Dejan Jović o Slobodanu Miloševiću

Autor/ica 👤tačno.net 24.1.2014. u 09:01

Povezani članci

Tekst je preuzet sa bloga Greater Surbiton uz dozvolu autora Marko Attila Hoare.

Moj članak „Mjesto Slobodana Miloševića u srpskoj povijesti“ objavljen je u specijalnom izdanju tromjesečnog časopisa Europska Povijest, urednika Dejana Đokića sv. 36 br.3, srpanj 2006. godine, str. 445-462. Ono što slijedi je izvadak iz nje.

Rasprostranjena slika Miloševića kao promotora velikosrpskog nacionalizma i inicijatora raspada Jugoslavije nije prošla nezamijećeno. U Jugoslaviji – državi koja je odumrla – Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-1990), Dejan Jović pokušava možda najambiciozniji revizionistički tretman Miloševića, tvrdeći da: “U svojoj prvoj fazi, Milošević vjerojatno bio jugoslavenski nacionalist, ali on nikada nije postao srpski nacionalist, kako ga danas mnogi nazivaju” (str. 65n, kurziv u originalu). Za Jovića stvarni zlikovac koji je uništio Jugoslaviju je Kardelj (1910-1974), Titova desna ruka, koji se uspješno zauzeo za decentralizaciju jugoslovenskih država iz kasnih 1960-ih; Jović tvrdi da je od 1966. a posebno od 1974. Jugoslavija bila četvrta (Kardeljeva) Jugoslavija (str.16) koja je odumrla kao rezultat svjesne namjere njenog tvorca, inspiriran socijalističkim načelima da država baš treba biti to. Za razliku od toga, Milošević je nastojao povratiti Jugoslaviji staru snagu i jedinstvo, a time ostavio dojam u početku kao relativno benigne figure, prema Joviću, nevoljko se okrećući srpskom nacionalizmu, pod pritiskom događaja izvan njegove kontrole.

Uzimajući to jednostavno kao studiju srpske komunističke elite u Titovoj Jugoslaviji, Jovićeva studija osvjetljava i pruža vrijedne nove uvide u ključne događaje do 1990. No, u pokušaju da se reinterpretira povijest raspada Jugoslavije, Jović se zapetljao. Praktično ignorirajući jugoslovenske države, osim Srbije, i Slovenije u 1980-im te iznenadnim završetkom svoje priče 1990. – punu godinu dana prije raspada Jugoslavije – Jović se fokusirao na takav ambiciozan poduhvat. Budući da, kako Jović sam naglašava (str. 145-146), je Kardelj promovirao odumrle republike te federalnu državu, a budući da je samo savezna država (federalna) koja se na kraju raspala, teško je povezati kako može za to biti kriv ustavni model Kardelja. Ipak, Kardelj je prikazan kao promotor državnosti republika (str. 179) u tom slučaju Kardeljev ustavni model ne može se pripisati socijalističkim vjerovanjima „odumrlih“ država.

Budući da Jović opisuje Kardelja kao potporu srpskim komunističkim ciljevima smanjenja autonomije Kosovu i Vojvodini, a Tita za suzbijanje istoga (str. 177, 261-262) teško je prihvatiti Jovićevu tvrdnju da je „četvrta“ Jugoslavija bila Kardeljeva a ne Titova; ili da “Rušeći četvrtu Jugoslaviju, Milošević je odbacio Kardelja, ali ne i Tita” (str.156). Jović izgleda želi oba smjera, govoreći da je Jugoslavija „odumrla“ 1990., ali i da su Jugoslaviju uništili političari kasnih 1980-ih. Ali Milošević ne može biti kriv za „uništavanje četvrte Jugoslavije“, i ako je, prema Joviću, već sama sebe uništila. Jović ne može pošteno osuditi ni Tuđmanovu Hrvatsku za separatizam (str.63) jer također tvrdi, da je u vrijeme kada je Tuđman izabran u proljeće 1990., Jugoslavije nije bilo da prakticira separatizam.

Prikazujući srpski i druge nacionalizme kao posljedice, a ne uzroke, raspada Jugoslavije (str.57-58) Jović ulazi u daljnje poteškoće. Jer ako je Milošević bio doista „jugoslovenski nacionalista“, i ako je, kako Jović izlaže, jugoslovenski narod više podržavao jugoslovenske ideje nego što su to radile jugoslovenske elite (str.42), nejasno je koji je bio poriv koji je usmjerio Miloševića ka srpskom nacionalizmu, kako Jović nalaže (str. 471-473). Jovićev teoretski model je izgleda u stalnoj pobuni protiv svojih činjenica; citira Borisav Jovićev dnevnik da pokaže da je Milošević planirao izbacivanje Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije (str. 482-483) rekavši da je ta odluka „formalno uništila Jugoslaviju“ (str. 482-483) ali nakon toga zaključuje da „Izvori koji su bili na raspolaganju autora ove knjige ne daju dovoljno razloga za zaključak da su članovi jugoslavenske političke elite u ovom razdoblju (uključujući, dakle, i Slobodana Miloševića i Milana Kučana) namjeravali razbiti Jugoslaviju“ (str. 491). On govori da su mnoge od ovih figura bili „istinski iznenađeni raspadom, a još više ratom koji se nakon njega dogodio“ – ne isključuje Miloševića (str. 491-492).

