavio Tuđmanovoj niskosti i mržnji
• Grobnica na kraju grada

Ne bih, ali mi nametnuše mediji i njihova bezočnost i njihov nedostatak, da ne nabrajam čega sve, i želje za senzacijom po svaku cijenu pa nam je tako važnija Monica Beluči od Srđana Aleksića  i htjela ne htjela, moram se osvrnuti na prošlost. Bolna je. Poražavajuća je. Tragična je. Naša je. A sadašnjost, čija je sadašnjost, tek ćemo saznati kad i sadašnjost bude prošlost. I, tako to biva na ovom komadu Balkana što ga zovu srcem, no, ljudi su uvijek naklonjeniji slamanju i komadanju srca nego bilo čega drugo, pa i to naše srce balkansko, pokidaše, očerupaše, i jedva da još hudo kuca. A Zašto?

Kažu duhoviti ovako: ”Potukoše se dvojica zbog ćirilice i latinice, a kod sudije za prekršaje obojica se potpisaše palcem!”

Bio jednom jedan rat, nekom brat, nekom svat, nekome drug, a nekome i batler, to tek sad znamo kad je prošlost, a dok je bio sadašnjost, svi vjerovasmo da je „slučajnost“ , da je manje zlih a više dobrih i da neće trajati duže od dva mjeseca. A rat ko Zakon, propišu ga i usvoje, toliko mrtvih, toliko porušenih, toliko silovanih, toliko osakaćenih, toliko raseljenih, toliko naseljenih, toliko gladnih i žednih, nekolicina sitih i „obogaćenih“, toliko mržnje, sve od tačke do tačke pobrojano i traje od do… do novog prijedloga izmjene i dopune, ili do stavljanja van snage i donošenja novog, učinkovitijeg za ko zna koga, i ko zna kome!

I to biva u prošlosti, a i ovoj sadašnjosti što ćemo je spoznati tek kad se bude zvala prošlost, De Jure ili Juro, ko će mu ga znati kako se deklinira u ovoj zemlji ćirilice i latinice, u ovoj zemlji što gradi Aleje hrvatske ćirilice po principijelnoj majorizaciji, srpske satire po srpskom Radoju Domanoviću i bošnjačke svrsishodnosti po Vukajlijinom prijevodu-nekako ovako: „uspješno obavljanje zadane funkcije nedojebanih“… I onda se, ovom ludom De Juri suprotstavi neki mali, al veliki, zvani De Facto i ko mušica ga žulja u oku i koliko god ga De Juro trljao javnim preduzećima, inim domovima naroda i vijećima, o-ha-er-ovima, Obamama i eu-ovima De Facto se našteli i žulja li žulja, izaziva suzu gnjeva, bidon bijesa, da ne povjeruješ kako jedan maleni De Facto, može smetati golemom De Juri…

Eh, svi upoznasmo De Juru, a De Factu ? Znamo li za De Factu?! Srđan Aleksić, Neđo Galić, Emir Suljagić, … ima li ih još i posthumno i humno, ko zna kad ćemo saznati?!

Danas, dvadeset godina poslije, Počivaj u miru, dječače Srđane, ispred tvoga imena ne stoji „srpski“ niti bilo koji drugi „prisvojni pridjev“! Samo Čovjek! Iza tvoga imena, tvojim roditeljima, tvome ocu i nama koji smo tihi, stoji Čast!