Ovo dolazi opasno blizu zataškavanja ratnih huškača. Jović opisuje JNA intervenciju u Hrvatskoj motiviranu ciljem „možda i u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj“ (str. 485), i rat kao „izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne “zakone” i privatno nasilj (str. 492-493). Ipak, to nije bila „privatna vojska“, ali da je JNA pod direktnim i formalnim vodstvom Miloševićeve Srbije (i Crne Gore), koji su uništili hrvatski grad Vukovar i napali Bosnu 1991-92. Jovićeva teza prikazuje da je pokušaj otklanjanja krivnje za raspad Jugoslavije sa Miloševića i srpskog nacionalizma stvara daleko mnogo više teoretskih problema nego što ih rješava.

Dodatak: Ključni odlomci iz Jovićeve knjige

Poređenje Slobodana Miloševića i Vaclava Havela:

Str. 56: “Smjer protesta protiv režima, primjerice u Čehoslovačkoj i Srbiji, bilo je potpuno drukčiji, pa su Havel i Milošević postali antipodi u svemu. Dok je jedan vodio liberalno-demokratsku revoluciju protiv države, drugi je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije i anarhije, za upsostavu države.”

Žaleći nesposobnost JNA za zaustavljanje hrvatskog naoružanja:

Str. 64: “Britanska je reakcija na separatizam u Sjevernoj Irskoj tipičan primjer liberalne (minimalne) države, koja se nije suzdržavala da zavede ratno stanje i upotrijebi teknove ne bi li građanski rat zaustavila prije nego što je počeo. Nasuprot tome, u državi u odumiranju, socijalističkoj Jugoslaviji, Jugoslavenska narodna armija pretvorila se u filmskog snimatelja ilegalnog uvoza oružja na granici (s Mađarskom) koju je bilo dužna štititi upravo od takve vrste ilegalne aktivnosti.”

Milošević kao „jugoslovenski nacionalista“:

Str. 65n: “U svojoj prvoj fazi, Milošević je vjerojatno bio jugoslavenski nacionalist, ali on nikada nije postao srpski nacionalist, kako ga danas mnogi nazivaju. Nikada, naime, nije htio da se formira srpska nacionalna država. Njegova je vezanost za Jugoslaviju, pa makar i do trenutka kad je Jugoslavija postala samo ime i ništa više, bila glavni razlog zbog kojeg je na kraju izgubio popularnost i izbore (2000).”

Četnik kao „snažan pro-jugoslovenski pokret otpora“:

Str. 141: “Onaj tko tvrdi da se Jugoslavija morala raspasti 1941. zbog etničkih tenzija, morao bi objasniti kako je onda bilo moguće das u odmah po okupaciji nastala dva snažna projugoslovenska pokreta otpora (Mihailovićev i Titov).”

Miloševićeva odanost Titovoj ostavštini:

Str. 156: “Rušeći četvrtu Jugoslaviju, Milošević je odbacio Kardelja, ali ne i Tita.”

Miloševićeva želja da vrati „jedinstvo Jugoslavije“:

Str. 400: “Njegov je program sada, po prvi put, izgledao jasno i onima na najnižoj ljestvici društvene hijerarhije, a on ga je provodio odlučno: najprije jedinstvo srpske Partije, potom jedinstvo Srbije, pa jugoslavenske Partije, pa Jugoslavije. Taj program imao je četiri faze – Milošević je sada završio prvu; u trećoj će biti zaustavljen, a u četvrtoj poražen.”

Miloševićeva želja za obuzdanjem srpskog nacionalizma:

Str. 471: “S malo pokazane benevolentnosti prema samom Miloševiću i Kučanu moglo bi se reći da je bar dio njihove motivacije moguće objasniti pokušajem da se vlast zadrži kako bi se spriječilo “prave nacionaliste” (one oko Nove revije ili ljude kako što je u tom trenutku bio Vuk Drašković) da prevladaju u Sloveniji i Srbiji. Oni su morali, kako David Owen kasnije kaže za Miloševića, “jahati na tigru nacionalizma ako nisu htjeli da ih taj tigar proguta” (1995: 129). Izgledali su moćno, svemoćno; ali u stvarnosti su obojica bili uplašeni da bi silazak Saveza komunista s političke scene mogao dovesti samo do goreg nacionalizma. Prihvaćali su nacionalizam kako bi ga spriječili.”

„Dobre vjere“ JNA kako bi se spriječio etnički konflikt u Hrvatskoj:

Str. 485: “Kad je hrvatska vlada pokušala spriječiti to preuzimanje, Jugoslavenska se narodna armija ispriječila između nje i Srba, možda i u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj.”

Milošević „istinski iznenađen“ raspadom Jugoslavije i ratom:

Str. 491-492: “Izvori koji su bili na raspolaganju autora ove knjige ne daju dovoljno razloga za zaključak da su članovi jugoslavenske političke elite u ovom razdoblju (uključujući, dakle, i Slobodana Miloševića i Milana Kučana) namjeravali razbiti Jugoslaviju. Mnogi su od njih, kao i većina Jugoslavena, većina analitičara iz svijeta i zemlje, i međunarodna politička zajednica u cjelini, bili istinski iznenađeni raspadom, a još više ratom koji se nakon njega dogodio.”

Rat u Jugoslaviji kao izraz „slabe, neefikasne države“ i „privatnog nasilja“:

Str. 492-493: “Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne “zakone” i privatno nasilje. Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kojima su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima.”

Uredio/la: M.G.